Kako je Sara zaribala sve oko sebe

Od kuda početi...

Prvo, ne mogu vjerovati da pišem priču s poroda, naročito jer sam vizualan tip i zaista rijetko koju priču jesam pročitala, dijelom jer me bilo strah, dijelom jer sam osjećala nekakvu nemoć znajući da je tako nešto za mene nedostižno.
Sada, nakon što sam prošla ovaj porod, mislim da ću retroaktivno bez beda moći pročitati svaku priču, jer sada znam kako sve to "izgleda", sada to za mene nije samo neki film, meni neostvariv san. Sada se mogu nositi sa svim lijepim i tužnim trenucima kroz koje prolaze žene tokom trudnoće i poroda. 

Moja priča o porodu zapravo počinje još prije šest godina kada mi je trudnoća "prekinuta" hospitalizacijom. Kada je ona naša mala zajednica koju smo činili muž, beba u trbuhu i ja, razdvojena i kada su noći u kojima bi svi troje bili zajedno u zagrljaju, zamijenjeni hladnom i naguranom sobom bolnice. I tako do kraja. Ono što sam tamo vidjela ostavilo je trag s kojim sam se godinama borila i pokušavala se suočiti sa svim emocijama koje sam od tada vukla, prvenstveno strahom da se takva priča ne ponovi, jer sam znala da nemam snage ponovo prolaziti rizičnu i kontroliranu trudnoću.

Za ovaj porod bitno je da sam tada rodila carskim rezom. Odmah da napomenem, za mene on nije bio nešto grozno i strašno. Bila sam budna i plakala k`o luda kada sam ju ugledala. Doktori su me smirivali jer nisu mogli nastaviti operaciju koliko sam ridala. A onda je uslijedilo ono zbog čega sam rekla da sljedeći put moram roditi vaginalno. Možda sebično, no, bez obzira što znam koliko je vaginalni (po mogućnosti prirodan) porod bolji i za dijete i za majku, sam način na koji bi rodila nije mi bio toliko bitan koliko trenuci koji dolaze nakon poroda, a oni ovise o načinu poroda. Fizički, ja sam se jako brzo oporavila. Nakon 48h šetala sam po bolnici i obišla bivše cimerice. No, ono što mi je nedostajalo bilo je moje dijete. Dijete koje su mi pokazali i nedovoljno približili licu da ga mogu poljubiti. Neću nikada zaboraviti taj osjećaj nemoći kada su ti ruke vezane i ne možeš dotaknuti tek rođeno dijete nad kojim si 9mj. strepila hoće li dogurati do termina i hoće li biti sve ok; kada su ti trbušni mišići razmaknuti, a donji dio tijela anesteziran i ne možeš podići glavu da ponjušiš i dotakneš licem svoje tek rođeno dijete; kada pućiš usne jer nedostaje još samo 2mm da ju dotakneš i kad pomisliš da ti usne bubre i da ćeš ju ipak dotaknuti, oni ju odnesu... negdje. Sjećam se koliko sam plakala tih dana odvojenosti i molila ih da mi ju daju. Stajala sam pred dječjom sobom i lila suze slušajući ih kako plaču, znajući da tamo unutra plače i moje dijete. Rekla sam: nikad više! 

Trebalo je 4 godine da pomislim na novu trudnoću. Kada se ona dogodila, dogodio se i spontani. I tako dva puta.

Moji "kriteriji" su se snižavali. Od SF ideje da rodim kod kuće, jer nisam mogla pomisliti da ulazim u bolnicu, došla sam do toga da samo dođem do toga da rodim.

Kada sam ljetos skužila da sam trudna, ponovo prije nego mi je ciklus službeno završio, počela me prati fobija o hospitalizaciji. S jedne strane znala sam da si ne bih oprostila da se nešto dogodi, a ja nisam poduzela apsolutno sve što medicina i znanost pružaju, dok s druge strane nisam mogla zamisliti da sam patologija, a ne trudnica. Stoga sam odlučila da se neću, po preporuci liječnika iz bolnice u kojoj sam "održavala" prvu trudnoću i kod kojih sam napravila predkoncepcijsku obradu, nikome javiti. Otišla sam svom privatnom ginekologu u kojeg imam povjerenje. Rekla sam mu sve svoje sumnje i strahove. Kako sam ja vjerovala njemu, vjerovao je i on meni. Profile šećera sama sam radila, bez da sam išla u bolnicu na par dana, ili pak na Vuk Vrhovac. Pratili smo protoke krvi, količinu plodne vode, veličinu djeteta i sve ostale "faktore" koji se javljaju kod majki dijabetičarki. Sam je rekao: „Ova trudnoća je školska, savršena je, no ipak s obzirom na tvoju povijest bolesti, malo se primiri i nemoj putovati i landrati, jer ipak, koliko god si samo u drugom stanju, preveliki je ulog na kocki“. Stoga sam prva dva tromjesečja mirovala. Pri tome mislim na mirovanje by leonisa :zubo: a to definitivno ne podrazumijeva samo ležanje. Kad sam ušla u treće tromjesečje totalno sam se raspametila i bilo me je posvuda. Najviše sam landrala sa kćerkom kojoj sam htjela što više ispuniti dane da se ne osjeća zakinuto zbog bebe koja dolazi.

I tako je trudnoća uredno napredovala, sve je bilo ok. Od početka je rečeno da ne postoji zapreka VBAC pa sam se na njega pripremala tokom trudnoće. Majko moja, koliko sam bila prestravljena. Prvi put kad sam išla roditi nisam znala apsolutno ništa. Sada sam znala i previše. Doslovno sam se budila po noći usrana od straha zbog poroda koji me čeka. Trebalo je par mjeseci da se "pomirim" s time.
Također me mučilo i mjesto poroda. I moje želje. Ovaj put se ne želim odvojiti ni na tren od bebe. To je bilo prvo i osnovno. Drugo je bilo rađanje. Nisam se mogla zamisliti da rađam ležeći. I želim muža uz sebe. Zadnji put sam prošla sve sama, ovaj put ga želim uz sebe. Jedino rodilište koje je udovoljavalo mojim zahtjevima bilo je varaždinsko. No s druge strane, činilo mi se da bi se i za njega morala izboriti (tu mislim na familiju i njihovo razumijevanje), a za to nisam imala snage. Također, lutrija je bila pogoditi smjenu. Stoga je Sveti Duh ostao kao jedina realna opcija.

A onda se približio termin i "preuzeli" su me na Svetom Duhu. Doktor je bio oduševljen mojom željom za vaginalnim porodom, pa i ja njime i njegovim nastojanjem da mi se on omogući. Čak je "probio" standardne rokove. Kad je došao termin, poslao me na Vuk Vrhovac na pretrage gdje su, naravno, šiznuli da šta još radim na nogama, da hitno trebam biti hospitalizirana u Petrovu i "završiti" trudnoću.
Nakon toga uslijedio je razgovor mog doktora sa mnom. Moram priznati da ga nisam očekivala i da sam se pred doktorom, sestrom i studentima rasplakala k`o mala beba. Hospitalizacija i ako preko vikenda ne krene porod, CR. Naime, nisam niti malo otvorena, ni uloživa, ni mekana, pa indukcija ne dolazi u obzir. Ok, to mi je bilo draže jer sam rekla: želim prirodan porod. Ako je potrebno inducirati, vakumirati, dripati, onda hvala, ne, režite me.

Doma sam došla sva uplakana, crvena s visokim tlakom (inace sam niskotlakašica) i kroz suze cvilila mužu, pa mami, kako ne mogu i ne želim. Neću nikakvu hospitalizaciju. Neću toplinu svog doma zamijeniti hladnim zidovima bolnice, neću zagrljaj svojih voljenih zamijeniti samoćom. Prvi put sam sve to prošla sama, k`o Pale sam na svijetu, uz sto tuđih priča i problema, ne mogu to opet. Ne mogu ostaviti kćer. I ne želim. Koliko je žena rodilo vaginalno, zašto ne mogu i ja? Jasno ću dati do znanja to sutra. Srećom, dobila sam razumijevanje i potporu u svojoj odluci. 

Doktor se složio da dolazim na CTG preko vikenda i obavio još jedan razgovor sa mnom. Osim što mi je zdjelica "na knap", a beba nije mala koliko je zadnji put pokazao UZV, ima pola kile više, prošli smo termin...kod dijabetesa se trudnoća završava u 38. tjednu, neki dopuste i do 39., a mi smo prošli i 40. i moramo ju završiti. U ponedjeljak ćemo napraviti carski...
Šok, nevjerica, nespremnost... Toliko sam se fokusirala na vaginalni porod da se nisam uopće pripremila na carski. I opet će me zatvoriti i opet zadnje trenutke neću provesti sa svojom obitelji. Nemam pojma kako izgleda carski na Svetom Duhu. Guglam, čitam, imam dan i pol... i onda me opali realnost po sred tikve: opet neću imati skin to skin trenutak. Opet neću imati maženje s mojom djevojčicom kad se rodi. Opet ćemo biti razdvojene. Opet isto. Pala sam u depru...bila je to subota.

Ujutro sam se probudila malo snažnija i pozitivnija. Dijelom sam se pomirila sa sudbinom, no osjećala sam se čudno cijeli taj dan. Kao da se opraštam, no u meni je bilo nešto prisutno čega nije bilo zadnjih dana. Čak mi se i iscjedak učinio za nijansu drugačiji. Rekla sam mužu to popodne: da mi daju još samo 12h ja bi rodila. Eto. Do sutra, i ja bih rodila. Nasmijao se.
Popodne sam poželjela kinesku klopu (da, poslušala sam savjete i žderala ljute čipsove, koje i inače jedem, ne bih li potaknula porod) i neko grupno maženje. Legli smo u zagrljaj i odćorili. Probudila sam se u jednom trenu i ljubila kćer imajući neki filing da ju ljubim posljednji put na taj "ti si moja jedina" način . Ne znam zašto, počele su mi nekontrolirano teći suze. Naravno, nakon toga je uslijedio histeričan ispad u kojem sam urlikala na muža da ću se sama odvest u bolnicu. Nemam pojma zašto, al od doma do Svetog Duha sam se izderavala na njega. Nije bio ni kriv ni dužan. Odradio je to stoički :zubo:
Nisu me htjeli ostaviti samu pa su pričekali da napravim CTG i da se još malo prošetam s njima po bolnici. Oko pola 8 su krenuli doma jer je došla noćna vizita.

Ja sam obavila razgovor s anesteziologom, završni UZV i dobila od sestre posudicu za stolicu. Pitah je: „Kako da Vam dam uzorak stolice u posudicu veličine malog prsta?“, kaže meni sestra, dajući mi rukavice: „Na žalost ne znam, cure pričaju da to obave u ruku pa uzmu uzorak“. OMFG! Jesu oni normalni? Šta je meni ovo trebalo?? Sestra mi veli kako je buđenje u 5 i ide klistir i brijanje. Brijanje, ne hvala, obavljeno. Klistir... najrađe bi sada s obzirom da vec 3 dana imam zatvor i užasno me smeta ta napuhanost. No ništa od njega sada :D

Vraćam se u sobu, razmišljam da li da potamanim štapiće prije 22h ili da gladujem? Znam da neću spavati od nervoze... Zovem muža i kažem mu da se ne zna kada ću imati carski, no da mogu mene i bebu vidjeti dolje u hodniku ispred rađaone, ali da se trebaju javiti u pola 7, a carski moze biti i u 9 i da je možda bed da vodi kćer sa sobom. Muž vraća da je ona luda, da je cijelu noć nabrijana kako će ujutro vidjeti svoju sestru i da joj ne može to napraviti i slomiti srce, te da će ju dovesti na njegovu odgovornost i zabavljat ju sve te sate dok nas čekaju. I dok smo mi „gtalkali“, osjetim ja kako mi se piški. Dižem se s kreveta i počinje curiti. Zadnje dane trudnoća je uzela svoj danak pa sam se navikla da mi mali mlazić pobjegne u uložak. No, ovo ne staje. Ovo curi. Stišćem, pokušavam zadržati, no i dalje curi. Izletavam na hodnik i zovem sestru pitajući je da li je moguće da imam toliku inkontinenciju da nekontrolirano praznim cijeli mjehur? Dobijam kompresu i odlazim u WC. Mjehur ispražnjen, hodam prema sobi, al evo ga opet. Potok. Zovem sestru. Skidam mokre gaće i tajice, a ono gospon sluzni čep radi bungee jumping. Visi i rasteže se i skoro da ne viče „weeeeee“! Ja si mislim, evo ga opet. Tako mi je bilo i u prvoj trudnoći, izletio sluzni i ja na carski. Dolazi sestra i pita kako sam sigurna da je plodna voda, ja joj pokazujem kompresu i gospodina skakača. Odjednom su se svi uzmeškoljili. A ja ležerna i ne razumijem zašto. Stavljaju me na CTG. Šaljem mužu SMS: PUK`O MI JE VODENJAK!! i rikne mi mob. Oni koji su sa mnom u mob kontaktu znaju da moj smart phone svako malo rikava, pa gubi signal, pa ne prepoznaje karticu i svi skupa šizimo na njega :zubo: al da baš sada rikne...koji baksuz!

Počinju trudovi. Ovi su fakat bili booolni. A ja sam imala do sad bolne trudove. One pripremne. CTG ne bilježi ništa i ja se pitam kako onda tek bole porođajni koji trebaju ići na 60 ili 80 ili pak 100? :shock: Srećom, sestra i doktor su razumni ljudi, pa vele kako je to ipak samo stroj, da sam ja ta koja osjetim trudove, njihov intenzitet i interval i da je jedino to mjerodavno. Oko mene se slijeva voda. Prljam im krevet i prostoriju u kojoj je CTG.

CTG gotov, idem na pregled. I dalje mobitel bez signala. Lovim neki wifi bolnice, ali signal je toliko slab da ga više nema nego što ga ima. Šaljem mužu poruku preko gtalka, pa kad mu dođe, dođe. Pregled, iz mene i dalje curi plodna voda, prljam sve veći dio odjela. Mislim si jadne spremačice, koji posao sam im napravila. Liježem, slušam: zatvorena. Nema od toga ništa. Nada. Nijente. Al` me šalju u rađaonu. Pi.dim.

Ovog trena sam svjesna da ću imati vaginalni porod i počinje me loviti ogroman strah da će on biti sa svim mogućim intervencijama, što zbog plodne vode, što zbog neotvaranja, što zbog dijabetesa, što zbog šava. Moja najveća noćna mora se ostvaruje... Još uz sve to, dolazim u predrađaonu zatvorena! Aaaaaaaaaaaaaaaaaaa, vrištim u sebi!

Vodenjak mi je puknuo u pola 10. Malo iza 10 bila sam u predrađaoni. Tu mi se u glavi počinje motati pjesma koja me pratila cijelu noć. Ok, samo dio refrena jer ne znam ostatak: Cetinski i Umirem, sto puta dnevno!
Pitam se zašto uvijek izabirem blesave pjesme u "kriznim" situacijama? Vozački sam polagala sa Mineom i Vrapci i komarci u glavi. Zar mi nije mogla doći neka relaksirajuća i optimistična pjesma? Tješim se, bar ne pjevušim Doorse i The end... 

Predrađaona. Prva asocijacija Girl interrupted i Sucker punch. Šaljem poruku mužu preko gtalka u nadi da ce proći: „22:20, u predrađaoni sam. Zatvorena, ležim. Ovo je najgori mogući scenarij. Užas! Sad kad bih trebala biti doma ja ću biti tu vezana za krevet u bolovima, bez lopte, tuša, mira. Užas!“
Konačno uspijevam dobiti signal i javljam mužu da sam gore u rađaoni i da se spremi na vaginalac. Da kćer odvede mojima, odnosno u vrtić, jer sumnjam da ću do jutra roditi. Opisujem mu sobu kao ludaru. Zaista tako izgleda. 6 kreveta, bijela rasvjeta, žene prikopčane na CTG, od toga ni jedna za porodit se, sve spremne za indukciju sutra, al sve na CTGu i zvukovi srdašaca odzvanjaju sobom, onako luđački i lagano psihotično. Sve bi ćakulale, a meni uopće nije do toga.

Ni jedna nema trudove.

U 22:40 šaljem SMS da su trudovi na 10 minuta i da je Sara jaaako aktivna. Šalje mi poruke potpore. Čudno mi je jer ne traju punu minutu, al` su točni ko urica. Beba se rita ko luda. Inače je bila aktivna, ali ovo sada... tko je rekao da se bebe umire pred porod? Tko? Tko je lagao??   Kako nemam vodenjak, njeno ritanje boli u 3 pm. Trudovi su mila majka naspram nje.

U 11 šaljem poruku kako sam imala novi izljev plodne vode i kako se sad fino pacam u tome. Ko zna kada će mi i da li će mi itko zamijeniti posteljinu.
Konačno su me skinuli s CTGa, smijem se kretati, ali samo u sobi. U 23:30 šaljem mužu poruku da sad mogu malo šetati i da su mi trudovi na 7 minuta. Pita me jel imam tamo tuš, vodu, loptu. Ja se na to nasmijem. Tražim novu kompresu jer mi je ova krcata. Nemaju. Nek koristim svoje uloške.

U ponoć šaljem novi SMS da krišom jedem štapiće i koristim svoje uloške jer nemaju komprese, da sam umorna i da mi se spava, a nikako zaspat u ovakvoj atmosferi i kako me ulovila treskavica. Srećom su mi dopustili da unesem stvari jer cimericama nisu. Šetam se. Kad naiđe trud stanem. Dišem. Još mi disanje ide. Još uvijek. Pitam se gdje je ta lopta o kojoj pričaju... lopta je u garderobi. :smijeseiplace:

Trudovi na 6 minuta. Opet ležim na ctgu. Imam novu posteljinu. Aleluja. Kako mi ne pašu ti hebeni bokovi. Sve me živo boli. Počinju me rasturati križa. Šaljem SMS u kojem psujem i opisujem bol koja me rastura i dijelim strah nad onim koji slijede. Cimerica bi klafrala i ne kuži da dišem trud, pa ponavlja pitanja. U mislima ju tjeram vrit. No, kulturna sam pa joj, kad trud prođe kažem da joj ne mogu odgovarati dok mi traje trud. Srećom, imam praksu, jer sam objašnjavala to isto mužu i djetetu zadnjih tjedana.

Pokrivam se preko glave, ono svjetlo me ubija. Kao i cjelokupna atmosfera čajanke. Negdje je oko pola 1 i spavam između trudova.

SMS u pola 2 da me rasturaju na 5min.

SMS u 4h, trudovi na 3 minute i užasno boli. Nema psovki u SMSu :D

Vrijeme je za klistiranje, 4:45h je. Trudovi su i dalje na 3 minute i SMS o umiranju, Cetinski dere na veliko  . Ja sam prva jer sam se jedina uspuhala, kako to simpatično sestra zove. Govore mi da mogu dobiti epiduralnu kad budem otvorena 4 prsta. Mislim si, kad već ionako moram biti prikovana za krevet, ma nek mi ju daju jer ovo je koma. Ovo nije ono što sam željela. K`o bog se tamo gore netko šali sa mnom i dok ležim na lijevom boku i patim, smije i govori: pazi šta želiš, moglo bi ti se ostvariti. No opet, javlja mi se sumnja da ako mi daju epiduralnu da bi mi mogli dati i drip. Nećkam se. Bolje da šutim.

Sestri govorim da sam u trudu i da ću se ustat kad prođe. Uzima cimericu prije mene, a druga žena govori: „E, sad ćete vidjeti šta su trudovi“. Plašim se.
Sestra je nježna. Spominjem joj da imam hemeroide, a ona mi govori da ih ne vidi. Ja si mislim kako su se ipak povukli, i sva sam si sretna. Taman da će mi zabit crijevo, evo trud i ja ju molim da stane i pričeka da prođe. Ona mi veli da dišem. Ja velim „pa dišem“, a ona meni, „ne draga, ne više tako, sada plitki i brzi, prošlo je vrijeme onih dugih“. Poslušam ju, fakat je lakše. Klistir prolazi bezbolno. Čak ni ne moram jurcati. Uzimam one famozne rukavice i posudicu veličine malog prsta i odlazim do WCa. Sva moja gadljivost nestala je prvim sljedećim trudom. Nalazim plastičnu času u WCu i dobijam bajnu ideju. Mislim si kako mojoj domišljatosti nema kraja :zubo: Navlačim rukavice, kroz glavu mi prolazi scena iz „Svlačionice“ kad je Niko Kranjčar postao veterinar i navuk`o rukavicu do lakta i gurnuo ruku u kravu. Opet se pitam jesam li normalna s obzirom na slobodne asocijacije za vrijeme poroda. Čekam da trud prođe i namještam WC papir po dasci. Sjedam. Prisjećam se silnih postova cura koje su pokupile svašta nešto u rodilištu. Curi voda. Po rukavici. Ciljam čašu. Kombinacija plodne vode i anus vode. Pokušavam ulovit govance. Zamišljam da sam u vremenu zlatne groznice i da pronalazim žilu. Prsti su mi sito. Pitam se zar je fakat moguće da nakon 3 dana nema kapitalca? Osim što se pitam jel ja to zaista radim. I onda bingo. Misija izvršena. Imam govno za njih! I onda trud. 10 puta jači. OMG! Uz to, beba se i dalje rita, ko da kopa kanal. Krtica mala. Trebam li reći da boli? :zubo: Odlazim do predrađaone s jednom pauzom za trud. Lovi me opet. Kakanjac, ne trud. Tražim prazan WC. Pokušavam trčati, no ne ide. Ne mogu se ni ispraviti. Imam filing ko da sam u crtanom filmu. Opet slaganje papira, pa brisanje poda jer i dalje kapam i ne mogu, pa ni u takvom stanju, ostaviti krvavi pod.... odlazim do kreveta i krišom jedem štapiće. Spavam između trudova jer sam opet na CTGu.

Pijem vodu, tada mi još uvijek paše. Mislim da sam popila barem 2 boce vode.

Muž se ponovo javlja u šest i pita kada da dođe. Skužila sam da sam odspavala sat vremena, odnosno da sam spavala između trudova.

U 6:30 je pregled i otvorena sam 4 prsta. Smijem dobiti epiduralnu. Ko šljivi sve ostalo. Juhu! Vraga. Nema boxa. Cijelu noć bilo je mirno i sad se pred jutro toliko zakuhalo da je rađaona puna. Pojavljuje se žena koja ulazi u predrađaonu i rađa. Sve vidim. Jedan lijep porod. To me nekako ohrabruje. Zaboravljam na urlike iz rađaone. Opet spavam između trudova. Nemam pojma na koliko su... i da li spavam ili gubim svijest. Pokušavam biti zen :zubo: Ispuštam ponekad bez cenzure i kontrole jauk, čisto da znaju da sam tu jer CTG ne bilježi trudove. Koja glupa naprava. Sad vodstvo preuzimaju leđni. Mala je već neko vrijeme mirna, al križa rasturaju. Muž šalje SMS da je ostavio kćer u vrtiću i da je za 5 min tamo. No i dalje nema boxa za mene.

7:30 vizita. Ja sam ona koja se uspuhala. Pregled. Kažem, „Samo malo, imam trud“. Kaže on, „Još i bolje. 9 prstiju, glavica minus 1“. Pitam za epiduralnu :zubo:, a on meni, „Kakva epiduralna, vi ste u porodu“. Šok. Pozitivan. Prestaje pjesmuljak Umirem sto puta dnevno. Ipak ću roditi sada, ipak neće biti dripa, carskog, ničeg. Skupljam snagu, nekako ju pronalazim i nalazim. Imam je. Sestra govori da imam pun mjehur i da odem na wc, da me se skine s CTGa. Dolazi neka sestra i ja je između trudova od 1min pitam jel mogu zvati muža. Ona gleda u mene ko da ne postojim. Točnije kroz mene. Skužim da je to primalja. Jao ne... neću takvu primalju kraj sebe. Neću! Onda odjednom u sobu ulazi jedna mlada lijepa žena, duge smeđe kose, koja zrači. Čim je ušla u sobu kao da ju je osvjetlila. Pogledom me našla i prišla kao da je znala da nešto želim pitati. Rekla je da još nema slobodnog boxa, ali čim se osobodi da dolaze po mene. Pomogla mi je da ustanem. Odvukla sam se do WCa, uz par stanki za trud. Držala sam se za krevet da ne padnem. Osjetila sam nagon za tiskanje. Oko mene nema nikog. Šta da radim? Panično tražim nekog da mi veli. Nalazim opet onu primalju koja me ne vidi. Ovog puta sam bila glasnija i drskija, pa sam dobila odgovor da ne smijem tiskati jer još nisam skroz otvorena. No kako sam ustala tako sam osjetila pritisak. Sara je valjda samo pala :D Otišla sam u WC s nagonom za tiskanje. Jedva sam izdržala. Izašla sam van i odjednom bljuc. Ispod mene stvori se lokva. Krv i voda slijevali su se meni niz nogu. Zbunjeno sam stajala ko pokisla kokoš. Nisam se mogla pomaknuti. Ukočena, savinuta, grčevito sam držala krevet na kojem je još uvijek ležala žena koja je rodila. Tada se pojavila ona divna primalja i primila me za ruku da me odvede u box. SMS mužu u 08:15 ODLAZIM U BOX, UPADAJ! Jedva sam se popela na onaj visoki stol-stolicu. Spojili su me na CTG. Primalju sam pitala za muža, rekla je da ima neka procedura. Otišla je negdje i čula sam kako netko dovikuje naše prezime. Prošla su još 2 truda koja sam uspjela izgurat bez tiskanja. Ok, ako ćemo varat :D Iskreno, mislim da sam kraj nisam izgurala bez tiskanja i koliko god da sam se opustila da sam ipak djelić stisnula. Tada je uslijedio još jedan i na njega sam se zaderala da više ne mogu izdržati i da moram tiskati. Primalja je sjela ispred mene. U tom trenu ulazi muž. Primalja je rekla: „Dajte mi svoju ruku, opipajte djetetovu glavicu“. Zatekla me. U šoku. Zar već? Ona je tu? Pa ovo je kraj. Zar sam prošla zid? Prošla je moju zdjelicu. Nije se zaglavila! Glavica viri iz mene! Sva sam se usplahirila. Tada je trebalo tiskati. Objasnila mi je kako i viknula: „Trebam doktora, u porodu sam!“ Prvi trud. Stišćem, nije toliko strašno k`o što sam mislila. Pauza. Ajme. Ajme. AJME. A TO je ring of fire. Primalja mi masira međicu. Presretna sam zbog toga. Grozila sam se epiziotomije. Još jedna od mojih fobija. Dolazi doktor i primalja mu govori da joj doda ulje. On dodaje ulje. To je bilo jedino sudjelovanje njega u porodu. Ja sretna. Još jedan trud. Trebao bi još jedan. Govori mi da ga ne dišem već stiskam i da je to to. Stiskam svom snagom i odjednom nešto malo i ljubičasto slijeće na moj trbuh. 08:35h je. Gledam ju puna čuđenja u nevjerici da smo uspjele. Još uvijek je spojena sa mnom preko pupčane, još uvijek pulsira. Onda odjednom napravi lagani kme kme i udahne po prvi put. I bila je tako spokojna i nevina i savršena.

I TO je bio The trenutak.

Mazili smo se, ne znam ni ja koliko jer je za mene vrijeme stalo. Tada je primalja rekla da joj treba još jedno tiskanje da porodim posteljicu. Tiskala sam iako nisam imala neki veliki nagon. Posteljica je izašla i pupčana je prerezana. Onda se doktor pojavio po drugi put. Prekontrolirao je posteljicu. Sara je već počela puzat prema gore i tražiti sisu. Primalja ju je uzela, obrisala, izmjerila i stavila mi ju na prsa. Za nevjerovat, primila je sisu ko velika i nije ju ispustala skoro 2h. Imali smo obiteljsku idilu u rađaoni 2h. Bila sam presretna. Moji snovi su ispunjeni. To je to. To je taj filing. U glavi mi se vrti "Mi smo jači i od sudbine, nama nitko ništa ne može". WTF je meni s tim trashom? Ja sam hodajuća Ally Mcbeall :vristi: 

Treći put kada se pojavio doktor bilo je kod pregleda da li sam popucala i da li trebam šav. Prvo je primalja rekla da ne trebam, a onda je našla malo unutarnje puknuće i rekla da ću ipak dobiti mali šavić, komada jedan. Dobila sam lokalnu koju nisam osjetila.

Nakon što sam došla na odjel, Sara je bila stalno sa mnom osim dva puta po 2h za jutarnji pregled i kupanje. Meni  osobno, to nije bila tlaka, nije bio napor, bilo je to ono što sam željela i ono što je za nas dvije bilo potrebno. I ne, nisam spavala dok nisam došla doma. Ok, nisam ni tada :D. Ali ja sam za/na to bila spremna. Odmah su me pitali za cijepljenje i nisu radili nikakav problem što sam odbila protiv hepatitisa.

Čak je primalja u rađaoni napomenula moju želju u papirima.

Jednostavno moram spomenuti nasmijanu primalju, mladu i lijepu, duge smeđe kose sa šiškama na stranu kod koje se vidi da posao obavlja s puno ljubavi i koja je omogućila da imam porod koji sam sanjala. Ako me pamćenje ne vara, zove se Anđa. E njoj hvala od srca!

Na kraju je ispalo da je sve vodilo porodu kakvog sam i željela. Iako je većinom za to bio kriv splet okolnosti i prst sudbine. Jedina stvar koju bih promijenila je da sam bila doma kad mi je puko vodenjak i da sam došla u rodilište na 3min trudova, kako sam prvobitno i planirala, jer bi, prema ovom, za 2h bila gotova.
Super mi je kako je Sara zeznula sve i odlučila doći kad je ona htjela jer ipak, It aint over till the fat lady sings   Čini mi se da je time pokazala svoju narav. I da sam nahebala :D

I za kraj, jedini ljepši trenutak od trenutka kad držim nju u naručju, je kad vidim svoje kćeri kako se drže u naručju i kako se zaljubljeno gledaju <3. E to je nešto što oduzima dah i što je vrijedno svega i s ničim u ovom svemiru zamjenjivo. Nakon emocionalnog rolerkostera, taj trenutak je emocionalni vatromet. I ne dam ga nikom. I želim ga svakom.