Priče s poroda
Godina poroda: 2013.

Ekspresni porod u pakuoni (kupaoni)

Ekspresni porod u pakuoni (kupaoni)

Nakon gotovo 2 tjedna noćnih trudova, te me noći oko 1h budi pun mjehur. Odem na wc i vratim se u krevet kad mi se javi glasić iznutra, krenut će. Rek’o, nemoj mali, ne noćas, znaš da noćas nemamo primalju, čekaj jutro. Na to se javi trudić, ali takvih je prošlih noći bilo puno. Pokušavam ga ignorirat’ kao i svoju intuiciju - nagovaram se - zaspi i probudi se ujutro. Osjetim da moram wc - ovaj put velika nužda ... vraćam se u krevet i izlije se malo plodne vode. 

Legnem i krenem mantrati da se sve smiri, al’ moram opet na wc. Upalim grijalicu u kupaoni i zasjednem na wc. I znam - krenulo je. Plodna voda curka pomalo, ko’ i sve iz mene, tu i tamo kakav trudić, javljam se babicama i dogovaramo se da ću dočekat’ jutro, ipak je prvi porod trajao beskonačno, pa neću valjda sad odmah roditi?! Pokušam samu sebe uvjerit’ u to, al’ osjećaj iznutra je jači.

Budim muža, on donosi grijicu u dnevni. Mene par puta zašarafi malo jače - odlučim se otuširati i oprat’ kosu. Voda mi paše, al’ me muž tjera van iz tuša poučen iskustvom prvog poroda i prekuhavanja bebača pred porod. Pomaže mi da se sredim, ja mu govorim da mislim da nećemo dočekat’ jutro. Trudići me peru sve česće, al nije ništa strašno, ko i puno noći prije tog ... Odjednom me ošamari jaki trud, izlazim iz kade i sjedam na wc - ponovo imam poriv za velikom nuždom.

Zovem babicu da neću dočekati jutro, kad kreće novi trud. Ja stenjem na mob - moram tiskati. Pipam dolje - osjećam glavicu! Muž je u panici - šta sad, ne još, idemo u bolnicu. Ja sam već u svom drugom filmu, stenjem i govorim: moram tiskatiiii- on me šalje na pod s wc-a i govori: Ide! Silazi s wc-a! Kleknem i u sljedećem trudu izlazi glavica. Pridržavam ju, muž na telefonu s hitnom potpuno filmski istovremeno meni viče tiskaj, a njima objašnjava: "Žena mi rađa, šta da radim? "(k'o da već jednom nije prisustvovao porodu kod kuće).

Ja se odmaram i govorim mu ne mogu sad tiskat, pusti me. On meni - glavica je vani – k’o da ne znam, haha! Sljedeći trud - izlaze ramena i cijela beba. Nije bilo bolova, nije bilo ring of fire, samo je iskliznuo meni u ruke. Primam ga i privijam k sebi. On se odmah glasa, prekrasan je, mirišljav, ružičast, aktivan, čist, bez verneksa, s lijevim zaležanim klempavim uhekom ... savršen! Rastapam se od ljubavi i sreće, postojimo samo beba i ja, sve je savršeno. Grlim ga i upijamo se, pretapamo.

Kao hladni tuš osvještava me spoznaja da dolazi hitna i počinje me loviti panika. Ne želim u bolnicu, želim uživati sa svojom bebicom i mužem. Želim dočekati jutro i vidjeti reakciju svog starijeg sinčića kad nas vidi. On je u svojoj sobici do kupaone prespavao cijeli događaj. Umatam bebicu u rozi ručnik i selim se u dnevni boravak - malac počinje cikiti k’o veliki. Dolazi hitna. Oni odmah žele rezati pupkovinu s čime se muž i ja ne slažemo. Tražimo da odpulsira do kraja. Nevoljko pristaju čekati. Nakon što je pupkovina odpulsirala, muž ju reže. Tražim da pričekamo porod posteljice, to odbijaju. Ustajem i odlazim se istuširati, hitna u čudu i dalje čeka.

Otuširana uzimam bebu i odlazim u vozilo hitne pomoći. Malac cijelim putem cica. Ja sam i dalje na oksitocinskom oblaku. Nakon što stižemo u bolnicu počinje za mene teška strana ovog prekrasnog poroda. Slušam kako podrugljivo komentiraju plan poroda, osoblje je hladno i u čudu. Babica povlači pupkovinu i izlazi posteljica. Gledam ju preko nogu- lijepa je. Bebač je cijelo vrijeme na meni koža na kožu i papa. Puštaju nas tako još skoro sat vremena, muž i ja se rastapamo. On je još pod adrenalinom, a ja debelo u oksitocinu. Sestre malo dosađuju s papirologijom i komentarima. Nisu baš preljubazne. Najavljuju da ce mene i bebu morat razdvojit na 10-ak min. Nevoljko pristajem, pozdravljam se s mužom i bebom. Stavljaju me u hodnik, njega odnose.

I tad počinje horor. Vrijeme prolazi, nikog nema ... nakon sat vremena dolazi sestra, tražim ju da mi donese bebu, nije preljubazna. Nakon 20-ak min dolazi namrgođen lik koji me bez riječi i objašnjenja vozi na odjel babinjača. Tamo opet beskonačno čekam da mi donesu bebu. Luda sam, hormoni me peru.
Napokon zajedno. Nakon par sati ga ponovo bez objašnjnja uzimaju i vraćaju za sat vremena. Ja sam očajna! Trazim otpust, ali to pada u vodu zbog žutice. Mora ostati na fototerapiji. Ostajemo u bolnici 5 dana koji su za mene bili prestrašni jer sve što se radilo s bebicom radilo se bez objašnjenja.

Samo bi došli i odnjeli bebu bez riječi kamo ide i kolko će ostati. Nakon predivnog prvog kućnog poroda ovo mi je bio užas. Stalna borba da mi objasne gdje odnose bebu i šta rade, stalna borba da mi ga donesu na podoj. Imala sam strašnu želju i potrebu biti cijelo vrijeme uz njega, a naišla sam na totalno nerazumijevanje i hladno ignoriranje koje sam tim teže podnjela jer mi je užasno nedostajao moj 2,5 godišnji sinčić i moja obitelj.

Kad smo se napokon vralili kući, stariji brat je nježno primio malog bracu i rek'o: Mama, vidi imam pune luke blace. Nakon toga je ponosno zaključio: "Ja sam lođen u dnevnom bolavku, a blaco je lođen u pakuoni (u prijevodu: kupaoni)”. Napokon smo ponovo bili potpuni. 

Izračun termina poroda