Priče s poroda
Godina poroda:

Četiri trudnoće, troje djece, dva pokušaja, jedan cilj

Četiri trudnoće, troje djece, dva pokušaja, jedan cilj

Unaprijed upozoravam da je priča jako, jako dugačka pa za one nestrpljive ukratko:
Iris se rodila 10.01.2013. u 16:48, 2950 g i 50 cm. Bilo je neizvjesno, puno iščekivanja, katarzično i bolno. Testiranje strpljivosti i vlastitih granica. Nezaboravno i nevjerojatno. Hvala moje doule, moje prijateljice ♥ Hvala mama ♥ Hvala mojim muškim ljubavima, velikoj i maloj ♥ ♥

Evo me. Opet pišem priču. I opet se potvrdila zamućena definicija poroda s početka moje prve priče.
David je bio poslan. Kao netražen dar koji roditelj kupi djetetu da ga razveseli. On je bio meki oblak na koji smo sletjeli kako bi ublažili pad. I plutali smo na tom oblaku dvije godine. I onda je došlo vrijeme za čvrsto tlo pod nogama. Bili smo spremni. Zatražili smo dar. I tražili. I čekali. Baš neobično i čudno. Ili ne, s obzirom da je David još uvjek bio miljama daleko od pomisli da bi mogao prestati dojiti.

No, s obzirom da je njegov porod bio i ostao samo pokušaj da ipak ostvarim svoju želju za prirodnim porodom, svo vrijeme očekivanja bila sam u potrazi za savršenim planom kojim bih to konačno mogla ostvariti. Bilo je malo nezgodno. Puno nezgodno. Ipak imam dva carska reza iza sebe. Apsolutna indikacija da i ova trudnoća završi tako. Po hrvatskim smjernicama za VBAC. Ali ne bih ja bila ja da ne probam drugačije, jel. I kao obično, moj Otac me jako voli i stavio mi je na put ljude koji su mi pružili ohrabrenje i podršku u mom naumu. A kako me i moj muž jako voli, on mi je prvi pružio podršku i rekao: „Ovaj puta ćemo drugačije.“
Posudila sam knjigu „Birthing normally after cesarian or two“. To je bio prvi i jedini korak koji sam poduzela. Sve ostalo je bilo Njegovo vodstvo. I gđa X koja me dovela do gđe Y. I „slučajan“ susret sa gđom Z.

Datum ZM 27.03. Očekivani datum poroda 01.01.2013. No, krasno. Opet zimska beba. Šta je, tu je. Ni ovaj puta se nisam previše žurila na pregled. Ali ovaj puta odlučujem da mi se ne da satima sjedit u čekaoni kod mog dr. Uostalom, ni ne mogu preko tjedna jer radim 100 km dalje. Prijateljica mi preporučuje privatnu dr. koja će bez iščuđavanja poštivati moje želje.

Trudnoća je polako napredovala. Dosta sam se družila sa svojom podržavajućom okolinom i postajalo je jasno da će gđa Y i gđa Z biti osobe koje će biti sa mnom za vrijeme poroda – moje doule. A plan je bio – kontrolirati se privatno do kraja trudnoće i ostati kod kuće do zadnjeg. Prvo zbog izbjegavanja demotivirajuće okoline, drugo zbog smjernica koje kažu da se nakon dva carska ide u vaginalni porod jedino ako je porod već u aktivnoj fazi. Zaobići sistem. Opet. Može li i inače drugačije u Lijepoj našoj?

Radila sam do zadnjeg i bio mi je užitak. U međuvremenu smo kupili kuću s jako puno zemlje. S trbuhom sam i vrt sadila. Bila sam aktivna. Baš kao i naša cura. Sve predispozicije za VBA2C su bile tu. Dobila sam svega 13 kg („svega“ u odnosu na prošle trudnoće), cura je bila duboko zabijena glavom u zdjelicu licem prema mojim leđima, nikakvih tegoba osim opet i opet proklete žgaravice koja je netragom nestala u žaru borbe s gljivicama (prelaskom na LCHF prehranu).

Mjesto poroda. Hm. Iako smo kupili kuću, ona još uvijek nije bila opremljena za zimu s malom bebom. Tako da smo se vratili u Zagreb na prezimljavanje. Što se rodilišta tiče - iako sam se jako htjela vratiti u Varaždin, to ovaj puta nije bila opcija. Financije su stegle, a i David je tu. Bit će, dakle, Sv. Duh. No, cijelo vrijeme je u meni živjela pomisao kako bi najljepše bilo ne ići nikamo. Sama pomisao na bolnicu bila mi je jako uznemirujuća. Ni sama nisam bila toga svjesna dok jedne večeri nisam završila u čekaonici hitne na Rebru zbog upale uha. Obiteljski liječnik me tamo poslao jer je navodno vidio neku sukrvicu u uhu (iako me uho već dva dana nije boljelo). Kad mi je rekao da moram na Rebro, nešto me steglo i uhvatila me panika. Nisam mogla ići sama. Zar na Rebro? U onu istu čekaonu kroz koju sam godinu i pol svakodnevno prolazila strepeći što će me dočekati na petom katu? Tada sam počela razmišljati kako će to izgledati kad dođem u rodilište. Nikad nisam bila na Sv. Duhu i htjela sam otići vidjeti barem kako izgleda (a blesača se nisam sjetila pogledat na Google Earth). Proguglala sam i vidjela nekoliko fotki. To me vratilo u djetinjstvo. Veliki derutni prozori, visoki stropovi, miris bolnice, pločice, bijelo... i ja... sama. Ufff...

Prosinac. Dan prije velike mećave dolazimo u Zagreb. Teku pripreme za Božić. David i ja pečemo kolače. Pripremamo sitne poklone. Kitimo stan. Spremam torbu. Ovaj puta nosim tek nekoliko stvari. Radim još neke stvari za svoj gušt. Svi su već u visokom startu. David već neko vrijeme može zaspati bez dojenja. I ja sam uvjerena da bi cura mogla i ranije. Davida smo se načekali. Prolazi Božić. I Davidov rođendan. I Nova godina.

Tri kralja. Mamin rođendan. Ispekla sam joj finu švarcvaldicu. Nakon ručka idem malo prosurfat. U zadnje vrijeme me stalno stežu lagane BH, ali ovo je malo jače. Paše mi da sjedim na jastuku na tabureu i čačkam po netu. Navečer stezanja ne popuštaju nego, dapače, traju cijelu noć. Zovem gđu Z da se nešto događa. Prospavam ja tako tu noć nekako.

Sutradan me zove ženska iz banke u vezi kredita za kuću. Ja joj dahćem na telefon jer me fakat steglo. I tako svako malo. Dolazi tetkina svekrva i nosi Davidu neki autić na daljinski (i to je bilo kratkog vijeka) i pred njom ne mogu sakrit da me steže. Popodne moram kod dr. na UZV. Pita me sestra da šta još radim tu. Dr. isto iznenađena. Pregledava me i sve u redu, ali bebica je malo manja. Kako sad to? Pa uvijek su bile mjere u tjedan. Ona je spremna, kaže. Ako se ništa spontano ne dogodi za dva dana, javite se u Kliniku, bebi bi bilo bolje da izađe. Tu sam se prvi puta u trudnoći malo stisla. Ali stezanja su i dalje tu. „Šta ne bi bilo super, Vi sad tu lijepo rodite“, kaže dr. Uf, bilo bi bajno, odgovorim. I time me samo podsjetila na moju tihu patnju – želju da ostanem doma. Stezanja su navečer bila sve jača i na 20 min. Zovem gđe da se nacrtaju. Ne znam šta slijedi, ali želim ih tu. Dođu one i dremuckamo cijelu noć u dnevnom boravku. Ja taman zaspim, a iz sna me ošine bol. Čini mi se triput jača kad me tako prene iz sna. Dočekamo jutro, a stezanja stanu. Ono, stanu. Ništa, oprostite gđe, al’ izgleda da je ovo bila samo proba.

Utorak. Uopće ne znam šta sam radila taj dan. U kući je bilo opsadno stanje. Znam da sam cijelo vrijeme pokušavala dobiti mir ne bi li prizvala natrag trudove. Vratili su se tek navečer. Povremeno sam provjeravala otkucaje na malom baby watcheru. Naručila se privatno na CTG (naslušala sam se priličnih gluposti dok nisam uspjela naći gdje to mogu obaviti). I opet noć provedena na kauču. Trganje iz sna. Jutro.

Srijeda. Trudovi su i dalje tu. Svakih 20 min. Nakon CTG-a razgovaram sa gđama i zaključujemo da se moram opustit. Bez obzira na dr. koja je očitala CTG (koji je bio u redu) i bila sva u čudu šta ja to izvodim, šta već nisam u bolnici, ta pretraga me smirila. Odlučujemo da ćemo prekinut opsadno stanje i vraćamo se našoj normali. Kuham ručak. I dišem. Pušem. Boli, ali sretna sam jer su trudovi tu. I svakom se radujem jer znam da smo sve bliže. Dočekujem noć. Obgrlim jastuk i zauzimam već isprobanu pozu na kauču. Dremuckam. Trganje iz sna. PUK!

2:00 AM Jes! Ode voda. Kako sam bila sretna. Moje tijelo funkcionira! Trudovi se zgusnu na 3 min. Uskoro su došle i doule. I tu, po meni, počinje porod. Potpuno sam se prepustila. Zatvorila u sebe i dopustila da doule brinu o meni. Dnevni boravak zagrijan na preko 25C. U trudovima se spuštam na koljena preko malog stolića ili kutne. Paze da pijem dosta vode. Griju mi leđa i trbuh tetrom ugrijanom na grijalici. Grickam jabuku i kockice tamne čokolade. Između trudova drijemamo, pričamo, smijemo se. U jednom trenutku sam imala izlijev plača i ridanja. Ne znam zašto, ali morala sam nešto izbaciti iz sebe. Ujutro se navlače zavjese, David se budi, ali ga muž brzo proslijedi baki na čuvanje. Doula mi je napunila kadu i jedno vrijeme sam provela u polumraku kupaone, časkala s njom dok mi je polako polijevala trbuh toplom vodom. Jedno vrijeme me pustila samu. Kasnije mi je rekla da je to bio jedini period kad sam bila potpuno opuštena. Više se ni ne sjećam što se kada dogodilo jer sam se koncentrirala samo na trudove. Mislim da je negdje oko 10:00 AM ustanovljeno da sam skroz otvorena. Trudovi su bili već stvarno bolni i odlučili smo da je to to, da moramo krenuti u rodilište. Nisam bila sretna što moramo ići. Samo sam pitala: „Je l' da da je to sad to, da se više ne može zaustaviti?“ Dobila sam potvrdan odgovor i bila sretna što smo uspjeli. Bar do ove točke.

Vožnja u autu je bila vrlo nezgodna. Iako je doula pazila kako vozi, prodisavati trudove na stražnjem sicu i nije baš zgodno, jel. Skoro sam iščupala onaj naslon za glavu. Išli smo preko zagrebačkih obronaka i sjećam se jedne predivne kućice sa vrtom i mostićem pored koje smo prošli. Pošto su uske ulice, kad smo naišli na auto, doula i muž su vikali kroz prozor da se makne jer voze ženu u rodilište. Čovjek se maknuo i zaželio nam sreću. Stigli smo i do bolnice. Muž je
drugu doulu odvezao kući i vratio se kasnije. Moja doula i ja smo išle na lift i već je na hodnicima krenulo ispitivanje medicinskog osoblja, ne nužno sa odjela koji je bio naša destinacija. „Pa šta je gospođi?“ „Ništa strašno, samo je u trudovima“, smješka se milo moja doula. „Koji vam je to porod?“ Rekoh treći. „Pa onda vi sve znate.“ Moš si mislit, mislim si. Nek žive u tom uvjerenju samo da nas puste na miru. Dolazim u neku ambulantu. Ne znam gdje ni kako smo tamo došli, doula me vodila, ona je znala kuda treba. Ali tu sam se morala oprostiti od nje. Prima me sestra vrlo užurbano. I tu kreće sva strka i panika. Mir, tišina, toplina koji su me okruživali u moja četriri zida naprasno nestaju. Kreće ispitivanje i užurbano presvlačenje.

Doslovce me sestra tjera „ajde, ajde, popnite se na stol, kako će vas doktorica pregledat ako se ne popnete, bla, bla, bla....“ A ja prvo nisam znala kako bih se uopće popela na taj klimavi uski stol u trudovima, a pogotovo nisam znala kako da to izvedem onom brzinom kojom ona to očekuje.

Dolazi me pregledat doktorica toliko mlada da sam mislila da su mi poslali srednjoškolku. Izraz lica kao da će se rasplakat. Znam da sam im složila spačku i da ne znaju što bi sa mnom. U trudovima, sa oskudnom papirologijom, otvorena, a prethodna 2 carska reza. Pregledala me i ustanovila da sam 8 cm otvorena. Onda sam se posvađala sa sestrom oko postavljanja braunile. Čak sam krenula skidat onu trakicu sa kopčom za zatezanje, ali mi nije dala da ju skinem uz riječi da je to jedino što ne mogu odbit. Iako sam joj rekla da se u slučaju potrebe braunila postavi za
nekoliko minuta. I onda mi je još tu braunilu natrčila na samom pregibu kod lakta što mi je stvaralo probleme do samog izlaska iz rodilišta.

Ok, konačno je i sva ta tortura prošla i doula me vodi u rodilište. Opet se ne sjećam kako smo do tamo došli. Pozvonila je, a ja sam bila šokirana izgledom te čekaone. Išarana kao da sam došla u neku napuštenu zgradu u ghetu. Stajala sam i čekala da se prokleta vrata konačno otvore. I izvirila je neka glava. Doula je samo rekla da trebamo tu i tu primalju. Zatvore se vrata i opet čekamo. A meni već dosta. Stojim jadna u onoj njihovoj „spavaćici“, hladno mi je, ne mogu više
stajat i molim Boga da što prije uđemo unutra. I opet moram ostavit doulu i osjećam se kao da mi je netko oduzeo obje štake, a ja imam obje noge u gipsu. Šutke me sestra vodi u boks. Opet se moram popet na stol, koji je, klasika, previsok. Prikapča me na CTG i ležim. I osjećam se jadno, a trudova nema. Čekam kad će netko sa mnom progovorit i jednu riječ, ali ništa. Dolazi mi sestra prikopčat infuziju. Panično ju pitam da što je to. Kaže ona samo glukoza da ne kolabiram. „Šta su vama radili?“, pitala me misleći da sam nečim teško traumatizirana. Došla je i glavna primalja. Čudila se kako prodisavam trudove (ono malo što ih je bilo). Činilo mi se da je vječnost prošla dok doula nije ponovno bila sa mnom. Zagrlila sam ju i ponovno sam bila sigurna. Sve je opet bilo u redu. Primalja mi je dignula naslon pa sam klečala na krevetu naslonjena na njega. Ali sam cijelo vrijeme mislila da ću past s kreveta, one proklete plahte su se stalno gužvale i klizile po njemu, sonde od CTG-a su stalno padale, a infuzija je bila prikopčana na totalno kontra stranu i
bila prekratka (i još sam morala pazit da previše ne savijem ruku, jel). I čudo da su mi se i uz to opet vratili moji stari trudovi. Dok se nisu vratili, bila sam potpuno obeshrabrena i znala da to neće dobro završit. Htjela sam pobjeći. Nikako nisam željela roditi tamo. Pregledao me doktor, a onda i doktorica. Nakon cijele trudnoće bez ijednog vaginalnog pregleda, ovo me totalno šokiralo. Raspredaju tamo preda mnom kako me ipak moraju pustit da probam rodit vaginalno.
Ali vidi im se u stavu da nemaju previše nade, a ni podrške. Ali eto, protokol im nalaže da moraju pustit.

Jedno dva sata (valjda) sam tako klečala na stolu i koljena su me počela toliko boljet da sam jednostavno morala sići s kreveta. Imala sam slobodu kretanja, ali se nisam imala kamo kretat. Baš i nemaš neki izbor, pogotovo kad si provezan na infuziju, stajat uz krevet, ležat ili klečat na krevetu. Molila sam Isusa da mi dopusti da rodim i sama sebe tješila naglas „proći će“ (sestra je mislila da govorim „rodit ću“ lol). Opet su došli doktor i doktorica me pregledati da bi ustanovili da se nisam mrdla od onih početnih 8 cm. Činilo se da je doktoru baš drago i predložio je carski, koji ja, naravno, mogu odbiti, ali moram potpisati da odbijam jer se i on mora zaštititi. Bila je u igri i priča o rupturi, naravno. I tu sam pukla. Stvarno više nisam imala snage za borbu. Ionako mi se sve tamo gadilo i nisam se uopće ugodno osjećala. Trudovi su već bili neizdrživi, grizla sam plahte, stiskala doulu, vješala se po njoj, stenjala... općenito nisam baš urlala jer sam se koncentrirala da mi vilica bude opuštena i da ispuštam duboke tonove. Dakle, nakon 10 minuta razmišljanja, odlučila sam odustati jer sam shvatila da je očito da ja u ovakvim uvjetima ne mogu roditi i pristala na carski.

U planu poroda sam navela i svoje želje u slučaju carskog, a to su bile spinalna anestezija i uvođenje katetera nakon što ona počne djelovati. Sestra očito to nije znala pa mi je pokušala prodati priču da ne može, ali sam rekla da je doktor rekao da može pa je odustala.

Anesteziologinja je bila jedina koja se predstavila imenom i prezimenom. Odveli su me u salu (odmah do boksa) i krenule su pripreme. Pošto su mi trudovi bili dosta jaki, teško sam se namještala za pikanje spinalne i anesteziologinja je nekoliko puta pokušavala piknuti. Druga je bila ispred mene. I jedna i druga su se dosta neugodno derale da se smirim, da se ne naginjem i ne mrdam, ali iako sam slušala sve upute (a nije mi prvi puta), nekako se nismo uspjele uskladit.
Nakon nekoliko minuta su već bilo vidno nervozne i „pikačica“ je rekla da će još jednom probat, a onda odustaje i idemo na opću. Zazvučalo je kao ucjena i prijetnja, ali je očito upalilo jer sam dala sve od sebe da se namjestim. „Evo ga!“, reče jedna. „Da se sad niste ni mrdnuli“, doda druga, a ja sam stisnula zube i sjedila ukopana prolazeći kroz trud. Uspjelo je! Sve su se tenzije smirile i zavladala je opuštena atmosfera. Čisto ugodno. Legla sam, jedna ruka uz tijelo za tlak, druga pružena za terapiju. Dolaze dvije doktorice, diže se pregrada i počinju. Pitaju me da li može malo glazbe. Rekoh, „samo da nisu narodnjaci“. Ne sjećam se što smo sve čakulali, ali mi je smetalo što mi nisu ništa komentirali o operaciji, stanju reza i maternice (osim da nema priraslica). „Da vidimo tko je to bio tako tvrdoglav.“, rekla je doktorica dok je vadila našu djevojčicu van. U 16:48 rodila se Iris. Odnijeli su je bez da sam ju vidjela, a niz obraze su mi se lile suze. Ne znam da li od sreće, čežnje, tuge, očaja ili nečeg desetog. Samo su išle. Čula sam plač iz druge prostorije i mjere – 2950 g i 50 cm. Moja mala djevojčica. A još uvijek ju nisam upoznala. Pitala sam doktoricu o posteljici, da li je bila jako kalcificirana kao što je utvrđeno na zadnjem UZV. „A što bi vi s njom? Posteljica kao svaka druga.“ Zašili su me i odvezli u sobu. Bila sam omamljena od analgetika i nisam baš doživjela cimerice. Čekala sam svoju princezu. I činilo se kao vječnost. A kad je stigla, slijedilo je sat vremena čiste nirvane. Sestra ju je razmotala i onako majušnu položila na moje grudi. Odmah se prikačila na cicu i nako smo ostale neko vrijeme. A ja sam opet plakala. Vidjela sam u njoj i Leonu i Davida i srce mi je bilo puno.

Sljedeća tri dana bila su ispunjena svakakvim intenzivnim emocijama, ali i totalno bizarnim trenucima. Jednu noć je sestra ušla u sobu, ja sva u polusnu, a ona zgrabila Iris iz mog kreveta i promrmljala da bebe moraju biti u krevetiću za vrijeme spavanja i pitala „jesu ovo japanske jabuke?“, pokazujući na naranče na mom ormariću. Sve u svemu, ne mogu reći da je bilo loše.

Poštivali su sve moje želje, ali je to miljama daleko od željenog za jednu ovakvu razmaženu trudnicu i rodilju kao što sam ja. I jednostavno ne mogu, a da ne proklinjem sustav koji mi nije dao drugu mogućnost i ostavio ovaj slatko-gorak okus.

Izračun termina poroda