Priče s poroda
Godina poroda: 2010.

I opet u intimi naše zeleno obojane spavaće sobe

I opet u intimi naše zeleno obojane spavaće sobe

Prošla je godina i pol od priče "U intimi naše zeleno obojane spavaće sobe". To je bilo predivno iskustvo. Znatiželjno smo čekali kakvo će biti sljedeće. Pogotovo ja. Sada znam da su neke stvari morale sjesti na svoje mjesto i da se sve događa s razlogom. Ovaj treći porod je kruna mojih poroda, apsolutno predivno iskustvo. I svjesna sam da je prilika da bude takvo baš zahvaljujući mojim prošlim iskustvima i kockicama što su mi se u proteklih nekoliko godina slagale u glavi.

Priča je (ponovno) duga. Željela sam zabilježiti svaki trenutak, da zauvijek ostanu uz mene. Eto, stiže:

~~~

"Mama, cicu!“. Mali Martin se probudio i traži svoje jutarnje maženje i slatki obrok. "Dođi, namjesti se“. Zadnjih dva-tri tjedna jutarnja dojenja uvijek izazivaju određene kontrakcije, no to mi se čini mala cijena za njegov slatki osmjeh pa ih uvijek otrpim. Uostalom, najčešće traju samo za vrijeme dojenja, samo par puta su nastavile i nakon dojenja, no prestale bi u roku dva sata.

To jutro mi se činilo da su intenzivnije i da bi mogle nastaviti i nakon dojenja pa sam zamolila Doma da se on ustane i druži s Martinom dok se ja još malo izležavam u krevetu da kontrakcije stanu. A i to što je tek 7 ujutro je dobar argument za ostati još malo u krevetu. I tako, dok su se njih dvojica otputili u novi dan, ja sam ostala drijemati u krevetu. Kontrakcije mi svakih petnaestak minuta prekidaju san, no ipak uživam u prilici da se još malo odmorim.

U 8.45 s užasom shvatim da sam danas u 9.00 naručena za pregled kod ginekologa. Uh, joj, nezgodno. Danas je točno 41. tjedan i voljela bih znati da je sve u redu i da je u redu ako bebač želi ostati unutra još koji dan. Naša sva djeca izlaze iza termina (Neva 8 dana, Martin 12, i živo me zanimalo koliko će dugo treći ostati).

Na brzaka odlazim do kupaone i oblačim se, malo ljuta što ću kasniti i zbunjena kaj ću s tim kontrakcijama. Komentiram to s Domom, on nije ništa pametniji. Da li da idem ili ne? (trebam ići sama, s autom). Pod pritiskom kašnjenja ishitreno odlučujem ipak otići, lako se vratim ako će mi biti teško voziti.

Istrčavam iz kuće, žurim preko stepenica kroz vrt. Na pola puta do auta shvatim da sam zaboravila mobitel. Uh, to nije dobro, bez mobitela s kontrakcijama nije dobro nikud ići sama. Vraćam se preko svih tih stepenica natrag u kuću, putem me peru kontrakcije. Dom mi se smije na zaboravnosti, grabim mobitel i ponovno jurim preko stepenica.

Na otprilike istom mjestu kao prošli put shvatim da sam zaboravila ponijeti dokumente o trudnoći i trudničku knjižicu (koju sam i prošli put zaboravila pa mi je ginekolog otvarao novu i upozorio da ju drugi put ponesem). Joj, sad još i to. Ništa, opet se vraćam gore po štengama, opet me pritom peru kontrakcije. Dolazim doma, Dom ne vjeruje. Zbunjeno stojim na ulazu i gledam ga. Ma ovo mora biti znak da ne trebam ići na taj pregled! Tko ih šljivi, nazvat ću ih da mi nije dobro i da ću doći u drugom terminu, pa ne treba mi da se maltretiram.

Zovem i objašnjavam situaciju sestri (već je 9.00), a ona odmah uzrujano napada da moram obavezno doći, da ako su neke kontrakcije da moram odmah na CTG da se vidi da li su to prave kontrakcije, možda je počeo porod.

Isprovocirana njezinom nepriličnom reakcijom (ja bih očekivala neki veseli: "O, pa možda vam je krenuo porod, baš lijepo, čestitam!“) odgovaram joj da ako su prave onda mi ne trebaju oni, ona odgovara da ne zna i da će mi dati doktora da se s njim dogovorim i skida me s telefona. Pomišljam na ječmenac.

Doktor se brzo javlja, ja ponavljam priču, on malo smirenije kaže da ne brinem oko otkazivanja termina, ali da bi on također sugerirao da dođem na CTG da vidi da li su pravi trudovi. Ja mu odgovaram da mi to nema smisla, jer ako su pravi onda nisam za pregled nego za rodilište! Složio se. Uh, kakav glupi razgovor, nevjerojatno. Koliko miljama daleko od nježnih i romantičnih razgovora na koje su me navikle moje dvije predivne primalje za porode kod kuće s kojima sam komunicirala tijekom ove trudnoće.

I tako, vraćam se u krpe da ti trudovi konačno popuste, premda osjećam kako su se intenzivirali, da li zbog ovog uzrujavanja ili planinarenja po štengama, ne znam. Smirujem se, organiziramo klince, doručak, malo brbljamo, trudovi baš i ne staju. Čak štoviše, sad su još i češći, a bome i bolniji.

10 je sati. Hm, toliko dugo se još nisu zadržale kontrakcije koje bi Martin isprovocirao. Dom se šali da se možda klincu upalila lampica iznad glave, kontrakcije, vidiš-vidiš, možda bi ja mogao van pa se pridužio poticanju kontrakcija. Ha dobro, to znači da bi trebalo zvati primalju, ionako joj treba dosta vremena da dođe, a i prošli put je jedva stigla na vrijeme.

Zovem ju, baš je u banci (što je dobra vijest, jer znači da je slobodna). Pita kakvi su trudovi, koliko često. Većinom na deset minuta, ponekad dođu za minutu. Trajanje ovisno o razmaku između trudova, ako dođe brzo kratko traje. "Kad su počeli?". "Ne znam točno kad su počeli za pravo, ali zagrijavanje traje od 7 ujutro". "Uh, pa malo me kasno zoveš", kaže ona. Srce mi je potonulo u pete. Šutim i držim samoj sebi fige (jer je otpočetka dogovor da će doći samo ako procijeni da stigne, inače ćemo unaprijed odustati i mi idemo na Sv. Duh).

Nakon kraće tišine ona veselo otpuhne i kaže: "Ok, evo ja krećem, trebat će mi nešto više od dva sata“. Čujemo se putem. Oh, kakve lijepe vijesti. Sva sretna poklapam slušalicu. Sad je 10.15, kod nas je nešto prije 13h. Dok gledam na sat me polako oblijeva znoj, pa tko će izdržati do 13h?!? Ovi trudovi počinju ozbiljno pičiti, više nema onih na deset minuta, sad su bome na četiri. Ima ih na šest, ali ima i na dvije.

Ovi na dvije me izluđuju, obuzima me ogroman strah. Naime, dogovor je da ukoliko porod prebrzo piči idemo u bolnicu. Moj muž inzistira na tome još od prošle trudnoće i plana poroda doma i premda se ja osjećam dovoljno samopouzdano i vjerujem svojem tijelu da može sve samo, ovaj dogovor se ne preispituje. Pogotovo jer ponovno očekujemo veliku bebu, što je samo po sebi rizik više. Ne bi se igrali s eventualnim zapinjanjem ramena, što je realan rizik kod poroda većih beba.

Jedino, sad kad je to pred vratima, ja ne bih u bolnicu. Strah od premještanja iz udobnosti doma, hodanja po štengama i vožnje autom, bolnice, nelagode zbog pregovaranja i objašnjavanja s doktorima, rađanjima pod svjetlima i sa zvukovima drugih rodilja me sasvim preplavljuje. Zovem Doma da me dođe utješiti, ležimo na krevetu, on me grli s leđa i lakše mi je, ali je strah i dalje tu.

Dijelim s njim svoje strahove, želju da je netko s nama odmah sada, a ne da moramo čekati, nevjericu da ću nakon tako lijepog prošlog poroda kod kuće ovaj put morati u bolnicu, tugu što nisam odmah ujutro zvala primalju i što već nije tu (pa neka se i vrati ako su lažni) i konačno se ta bujica emocija prelila kroz moje suze i tužno jecanje da ne želim u bolnicu, ne želim u bolnicu, ne želim. Dom nježno nešto govori, ne znam što i osjećam potrebu potvrditi mu da sam svjesna izbora i da želim ići u bolnicu ako ćemo morati, ali da ne želim da do toga dođe. Tužne i velike suze mi se nezaustavljivo kotrljaju po licu dok me on u tišini nježno grli.

Dio tuge se isprao sa suzama, dio s njegovim zagrljajem, a dio s činjenicom da su trudovi malo posustali. Osjećam se bolje. Započinjemo razgovor, ovaj put mi ništa ne smeta, kada dođe trud se mozak jednostavno isključi. Ja se trudim držati ga uključenim, čak i Dom uz pokajnički smiješak kaže kako trudovi možda posustanu ako ćemo razgovarati i ako me s nečim zaokupi.

No, kako krene trud, njegov glas izblijedi i ništa više ne čujem, samo osjećam silinu potresa i sklapam oči. Klečim na krevetu i među nogama držim veliki, mekani, zgužvani ručnik. On mi daje neki osjećaj sigurnosti i ujedno mi njegov nježan pritisak na rodnicu pruža ugodan osjećaj. Dom se i dalje trudi zaokupiti moj pametni dio mozga kad ga prekidam s informacijom da se iz mene slijeva topla tekućina i natapa ručnik. Ili sam se obilno popiškila ili je otišao vodenjak.

Gledam na sat, 11 h. Podsmjehujem se sama sebi u nevjerici, prebrzo ide. Dom (opet) spominje bolnicu. Dogovaramo da ću nazvati primalju i dogovoriti se s njom. Ona je na putu, blizu granice Austrija-Slovenija. Daleko. No ona kaže kako to vjerojatno još nije voda jer bi u tom slučaju stalno pomalo curkala, ah, zadovoljno odahnem, onda još nije voda. U tom trenu kreće novi trud (4 min razmaka) i razgovor privremeno staje. U tom trudu jasno osjećam eksploziju u rodnici uz istovremenu naglu i snažnu bujicu tekućine koja je potekla iz mene.

E, ovo je bio vodenjak, gotovo u ekstazi zapažam, jer je osjećaj toliko poseban, treći porod i tek sada sam iskusila pucanje vodenjaka na toliko snažan način. Primalja sugerira da pričekam još 10-15 min i da vidim da li će se trudovi intenzivirati (jer su sada na 4 minute) pa da ju nazovem da se dogovorimo što ćemo. Ok, zvuči dobro. Glavno da ne moram još nikud ići. Uostalom, pa tek su na četiri minute.

Dom negdje nestaje. No ja sam ionako u nekom svom svijetu, nekoliko puta iznova u sjećanju proživljavam onaj poseban osjećaj eksplozije vodenjaka koji sam malo prije doživjela. Nestvarno i nevjerojatno! Odjednom dobivam inspiraciju i stavljam prste u rodnicu, ne znam što tražim, ali pipam. S olakšanjem uviđam kako nema nikakve glavice na vidiku i pipanjem nečega sama sebi dajem dijagnozu kako sam tek četiri centimetra otvorena (nemam pojma kaj sam to pipala i otkud mi ta ideja – to mi je bio prvi samopregled otvorenosti u životu, ali sam se bome herojski za nju prihvatila jer mi je dala potvrdu da ipak izgon nije još blizu).

Prošlo je 15 minuta, zovem primalju. Trudovi su na četiri i na dvije minute, izmjenjuju se. No veseli me nalaz relativno male otvorenosti. S takvim, relativno dobrim vijestima prislanjam mobitel na uho i nadam se kako će primalja procijeniti da još ne trebamo nikud ići. No, sudbina je htjela da ona baš u to vrijeme prelazi granicu i mobitel joj je bio nedostupan.

Bacam mobitel na krevet sa strane jer me iznenada obuzima snažan nagon za čišćenjem. Samo sam uspjela brzinski uhvatiti jednu tetra pelenu i staviti ju ispod sebe, čišćenje je već bilo u tijeku. Pritom sam malo i tiskala na debelo crijevo, baš je bio dobar osjećaj. Sa zgražanjem sam pomislila na za dlaku izbjegnut scenarij u kojem se nalazim na zadnjem sicu našeg auta, klečim i obavljam veliku nuždu u svoje smeđe trudničke hlače ...

Čula sam da se otvaraju vrata od sobe, Dom je nešto promumljao i uzeo prljavu pelenu te ponovno izašao van iz sobe. Još jedna pelena, još jedno tiskanje i još malo čišćenja. Divan osjećaj, odmah se osjećam lakše. Uz zadovoljan osmjeh na licu, zatvorenih očiju, sama u sobi, u sasvim drugom svijetu, na koljenima na našem krevetu znatiželjno sam iščekivala vidjeti što sad slijedi. I nisam čekala dugo.

U sljedećem trudu, jasno sam osjetila kako kroz cerviks navire glava bebe, glatko klizi i pritišće na rodnicu. Naslonila sam čelo na zeleno obojani zid naše spavaće sobe, nježno pomazila malu glavicu koja je lagano provirila i pomislila: "Ti i ja bebač. Sami ti i ja".

Bilo mi je jasno da nikakva bolnica više ne dolazi u obzir, da je primalja daleko od toga da stigne i da će ovaj porod biti najprirodniji što može (bacih pogled na sat, točno 11.30). I pritom sam se osjećala toliko snažnom i toliko sam uživala u ponovnom osjećaju malene glavice kako prodire da mi je bilo sasvim nevažno da li je u sobi netko ili nije. Bilo mi je savršeno jasno da će ova beba doći sama, da ne treba pomoć i da smo nas dvoje/dvije sasvim dovoljne za čaroliju njezinog dolaska na svijet. Samo sam ju još potiho zamolila "Samo polako bebač, samo nježno i polako“.

Kako sam si tijekom trudnoće i maštala, tijekom izgona glavice uopće nisam imala nagon za tiskanjem. Samo sam zatvorenih očiju fokusirala svu pažnju na tu malu glavicu i osjećaje koji su pratili njezino nježno prodiranje. U prvom trenutku je samo mali komadić glave provirio van, a nekih pola minute kasnije je relativno bezbolno izvirio i veći dio.

Ja sam nježno mazila tu sluzavu, mekanu, toplu, nježnu lopticu i čudila se količini kose koju osjećam pod prstima (prošle dvije bebe gotovo da nisu imale kosu kad su se rodile). Tada sam iza leđa začula kako se otvaraju vrata, bila sam svjesna da nema potrebe da išta izgovaram jer će Dom sigurno i sam shvatiti u kojoj smo fazi. I da, čim je ušao sam čula jedan prigušeni "Oh!“. Shvatio je. Rekao je da će nazvati primalju.

Registrirala sam riječi, ali ne i značenje. Bilo mi je sasvim svejedno što radi. No bilo mi je drago da je reagirao tako pozitivno i djelovao je kao da vlada situacijom (i sobom) i da zna što radi. A ja, ja sam bila u svojem malom svemiru u kojem nije postojalo ništa osim mene i naše male bebe koja se upravo sprema izaći iz mene van.

Trudove više nisam osjećala, samo sam osjećala pritisak malene glavice na rodnicu. Klečala sam na koljenima, glave naslonjene na zid i zadovoljno čekala. Glavica je sama sve više prolazila van. Nisam mogla ništa napraviti niti da ju spriječim, niti da joj pomognem. Ona je jednostavno elegantno i odlučno polako nadirala van.

Svakih pola minute bi još malo provirila. Ja sam ju gotovo cijelo vrijeme nježno mazila po toj predivno nježnoj kosici, bila sam očarana njezinom svilenom mekoćom i nježnom sluzavom teksturom kojom je bila prekrivena. Pipajući po njoj pomazila sam maleni nosić i prstom popratila obris jednog malenog uha.

Još malo strpljenja, malo pomicanja po krevetu pri čemu je moje tijelo kao u nekom tajanstvenom plesu samo biralo poze pa me poticalo da više raširim koljena, da ih ponovno malo skupim, samo jedno koljeno asimetrično raširim u stranu, pomičem kukove, gotovo sjednem na pete ili se uspravim visoko u zrak.

Za razliku od prošlog poroda u kojem nisam imala pojma koju pozu da zauzmem jer mi je sve djelovalo neudobno, u ovom porodu je tijelo sasvim decidirano znalo i tražilo pomicanja. I svakim pomicanjem je glavica sve više prolazila van. Nakon određenog vremena, meni je djelovalo kao čitava vječnost tog predivnog božanskog plesa, no vjerojatno se radilo o pet-deset minuta, nastupio je onaj dobro poznati osjećaj olakšanja, cijela glavica je vani.

Zamumljala sam od zadovoljstva i osmijeh mi nije silazio s lica. U tom trenutku se čuo predivan i nestvaran zvuk, mala beba je kihnula. Preplavila me neka nježnost prema tom malom biću, shvatila sam da je to pravi mali čovjek dolje, mali čovjek koji kiše! Još uvijek leđima okrenuta prema Domu, odjednom sam postala svjesna njegove prisutnosti u sobi.

Lakim glasom i neskrivenim veseljem sam ga pitala "Je l' cijela glavica vani?“. On je odmah odgovorio da je. Zatim mi je kroz glavu prošla nova misao koja me beskonačno uzbudila tako da sam ga iste sekunde znatiželjno upitala: "Je l' joj vidiš lice?“. Stiže odgovor: "Aha“. I novo pitanje, kakvo može postaviti samo majka koja je u ekstazi zbog poroda, glasom koji se topi od nježnosti: "Je l' lijepa??“.

I onda muk. Tišina. Duga tišina. Taman sam pomislila, ah muški, ništa ne razumiju, kad je stigao odgovor: "Pa, zgužvano je“. Heh, to sam mogla i očekivati od njega. Tu sam postala svjesna i da Dom zapravo na mobitel razgovara s primaljom; nisam slušala što su govorili, nešto o položaju glave, ali sam čula smirenost u njihovim tonovima i to mi je na neki neobjašnjiv način ulilo dodatnu sigurnost. Premda sam osjećala kako beba i ja sve možemo sami, ipak je bilo lijepo znati da iza mene stoji neki anđeo čuvar koji prati da se sve odvija kako treba.

U porodu s Nevom sam doživjela da nakon mučnog izgona glavice ostatak tijela samo ispliva u bazen. U porodu s Martinom sam doživjela iznenađenje što nakon izgona glavice tijelo nije nikud išlo već ga je primalja prihvatila, možda okrenula i sugerirala da tiskam da i tijelo izađe. Tako da u ovom porodu nisam bila niti najmanje iznenađena što je nastupila pauza nakon što je glavica izašla.

Očekujući veliku bebu, bila sam svjesna da neće baš tako lako iskliznuti van. No ono što nisam očekivala i što me sasvim oborilo s nogu je što se glavica odjednom pokrenula! Uz negodovanje sam mahnula rukom iza leđa da se obranim i pošpotala Doma: "Ne diraj!“, misleći kako to on okreće bebinu glavu, da bi se okrenula i vidjela kako on sjedi gotovo u drugom kutu sobe i shvatila da to nije on dirao.

Novo pomicanje me sasvim oduševilo. Beba se sama zaokreće i ja tome svjedočim. Nevjerojatno! Nakon nekoliko takvih serija pomicanja, bebač je vjerojatno zauzeo položaj koji je planirao, a moje tijelo je započelo sljedeći ciklus. Trudovi su ponovno započeli svom silinom, a nagon za tiskanjem me sasvim preplavio.

Bacila sam se na trbuh, i dalje klečeći na koljenima, zagnjurila glavu u jastuk koji sam čvrsto primila s obje ruke i prepustila se potrebi da tiskam iz sve snage. Pritom sam zadovoljno mumljala i čudila se silini instinktivnog tiskanja koje me odjednom obuzelo. Tiskajući sam osjetila kako jedno špičasto rame prolazi kroz rodnicu, no kako je trud stao, stalo je i tiskanje i više nisam osjećala to rame. Vjerojatno se vratilo natrag.

Zadovoljno sam dahtala, istovremeno umorna i beskonačno snažna da odgovorim na zahtjeve koje mi tijelo postavlja. Čekala sam sljedeću navalu. Uz nadolazeći trud je iz mene navro i nepoznat zvuk, nešto između senzualnog mumljanja i pobjedničkog usklika, dok sam osjećala kako van prodire isto špičasto rame i nastupa olakšanje.

Uskoro sam, uz podrhtavanja u mom tijelu, osjetila kako je kroz prolaz prošla i jedna ručica i dodirnula me po nozi. Poriv za tiskanjem je posustao, ponovno sam se uspravila visoko na koljenima dok sam pomicala kukovima lijevo-desno i zabačene glave proživljavala prolazak ostatka bebinog tijela, prsa, trbuh, čak sam i prolazak guze osjetila, a zatim i onaj dobro poznati šljap dok iz mene ispadaju i male nogice zajedno s ostatkom vode.

Ajme, rodila sam. Rodila sam sama! Okrenula sam se prema bebi koju je Dom prihvatio dok je izlazila i polegao na trbuh. Nisu prošle dvije sekunde otkako je bebač izašao, a već se čuo snažan plač. Ajme, plače, diše, ova beba je baš sve odradila sama! U transu sam posegnula rukama prema njoj, obuhvatila ju za tijelo ispod ramena sa željom da ju podignem k sebi, a s iznenađenjem sam tim pokretom samo zategnula pupčanu vrpcu kojom smo još bili spojeni, ali koja se nekim čudom našla omotana oko moje noge i sprječavala me da uzmem bebu. Pupčana vrpca! Koja inkomodacija! Ništa, spustila sam bebu natrag, prebacila nogu preko pupčane i legla pored bebe te sam ju tada podigla i polegla na svoj trbuh. Naša beba nam je konačno stigla.

Ostatak priče nije toliko čaroban, ali znam da će nekoga zanimati, pa ću i to napisati. Muž je preko telefona dobio upute da mora pratiti koliko krvarim. Pokrio nas je da nam bude toplo, upalio grijalicu-puhalicu i neko vrijeme ozbiljnog izraza lica odgovorno provjeravao krvarenje i kada je shvatio da je krvarenje neznatno, taj posao je povjerio našoj Nevi (koja je naravno bila prisutna i na ovom porodu, ali ja nemam blage veze gdje je bila), a on je izašao iz kuće u naše dvorište i zasukanih rukava stao pred svog tatu i moju mamu koji su se igrali s malim Martinom u vrtu i objavio: "Eto, gotovo, Maja je rodila! A i netko bi uskoro trebao krenuti s autom pred primalju“.

Nakon inicijalnog šoka i nevjerice i jedva suzdržanih suza moje mame, njegov tata se snašao pa pitao za spol, a Dom iznenađeno odgovorio da nema pojma: "Tko bi se još to sjetio gledati?! Ali dere se k'o jarac!“. Ostavio ih je u čudu i vratio se k nama. Neva i ja smo naizmjenično ljubili malu bebu koja je uporno čvrsto žmirila i derala se iz petnih žila. Ja sam nudila cicu, nije ju zanimalo, samo je vikala na sve nas. Na tren bi se smirila, a onda opet krenula vikati. Ne razumijem ja to. Takav nježan i prirodan doček, a beba prigovara.

Uskoro je mirnoću u mom tijelu koja je nastupila izlaskom bebe pomutila nekakva nelagoda u trbuhu, aha, i posteljica vjerojatno želi van. Pokušala sam nešto stiskati, ništa se nije događalo, onda sam ponovno polegla bebu na krevet i prepustila ju Nevinom maženju, ja sam se uspravila na koljena i osjetila kako posteljica navire i nježno klizi te konačno ispada van. Ali nije ispala cijela, neki dio tkiva je i dalje ostao u meni.

Kako je primalja i dalje bila na telefonu to sam joj rekla, ona se nije ništa zabrinjavala oko toga. Rekla je da još malo pričekam, ali da je samo važno da ne povlačim. Ok. Dom je negdje nestao. Neko vrijeme sam tako na koljenima čekala, ništa se nije događalo. Onda sam se natrag legla i prigrlila bebu koja je oduševljeno pronašla bradavicu i prionula na posao. I dalje cijelo vrijeme čvrsto zatvorenih očiju. E tu smo se sjetili spola. Kako smo bebač i ja bili pokriveni ručnicima ja sam zavukla ruku kod bebe i pokušala napipati put do otkrića je l' Neva dobila još jednog brata ili je ovaj put primalja. He, napipala sam mala jaja. Dečko :D

Činilo se kao samo par minuta od poroda, ali zapravo je prošlo gotovo sat vremena kad je primalja konačno stigla. Ušla je u sobu s veselim osmjehom od uha do uha. Prišla mi je, zagrlila me i izljubila. Pomazila bebu. Stavila lampicu na glavu i primila se posla. Onaj dio posteljice još nije izašao (ja u međuvremenu zaboravila na to) pa je ona lagano pritisnula na moj trbuh i odmah je iskliznuo.

Pregledala posteljicu, uglavnom sve ok, ali je vjerojatno dio te membrane ostao – no to ju nije zabrinulo, rekla je kako će to izaći za koji dan (i stvarno je), pipala je maternicu kako se skuplja, provjerila moju međicu, slično kao s Martinom, površinska ogrebotina, ali bi mi rado stavila šav da ljepše zaraste i da me ne peče dok piškim prvih dana. Ok. Prvo gel za umrtvljenje tkiva, pa u to injekcija za dubinsko umrtvljenje pa kratko šivanje. I rezanje pupčane, koje je (opet) obavio Dom.

E tu je konačno došlo vrijeme da se ja odem otuširati, a ona se bacila na pregled bebe. Ja sam stigla taman na vrijeme za mjerenje. 57 cm dug (1 cm manje nego Martin!). Glava 37 cm. Nije ni čudo. Vaganje (kako se primalji prije par dana pokvarila vaga, izvagali smo ga na našoj kuhinjskoj). Vaga kaže 5 010 pa ispiše error. Ponovno. 4 960 pa opet error. Još jednom. Opet malo preko 5. Ok, ja sam presudila da ima okruglih pet kila, tako je lakše pamtiti (a kasnije smo shvatili da naša vaga mjeri samo do pet). Tu se primalja počela od srca smijati i kroz smijeh mi govori: "Maja, pa ti si sama rodila bebu od pet kila! To ne smiješ nikom reći, pa strpali bi te ili u zatvor ili u ludnicu!!“ .

I ne može se prestati smijati. Onda se uozbilji pa kaže "Ah sva sreća da nisi otišla u bolnicu, tko zna kako bi to tamo završilo“. I stvarno, dok sam u turskom sjedu na rubu kreveta zamišljeno gledala u našu novu bebu, prošli su me hladni trnci od pomisli kakve sve intervencije sam mogla doživjeti u bolnici i propustiti priliku za ovako posebnu i upečatljivu lekciju o snazi ženskog tijela, o veličanstvenom scenariju prirodnog poroda i o suptilnoj mješavini hormona koji osiguravaju da neometani porod uistinu bude jedan od najljepših i najposebnijih trenutaka u životu jedne žene. I sve to u komociji svog doma i naše zeleno obojane spavaće sobe.

Izračun termina poroda