Priče s poroda
Godina poroda: 2008.

Kako se Roko rodio u Petrovoj

Kako se Roko rodio u Petrovoj

Iako je od mog prvog poroda prošlo već 3,5 godine i svaki dan očekujem drugi, žao mi je ne podijeliti s vama priču koju sam napisala neposredno nakon što sam rodila Roka.

Kako sam sada ponovno u čitanju priča s poroda, a i kako ima istine u tome da se detalji s poroda pomalo zaboravljaju, pronašla sam u naftalinu svoju priču da me podsjeti, a možda i nekog od vas uveseli ... 

Dakle, ovako vam je to bilo ...

Već sam polako bila nervozna čekajući da se nešto počne događati.  U ponedjeljak, 5 dana nakon službenog termina bila sam na kontroli, otvorena 2,5 cm, plodna voda mliječna, CTG uredan, ali bez trudova. Odustala ja od nade za skori porod, čak se i doma kladionica promijenila jer su prošli svi rokovi pa smo se kladili na nove datume. I lijepo odem ja do frizera, na plac, nosim pune ruke voća i povrća, hopa-cupa po dućanima ... Još se mislim kako je ovaj 6. mjesec prohladan, a ja za bebu predvidila sve neku lagahnu oblekicu. Kupim još malo toplih pidžamica, ne daj Bože da zasniježi ...

I tako, tu večer sve super, legla kao i obično, ništa posebno ne osjećam ... negdje u 2:45 usred noći osjetim ja u trbuhu kao da me nešto boli, više kao da mi je muka u želucu.

Probudim ja dragog svog i kažem da me boli trbuh, a on će meni ni pet ni šest: "Jesam li ti rekao da za večeru ne jedeš svježe krastavce jer teško padaju na želudac ... nek ti bude kad me nikad ne slušaš".

I okrene se na drugu stranu. Ja se pokunjim i kao nastavit ću spavati. Za 15 minuta opet ... sad već mislim da su grčevi od tih krastavaca i mislim se da bih ga baš mogla ponekad i poslušati. Za 12 minuta opet ista bol ... i tada mi sine.

Budim ja njega i kažem: "Čuj dragi, ja mislim da ovo nije od krastavaca!". A on će u polusnu: "Nego, šta si onda još pojela?". Mislim se, pa dragi moj, je li tebi treba crtati, ali mu ipak nježno kažem da mu srce ne otkaže prije nego li rodim: "Mislim da su trudovi!". Skočio je k'o oparen i samo viknuo: "Diši!“.

E, onda smo polako konsolidirali redove, organizirali se, on uveo fajl gdje je pisao kad trudovi počinju (dobro da u međuvremenu nije isprogramirao nekog vraga na kompu koji bi to pratio!), ali je htio pisati i koliko traju, a meni je već bilo previše. Onda je počeo birati muziku koja bi mi pasala, a ja se mislim kako je on to sve i vrlo idilično zamislio.

Dakle, prva 2-3 truda su bila svakih 15 minuta, onda 5 njih svakih 12, a tada je stalo na 8 minuta razmaka (imam sve i napismeno!).

Moram priznati da su odmah bili prilično jaki, ne puno slabiji od onih pred sam porod, tako da sam mislila da će to prilično brzo ići. Nakon svakog truda, unatoč problemima sa stolicom u zadnjim tjednima trudnoće, uredno sam odlazila na wc i praktički se fino očistila (što me ipak nije na kraju poštedilo klistiranja).

Između trudova bih lijepo zalila cvijeće, stavila u torbu zadnje stvari s popisa, istuširala se ...i čekala ...

Budući da je naš dogovor bio, ako ja prolupam od boli u toku poroda, on mi ne smije dozvoliti da napravim kakvu glupost ili tražim nešto što nismo unaprijed dogovorili pri zdravoj pameti.

Budući da sam prvorotka, jedna od takvih stvari je bila i da se u bolnicu ne ide dok trudovi ne budu ispod 5 minuta. Međutim, već u 5 sati (trudovi još na 8 minuta) ja sam htjela u bolnicu i epiduralnu, a on me uvjeravao da to ne govorim ja nego vražićak na desnom ramenu, da budem dobra i da dišem.

Svaki trud sam uredno prodisala (udah na nos, izdah na usta). On me podsjećao na to kad bih ja rekla "Ide!!!". U 6 sati sam već plakala da hoću u bolnicu, da me on doma neće znati poroditi, a on se samo referirao na predavanja s tečaja da ne ide to tako brzo kod prvorotke (konačno je u nečem bio u pravu!). Onda mi je sinulo da može sa mnom sve biti u redu, ali što je s bebinim srčekom i da nije radi mene, al' moramo radi djeteta u bolnicu, na što se on konačno smilovao.

I tako, došli mi u Petrovu u 6.15, uhvatili počasno parkirno mjesto jer svaki put kad smo dolazili na kontrolu to nam je bio problem.

Na prijemu u prizemlju bila primalja koja se ljutila što dišem u trudu umjesto da njoj referiram podatke. Rekla mi da uzmem torbu i idem u rađaonu, a moj dragi pita da može li mi on ponijeti torbu do rađaone. Ona mu odgovori da mogu ja i tri torbe nositi i da mi nije ništa. Ja sam se skoro rasplakala kad sam skužila u kakav sistem sam upala, i skužila da smo odsad do boksa razdvojeni i da mogu do tada proći sati i da bih ja natrag kući.  Taj osjećaj bespomoćnosti se ne da opisati. Pa ako već dozvole da otac bude na porođaju, a porođaj se sastoji od tri porođajna doba, zašto ne dozvoljavaju ocu da prisustvuje i u prvom, najdužem i najtežem?

U pripremi me priključili sat vremena na CTG, nalaz uredan da uredniji ne može biti i za to vrijeme niti jednog truda. Prilično sam sigurna da je to bilo upravo zato što su nas razdvojili i nisam htjela rađati bez njega. Padne mi na pamet da će još misliti da ih zezam. Neka doktorica me pregledala, a ja sam bila otvorena 2,5 cm kao i dan ranije na kontroli.  I, hvala Bogu, pošalju oni nas doma. Spašena!

Čim sam izašla na hodnik trudovi počeli još jače i to opet na 8 minuta. Ali, neću natrag ni da se porađam! Jedino mi je bilo žao parkinga i padne mi napamet da ćemo garant morati u bolnicu popodne oko 4 kad svi idu doma s posla.

I tako, došli doma oko 8 ujutro, fino se smjestili, trudovi na 8 minuta. I, praksa nam je bila slijedeća: ja legnem na krevet i drijemam, on štopa vrijeme, kad bude na 7 minuta on mi javi, ja se dignem na noge i oslonim podlaktice na prematalicu, i kad dođe trud glavu dolje, noge raširene i diši. To mi je nekako najviše odgovaralo, jer sam to jutro imala prilike isprobati sve moguće varijante položaja. On je sjedio kraj mene, radio sve da mi bude ugodnije.

Ovo je funkcioniralo sve dok trudovi nisu pali na 4 minute, negdje oko 2 sata popodne. Tih 6 sati se sjećam u magli, a tada mi se to činila čitava vječnost. I onda se lagano uputimo u bolnicu, na pregledu otvorena 5 cm, a trudovi svake 3 min.

Super, možemo odmah u boks, brijanje obavili doma, pa još samo klistir. Lijepo im objasnim da nema više ničega jer da sam doma sve obavila, ali primalja mi onako nježno kaže da to zna prevariti, te da će mi biti mnogo ugodnije ako to obavimo, a ja nisam imala srca ni snage razuvjeravati ju. Naravno da nije bilo ničeg i mi se nađemo sami u boksu.

Porod je formalno vodio jedan duhoviti liječnik specijalizant, inače Albanac, i imam samo riječi pohvale za njega. Dobila sam na početku neku injekciju (mislim apaurina) za smirenje, stavili mi CTG na glavicu bebe, pukli vodenjak i ostavili nas. Iako sam ležala na lijevom boku, što je položaj koji će mnoge rodilje opisati kao jako neugodan, moram priznati da je meni baš odgovarao. Doktor mi je rekao jednu korisnu stvar da znam kad kreće sami izgon djeteta: dokle god osjećaš pritisak na mjehur, to je samo otvaranje, ali kad budeš osjećala pritisak na guzu, onda me zovite.

I stvarno, stalno sam osjećala pritisak kao za mokrenje, što čovjeka jako zbunjuje jer bi se htio pomokriti, ali ne ide, pri čemu je meni jako pomogla elektroda na glavici bebe. Ta žica me lagano hladila i stvarala umjetni osjećaj kao da mokrim. Inače, trudovi u boksu (od 14h - 17.25h) išli su svaku minutu i trajali po minutu i mogu reći da mi je to bio najbolniji dio cijelog poroda.

Moj suprug je bio savršen i nezamjenjiv: dobio je od mene zadatak da šuti i ništa ne govori (osim da me podsjeti kad bih zaboravila disati) i da namače gaze pod hladnom vodom i hladi mi glavu i ruke. Požalila sam što nisam uzela špricalicu za cvijeće i stalno mu govorila da mu je gaza suha i da je namoči kako spada. Tek na kraju sam vidjela ispod kreveta cijelu lokvu vode što se cijedila sa mene i sa gaza, ali meni je bilo strašno vruće da mu nisam dozvolila niti u jednom trenutku da me dotakne jer mi se činio vruć kao pećnica.

Već samo njegovo prisustvo mi je ulijevalo povjerenje da će sve biti u redu i da je on tu štogod bilo. Ja sam samo disala, u pozadini slušala otkucaje CTG-a i vizualizirala svaki trud. To znači da u toj boli nisam mogla razmišljati o ničem kako bi mi bol bila lakša, nego sam samo zamišljala kako se kosti zdjelice sa svakim trudom barem za milimetar otvaraju i da smo sve bliže svojoj bebi.

Inače, trudovi od početka nisu bili onakvi kakvim sam ih zamišljala. Bila je to bol koja se iz kukova širila u bedra, pa sve do koljena, kao neki najjači grč koji se može zamisliti. Ni u jednom trenutku me nisu zabolila križa, kako to obično kažu, iako se čini da te cijelo tijelo boli. Zapravo, ja mislim da kako se širi zdjelica, tako se šire i bedrene kosti i to je zapravo najbolnija stvar u cijeloj priči.

E onda je došao pritisak na guzu. MM pozvao doktora i on me pohvalio kako lijepo dišem, i rekao da sam potpuno otvorena. I rekao mi da kad trud dođe da uzmem zrak i tiskam kao da imam najtvrđu moguću stolicu, da ne budem fina i tiskam u glavu, nego svu snagu u guzu.

Namontirali su me s boka u ležeći položaj i čekali trud. Iznenadilo me to što sam ipak očekivala trud mnogo jačeg ili barem jednakog intenziteta kao dotad, ali čini se da su trudovi u samom izgonu mnogo slabiji, toliko da ih jedva skužiš. Prvi trud sam profulala jer ga nisam niti registrirala koliko je bio slab. Sve dalje je bila pjesma.

Ja kao da sam se probudila iz sna, zezala se s doktorom, tiskala točno kako treba i odriješito rekla da neću epiziotomiju. Doktor i babica su se složili, iako sam očekivala negodovanje s njihove strane, ali su valjda vidjeli da sam dotada sve propisno odrađivala. Naravno, s tim da su oni naglasili da će reći ako bude kritično pa da onda odlučimo, ali da onda trebamo polako tiskati u više trudova, a babica će masirati.

Kažem ja doktoru: "Ja imam vremena koliko hoćete, nadam se i vi!".  I tako mi polako; zabranila sam da mi diraju trbuh i tako "pomažu". Između trudova doktor je viknuo nekoj sestri na hodniku da jesu li došle pizze koje su naručili. A ja ću njemu: "Pa zar Vam nije dosta pica u životu?".

I sve dalje je išlo super. Iduća dva truda sam tiskala točno kako treba. I kaže doktor: "Eto, još jedan trud pa smo vani! Samo izgleda da će ovo popucati, tata dođite pa vidite".  Moj muž onako učeno pregleda situaciju, sažalno me pogleda i kaže: "Mora se, sve je bijelo!".

Mislim se, jesam li negdje propustila njegovu specijalizaciju iz ginekologije, ali znajući da je jako dobro znao koliko ne želim rezanje, morala sam mu vjerovati. I tako, iako taj trenutak nije zabolilo, samo sam čula zvuk sjeckanja, idućih mjesec dana bilo je poprilično neugodno, da ne kažem bolno.

Bebač je iskliznuo k'o puška i glasno zaurlao iz sveg glasa glasom koji nikada neću zaboraviti i kojega bih i danas u hrpi djece prepoznala. Kasnije je i ostatak tijela izmigoljio, muž je samouvjereno prerezao pupčanu vrpcu. Malca su mi odmah dali na prsa i on se umirio k'o mali miš. Malo smo se gledali, onda su ga oprali i utoplili i ponovno mi ga dali na maženje. I dan danas ponekad sanjam taj trenutak, i neću nikad zaboraviti to malo lice, pogled, čupavu kosicu, miris moga djeteta.

Doktor me pohvalio pred svima i rekao da nije vidio uredniji CTG od početka do kraja poroda na što sam jako ponosna.  (E, da, zaboravila sam reći da sam nakon što je sve završilo primijetila da je porodu s vrata prisustvovalo i dvoje studenata, a ja sam mislila da su to specijalizanti. Jedino mi je na kraju bilo sumnjivo što su blijedi kao krpe, a ispostavilo se da im je to prvi porod kojem su prisustvovali!). Cijeli porod je prošao bez da sam pustila i jednog glasa osim što sam na kraju počela plakati od sreće. Sve dalje je neka druga priča ...

Izračun termina poroda