Kuk kuc ima li noga
- Mama, mama, snijeg je pao. Snijeg!? Danas će se roditi seka!!!
- Ljubavi, ne znamo hoće li se roditi danas, sutra ili neki drugi dan, rodit će se kad ona odluči!
- Ali mama, rekla si da će se roditi kada padne snijeg, a to je danas, obećala siiiii
- Ljubičice, rekla sam da će se roditi kad padne snijeg, znači da se sada slobodno može roditi kad god hoće.
- Da, mamice, danas ;)
Tako je započeo taj dan, dan kad se rodila Neva. Na prvi dan snijega, baš na dan koji sam, iz zezancije, unaprijed najavila kao idealan dan za dolazak Neve.
Trudove sam i onako imala već 9. dan, lagane, nježne, pripremne. Veselila sam se svakom trudu, osjećala sam kako se tijelo priprema na porod. Prvi put nije bilo tako, trudovi su krenuli, i trajali 5h, bili redoviti, pa smo odlučili krenuti u rodilište jer smo mislili da se približava vrijeme poroda. Ali nije bilo baš tako. Zato sam ovoga puta odlučila čekati da krenu pravi trudovi, prije nego uopće i pomislim da bih trebala nešto poduzeti. Kažem poduzeti, a ne krenuti, jer mi odlazak u bolnicu nije bio opcija. Ukoliko je sve u redu s djetetom i sa mnom, moje će se dijete roditi kući, po mogućnosti u kupaonici, da mogu lakše počistiti eventualni nered. Hehe
Mia i ja smo radile božićne ukrase od slanoga tijesta. Trudovi nisu prestajali, ali bili su nježni, pa se nisam previše obazirala na njih. Popodne je muž odveo Miju kod bake, da joj pomogne raditi kekse. Dok ih nije bilo ja sam nešto čitala, odmarala, dopisivala se s prijateljicama i pitala ih kako ću znati da je to stvarno to?! Više nisam bila sigurna radi li se o pripremnim ili pravim trudovima. Ali su me prijateljice 'skinule' izjavom: da je to TO sigurno ne bi sjedila za kompom i tipkala - kako su samo bile u krivu hehe
Kad su se muž i dijete vratili kući, sjedila sam na lopti i gledala Ples sa zvijezdama. Mia mi je sjela u krilo, pa sam trudove odrađivala zajedno s njom. Onda mi je muž najavio da imam jako često trudove i da dugo traju, što sam ja odbila priznati jer trudovi su mi na cca 10 minuta, a traju samo par sekundi, i ne bole, dakle NIJE to to.
Ali me onda muž obavijestio da mi već neko vrijeme štopa i da imam trudove svake 2 minute, a traju po 1min 15h. To me malo izbacilo iz takta: hmmm, pa to su pravi trudovi, dugo traju…trebala bih negdje vrištati od bolova a ne sjediti, s djetetom u krilu, i gledati ples sa zvijezdama?! U međuvremenu je muž nazvao doulu koja je rekla da će doći, pa primalju (koja je bila u blizini i čekala moj poziv, jer mi je termin odaaavno prošao, pa je znala da će to krenuti uskoro). One su krenule prema meni, a ja sam krenula prema kupaonici, jer mi je postalo malo nelagodno, nije mi se sjedilo. Kako sam ušla u kupaonicu pukao mi je vodenjak (bila sam sretna da se to nije dogodilo na tepihu hahahaha) ali je količina vode koja je iscurila bila iznenađujuće velika. Imala sam osjećaj da je sva voda iscurila.
Trudovi su stali. Kleknula sam na pod, naslonila glavu na kadu i odmarala se. Muž mi je rekao da je javio babici i da mu je ona rekla da ako krene, slobodno ulovi dijete. Smijali smo se. Zadrijemala sam. Probudio me neki čudan osjećaj, kao neki pritisak, ali ništa bolnoga, samo čudno. Onda sam shvatila da je to to, dijete je krenulo vani. Bila sam jako zbunjena, jer me ništa nije boljelo. U jednom trenutku sam osjetila da izlazi, nisam tiskala, ništa nisam radila, samo sam se prepustila čudesnoj moći prirode koja je sve odrađivala sama. U jednom trenutku stavila sam ruku dolje, da dotaknem malu glavicu, i onda: šok. Ono što sam opipala bilo je smežurano, nepravilnog oblika. Malo sam se uspaničila, a onda je izvirila noga, desna noga!!! Koji je to bio tilt, očekuješ glavu a dobiješ nogu. Kada, kada se okrenula? Prije par dana smo na UZVu vidjeli da je glava dolje. Kako sad noga?!
Muž se jako uplašio i počeo paničariti pa sam ga zamolila da se makne. Dobro, nisam ga baš zamolila, više sam ga istjerala, njegova mi je panika užasno smetala. Što je tu je, dijete ide vani, nikakve koristi (samo moguće štete) od paničarenja. Prepustila sam se. Molila sam se da sve bude u redu, pričala sam s djetetom, pjevala joj, nagovarala je da nastavi izlaziti, ne znam što sam joj sve obećala. I onda se rodila druga noga, lijeva. Pa guza. Onda leđa. Onda su došle doula i babica. Uletile su obučene u kupaonicu i stale pored mene. Onda su se rodile ruke, obje. I onda glava. Sve je bilo kao u nekoj sumaglici, iznenadni porod, bez bolova, bez tiskanja, a dijete naopako. Onda je ušla Mia (koja je, dok se to događalo, gledala crtić na kompjuteru) i poljubila mene i seku (jer sam joj obećala da će je ona prva poljubiti) nakon čega se vratila gledati crtić. Otišla sam u sobu i legla na krevet, Neva je bila na meni. I to je bilo to – nirvana.
Uslijedila je najljepša noć u mom životu, zaspale smo sve 3 zajedno, Mia, Neva i ja, zagrljene i sretne. Plakala sam od sreće. Kakav veličanstveni dolazak na svijet, koji doček je imala, u svome domu, uz roditelje i sestru. Kako je gledala, čim se rodila, s onim svojim prekrasnim plavim ogromnim okicama, gledala je svijet oko sebe, nije ni plakala, ni spavala, samo je znatiželjno promatrala. A mi smo svi oko nje plakali od sreće i nevjerice, svi osim moga muža, koji nije mogao još danima doći k sebi. A i sada se često toga sjeti, pogotovo kad ga u kvartu svi zovu: onaj koji je porodio svoju ženu hahaha
Toga je dana naša obitelj dobila novu članicu. U naš je život ušla nježno, na svoj (osebujan) način, a i mi smo je nježno dočekali, u toplini našega doma, zajedno.
Ujutro smo se muž i ja ustali, skuhali kavu, sjeli i smijali se, i uživali u trenutcima samo za nas, dok su naše cure spavale, zajedno, zagrljene. Kad su se probudile, poljubili smo ih i dugo se zajedno mazili, i onda je život krenuo dalje, kao da nas je oduvijek bilo četvoro.
