Priče s poroda
Godina poroda:

Djevojčica s pulskog stolčića

Djevojčica s pulskog stolčića

Cijeli sam život rasla u okolini u kojoj je porod bio bol, patnja, sve samo ne pozitivno iskustvo. Zato je tako prošao i moj prvi porod, kao moja vlastita žrtva djetetu, odrađena Evina kazna. Nisam znala za drugačije.

Ovoga puta je od početka krenulo ispravno. Prvo sam došla do knjige Ine May Guide to childbirth pa sam ni sama ne znam koliko puta pogledala Orgasmic birth (onaj sunčani porod na terasi bio bi moj izbor), iščitavala sve teme i tekstove vezane uz prirodni porod i tako polako mijenjala stav i gubila strah od poroda kao horora koji me očekivao, znajući da na većinu toga i sama mogu utjecati. Iako sam uz sve to imala i jako dobru podršku muža i dobre prijateljice, duboko u sebi bila sam još tužnija bojeći se da tako nešto nemam šanse doživjeti u bolnici, a hrabrosti za bilo kakvu drugu opciju nisam imala.

Stanje posteljice i položaj bebe 3.12. bili su takvi da sam po ginekologu trebala roditi najkasnije do 10.12., ali me brinulo zbrinjavanje sina prilikom svake pomisli da bi moglo krenuti. Imali smo naravno opciju, ali ostavljanje njega u tuđoj kući u tim trenucima me do grča opterećivalo. Navečer 15.12. doputovala mi je sestra s misijom preuzimanja djeteta, a ujutro točno u 8 nakon čvrsto prospavane noći počeli su trudovi. Sad kad je mali zbrinut, tijelo se odmorilo, opustilo i krenulo. Je li to samo slučajnost?

Već nakon drugog truda u 8.30 bilo mi je savršeno jasno da je zaista počelo. Uzbuna je bila proglašena! Muž je čekao u niskom startu. Dok je sin u drugoj sobi s dragom sestrom izrađivao božićne ukrase, pronašla sam najbolji položaj za podnošenje trudova: četveronoške na koljenima. Širom sam otvorila prozor i škure, bio je to prvi sunčani dan tog mjeseca, moj savršeni dan za rađanje!

Oko 11 trudovi su pali na pet minuta i odlučila sam javiti mužu da lagano krene prema doma, ali ... ne javlja se! Prvi, drugi, treći put ... Već je 11.30! A trudovi se s 3–4 minute ponovno penju na 10–15! Je li moguće da je tijelo samo dalo šansu mužu da ga ne zatučem? 

U podne smo krenuli. Sin (3,5 god.) na izlazu me pozdravlja s „ćao mama, lijepo rodi“. Do bolnice 10 min. Pomolim se da me ne uhvati u vožnji, jer je nezgodan put za zaustavljanje i osjećam ga da dolazi, a ono kao naručeno – crveno svjetlo na semaforu. Trud popušta, zeleno se pali.

Na prijemu me odmah, bez administrativnih zavrzlama, prikopčaju na CTG. U startu sam rekla da ne želim ležati dulje od dva truda (Bože, kako li sam prvi put uspjela cijeli porod izdržati ležeći?). Tako sam i napravila, nakon dva truda dižem se na noge, na opće negodovanje sestre, koja mi nabacuje da tako i tako nisu očitani skoro nikakvi trudovi, ali ipak užurbano zove doktora za pregled. Još ujutro sam pokušala saznati koja je ekipa dežurna i moj željeni doktor je bio jedan od njih. Ulazim u ordinaciju i – on je! Pregleda me i objavi 8 cm! Akcija! Viknem na odlasku: „Doktore, imam li šanse za stolčić?“ Kaže: „Imate, baš bi se malo odmorio na podu.“

(CTG nije očitao nikakve trudove, a ja otvorena 8 cm. Pa čemu uopće služi taj aparat? Postoje puno prijateljskije metode za praćenje djetetovih otkucaja.)

Na putu u rađaonu pred liftom padam na koljena, a ona ista sestra viče neka se dižem na noge, jer ne želi da joj ovdje rodim i gura mi sjedeća kolica koja režeći odbijam pa mi doveze krevet i na njemu mi, kao, dozvoljava da budem u položaju u kojem želim. Ok, hvala sestro. U pozadini čujem administratorovo rešetanje muža i njegovo pitanje „Što joj je?“ kad padam na koljena. Da što mi je. Nasmijala sam mu se usred truda od srca. Jako me iznenadilo što sam manje od sat vremena prije izgona normalno funkcionirala, čak se i smijala (prvi put sam odmah po dolasku u rađaonu šest sati prije izgubila tlo pod nogama). Zar je moguće da se zapravo tako rađa?

Predaju me primalji, predivnoj ženi tako mirnog glasa. Pita me samo jesam li obrijana i bez spominjanja klistira uvodi me u moje malo carstvo sa strunjačom i već pripremljenim stolčićem. Tamo sam bila prepuštena sebi i svojem tijelu. U svakom sam se trenu mogla dići, spustiti, okrenuti, ma poletjeti. Što god sam htjela i što mi je najviše odgovaralo (a prvi put nisam smjela ni vode popiti!). Primalja mi je samo svako toliko potpuno neprimjetno prišla i prilagodivši se svakom mojem položaju prijenosnim CTG-om poslušala bebu. Doktor je isto tako bio potpuno nenametljiv. Otkrili su mi nekakav urođeni navoj na rodnici, ali dok to nisu shvatili pojačano su pratili spuštanje glavice i svaki put kad bih ga zamolila da pričeka s pregledom bez pogovora bi čekao moj pristanak.

Nisu mi branili tiskanje od trena kad sam osjetila nagon (za razliku od prošlog puta kada su mi prvo branili da tiskam, a potom forsirali tiskanje kada sam izgubila nagon), a sve do samog kraja bili su to predivni „tihi“ trudovi (na prvom porodu sam pogubljeno izvrištala svaki). Potpuno sam im se prepustila. Nije bilo nikakvog pritiska na mene, nikakve zabrane.

Sjela sam na stolčić. I na njemu mi je poprilično odgovarao položaj za „odrađivanje“ trudova. Pogotovo mi je odgovarao zagrljaj muža s leđa, osjećala sam se tako zaštićenom i ugniježđenom.

Molim da me se ne reže ako nije potrebno, vidim da nisu imali ni namjeru. I u miru i tišini moja se djevojčica našla na mojim prsima: 3900 g, 52 cm, apgar 10/10, opseg glave 39 (prema tome i neizbježnih nekoliko šavova).

I iznova i iznova vrtim taj porod po glavi i pitam se je li to moguće. Moj porod – moj preporod! U bolnici. I to pulskoj! To me tako osnažilo i iz temelja promijenilo. Naučilo me koliko je tijelo zapravo savršeno. I koliko povjerenja treba imati u njega znajući da se u svakom trenutku može pobrinuti samo za sebe.

I danas, mjesec dana nakon poroda, tako sam tužna što je sve već prošlo. I opet ću, sigurno. Makar nikad nisam razmišljala o trećem, jedva i o drugom nakon prvog iskustva. Kao da mi je moje treće sunce koje me čeka ostvarilo sve želje kako bi jednog dana i ono došlo na svijet.

A isto tako sam svjesna da se nisam borila, vikala, grebala, vjerojatno ne bi sve ispalo tako kako je ispalo. I mislim da sam itekako skupila hrabrost i za onu „neku drugu opciju“.

Vezano rodilište

Izračun termina poroda