Priče s poroda
Godina poroda: 2004.

Kako se A. rodio na guzu

Kako se A. rodio na guzu

Budući da se moj miš mjesecima prije poroda udobno smjestio guzom prema dolje doktori su mi (unatoč mojim uvjeravanjima da je lagan i brz porod zatkom obiteljska tradicija) prognozirali carski rez. No maleni je bio prave veličine, lijepo se spustio u zdjelicu a ja se zadnji mjesec pomalo otvarala, pa sam bila sigurna da će sve biti ok i da ćemo nas dvoje preduhitriti liječnike. Na kontroli  10 dana prije termina bila sam otvorena 3 cm i tad je već bilo jasno da neću dočekati termin. Ponudu da ostanem u rodilištu glatko sam odbila, uz objašnjenje da stanujem 5 min od bolnice i obećanje da ću doći čim se nešto počne događati.

Dva dana kasnije probudila sam se s osjećajem lagane mučnine i neke neodređene slabosti. U inat mučnini obavila sam zadnje kupovine i otišla k mojima čekati da me muž navečer pokupi na povratku s posla. Da skratim vrijeme pekla sam s mamom kolače, prošetala sa psom, ali sam se cijelo vrijeme nekako loše osjećala...

Nešto prije devet navečer iznenada osjetim kako je nešto puklo, kao da puca balon pun vode, i zalije me topla tekućina. Iznenađeno kažem mojima  –  mislim da je ovo bio vodenjak!  –  i otrčim u kupaonu jer to curi i curi. Presvlačim se, kažem tati da me odveze doma po stvari i zovem muža. Uzbuđena sam  –  jupiii, to je to!! Doma skupljam zadnje stvarčice, tuširam se i uto stiže muž  – očito je natjerao taksista da vozi kroz crveno...

U deset sati stižemo u rodilište. Objašnjavam sestri da mi je pukao vodenjak, ona mi daje kompresu da se uvjeri – a iz mene, čini mi se, cure litre. Potom čekam doktora, a on nosi dobre vijesti  – otvorena sam 5 cm. Već!!, vičem oduševljeno, jer ne osjećam apsolutno ništa što bi sličilo na trudove. Odgovaram na standardnih tisuću pitanja, sestra me brije (ufff, nisam stigla to sama obaviti) i daje klistir – i jedno i drugo malo neugodno, ali ne strašno. Obavještavam sestru da će muž sa mnom u rađaonu, a ona kaže da moram pitati glavnog doktora. Nakon što smo ga uspjeli pronaći on nevoljko kaže  -  'ajde može, ali tek kad se isprazne svi boksevi. Ljuta sam  –  zašto smo išli na tečaj?!  –  ali odlučna da ne rodim bez muža. Šećem po malenom hodniku koji zovu predrađaonom, nema nikoga pa otvaram vrata i pričam s mojima na hodniku. I tako to traje dva sata a od trudova i dalje ništa, bar ih ja ne osjećam.

U ponoć me sestra konačno vodi u rađaonu, priključuje na ctg i daje drip. Ležim i dosađujem se, paklenski je vruće i žedna sam. Na ctg-u vidim neke „peakove“, ali ne osjećam ništa... tek nakon sat vremena počinjem osjećati lagane kontrakcije nisko u trbuhu. Kad god ugledam neku sestru ili doktora, pitam kad će mi poslati muža  –  da ne zaborave... U dva sata počinju konkretniji trudovi, i u taj mi čas napokon stiže muž, a za njim i doktor koji kaže da sam otvorena 8 cm – ja opet sva sretna, lijepo to napreduje a tek zadnjih desetak minuta mogu reći da osjećam neke osrednje bolove. Zatim muž i ja ostajemo sami. Nevjerojatno mi puno znači da je sa mnom, dovoljno mi je da me drži za ruku, a na pokušaje da me hrabri za vrijeme trudova neromantično sikćem da ušuti. Ne boli me jako i nije mi potrebno ohrabrenje, najlakše mi je prodisati trud i stiskati mu ruku, a između trudova pričamo. Uskoro počinjem osjećati pritisak prema dolje i u guzu koji s vremenom postaje sve jači... Muž me obavještava da trbuh mijenja oblik i da se beba spušta sve niže, što i ja osjećam jer trudovi imaju oblik valova koji se kreću prema dolje.

Oko tri sata sestra me šalje na wc i u šetnju „da malo ubrzamo stvar“. Prizor za pamćenje – vučem noge u onim groznim šlapama, a muž za mnom vuče infuziju. Pita sestru koliko to sad može potrajati, a ona odgovara  –  pa, između osam i dvanaest sati kod prvorotki...  Jadnik je zgrožen, ali meni je jasno da će biti puno kraće... I stvarno, već nakon par koraka otkrivam da ne mogu hodati od pritiska pa se vraćamo u boks. Stojim pokraj kreveta jer mi je to lakše od ležanja, a u trudu se naslanjam na muža - sestra mi kaže da izdržim tako barem deset trudova, ali već nakon četiri-pet više ne mogu ni stajati.

Prelazim na prastari ginekološki stol na kojem ću roditi, a sestra dogura neki ormarić na koji mogu staviti noge, namješta naslon i općenito je jako ljubazna. Mužu daje mokru gazu da mi briše čelo, ali ja mu je otimam i posišem par kapi vode – užasno sam žedna i vruće mi je. Prolazi još nekoliko trudova, pritisak je sve jači i sve mi je teže zadržati tiskanje. Zovemo sestru, ona baca pogled i poziva doktora...

Za par minuta otkrivam da je moj zadak okupio impresivno društvance  -  dva doktora, dvije sestre i oveću pedijatrijsku ekipu. Muža su mi odgurnuli nekamo sa strane, ali to jedva primjećujem  –  sad sam potpuno koncentrirana na trudove koji su poprilično bolni ali nipošto neizdrživi, pa ni u jednom trenutku ne osjećam da gubim kontrolu. U iduća dva-tri truda osjećam otvaranje i znam da je skoro gotovo, doktor reže međicu a to boli više od trudova, i onda mi viču da počnem tiskati. Može, ja sam za! - udahnem što dublje mogu i tiskam, pazim da sav pritisak ide prema dolje... potom još jednom u idućem trudu, doktor mi kaže da opet stisnem ali ja mu govorim da moram čekati trud. Muž mi je kasnije rekao da je u tom trenutku guza već bila vani, ali ja to nisam osjetila. Ubrzo osjećam da počinje trud, najavljujem – evo ga, dolazi – pa uzimam zrak i tiskam. Sad imam snage stisnuti još jednom i onda osjećam kako nešto toplo i glatko klizi van. Opuštam se, čujem kako je A. zacendrao i na licu mi je osmijeh od uha do uha, osjećaj je neopisiv! Sestra nam ga pokazuje i prvi mi je dojam – kako je malen! Sićušan je, prekrasan i gleda nas širom otvorenim ogromnim očima. Pedijatrica mu stavlja masku s kisikom i tek je tad glasno zaplakao, to me zabrinulo ali sestra me uvjerava da je sve u redu – poslije vidim da je to bila istina, prvi je apgar bio 9 a drugi 10.

Zatim postajem svjesna boli u ruci i otkrivam da je natekla do dvostruke veličine – igla od infuzije se pomakla i pukla mi je vena. Sestra mi stavlja miša na prsa, ali jedva ga mogu držati jer me boli ruka, ljubim mu nogicu i onda ga odnose. Muža šalju van, kulerski mu kažem „vidimo se malo kasnije“, a onda me doktor šiva - vanjski šavovi bole, ali sestra priča sa mnom i odvraća mi pažnju. Sljedeća dva sata ležim na hodniku i pokušavam ostati budna, nakratko mi dolazi muž sa zalihama vode i Hepathrombinom za ruku a onda uključujem mobitel, šaljem poruke na sve strane, ali ne mogu nikoga nazvati jer je tek 5 ujutro. Potom me vode na odjel gdje se Andrej i ja iduća tri dana upoznajemo i učimo dojiti (o tzv. podršci dojenju drugom prilikom...), pa četvrti dan napokon idemo doma.

Već drugi dan nakon poroda osjećala sam se odlično, jedino me bolio šav i to mi bio je najveći problem – smeta, boli, a kasnije su i neki konci prerano ispali – i da nije epiziotomije, nakon par dana ne bih ni znala da sam rodila. Sam porod je bio divno iskustvo – ni u jednom trenutku nisam osjetila strah ili gubitak kontrole, od pucanja vodenjaka do A.-ovog rođenja prošlo je nešto više od  7 sati a trudove sam osjećala tri i pol sata - onih nekoliko bolnih trudova lako je izdržati jer osjećaš da je to sam kraj. I najljepše od svega, muž je bio uz mene i zajedno smo dočekali našeg malog miša!

Vezano rodilište

Izračun termina poroda