Magnificent

Drugi put sam ostala trudna nakon tri godine. Vjerojatno jedna od najpametnijih stvari koju sam napravila u toj kratkoj trudnoći je što sam otišla na prvi pregled tek u 10. tjednu, koji je pokazao da se još prije 2-3 tjedna plod prestao razvijati i da će uskoro doći do spontanog. Ne znam kako bih to psihički podnijela da sam odmah saznala da nema nade i čekala cijelo to vrijeme. Naime, odbila sam kiretažu i otišla doma. Za to sam našla dobre argumente na Cochraneu, a i znam da u Engleskoj i drugim EU zemljama kiretaža nije uobičajena, kamoli obavezna.

Drugi dan je nastupio spontani i bilo je to jedno vrlo ... otkrivajuće iskustvo. Da, bilo je tužno, jako tužno, ali istovremeno je bilo i nekako lijepo i smireno. Teško mi je to opisati. Bio je lijep sunčan dan, sin je bio doma i igrao se, ja sam bila u svojoj kupaonici. Boljelo je, ali ne tako jako kao što sam očekivala. Bolovi su dolazili u valovima, čak sam osjećala i vrlo blag nagon za tiskanjem.

Bilo mi je vrlo hladno, kao i uvijek pri menstruaciji i porodu. Srećom pa sam bila doma, upalila klimu na grijanje i nabacala na sebe fliseve (bilo je ljeto i +35, muž je doživio toplinski udar kad je došao doma). Odgovaralo mi je da budem sama, da me nitko ne dira, i da se potpuno unesem u sebe. Opraštala sam se sa svojom bebom i prihvaćala da je odlučila otići, i da je to u redu ...

Fascinirala me sličnost s menstruacijom i porodom, i puno toga mi je sjelo na svoje mjesto. Pitala sam se zašto govorimo o prirodnosti i važnosti fiziološkog poroda, a o pobačaj automatski smatramo nečim lošim i trčimo u bolnicu. Gdje bi stigli da je pobačaj nešto toliko opasno?

Ultrazvuk za tjedan dana je pokazao da je zaostao komadić posteljice. Dogovorili smo da ga nećemo dirati nego pratiti smanjenje bete. Za tri tjedna je došla menstruacija i očistila taj komadić. Bila sam sretna, jer sam izbjegla iskustvo boravka u bolnici, antibiotike i unošenje stranih instrumenata u moju maternicu, jer sam joj dala priliku da obavi ono za što je stvorena. Fascinirala me snaga i mudrost mog tijela, koje je točno znalo što treba učiniti. Ovaj pobačaj mi je bio na neki način potreban. Nakon njega sam bila još mirnija i opuštenija: zaista mogu vjerovati svom tijelu.

U toku treće trudnoće sam bila zaista sretna. Bila je teža od prve, ali osjećala sam se puno bolje; nije bilo straha od poroda i razdoblja nakon poroda. Imam sreću da sam naišla na divnog ginekologa koji je razumio i poštivao moju želju za što rjeđim i što manje invazivnim pregledima u trudnoći, a također je znao za plan o porodu doma.

Nekoliko dana nakon termina, u jedno sunčano ljetno jutro, došli su prvi trudovi. Razveselila sam im se, potjerala muža na posao i nastavila spavati. Očekivala sam da će u toku dana nestati ili smanjiti se, ali nisam se zabrinjavala jer sam znala da će se vratiti u toku noći ili najkasnije iduće noći. Preko dana sam se odmarala, jela, ljenčarila ... Slušala sam U2, Magnificent (pjesmu koja je postala lajtmotiv ovog poroda) i ljuljuškala se na lopti.

Navečer su se trudovi stidljivo vratili, još su bili neometajući. Ali znala sam, to je to. Noćas ćemo upoznati našu djevojčicu. Nisam se bojala, nisam imala tremu, nisam čak niti bila pretjerano uzbuđena. Oboje smo legli spavati, da iskoristimo što možemo, jer nakon poroda sigurno nećemo spavati.

Prodisavala sam trudove ležeći, što mi je samo po sebi govorilo da to još nije aktivna faza poroda. Ne želim znati kako to izgleda kad nepomično ležiš dok te rasturaju oni pravi trudovi; nikad to nisam iskusila i sretna sam s tom činjenicom. Između trudova je pak beba ludovala, vrtila se i mlatila oko sebe. Takva je bila i u trudnoći i znala sam da joj je dobro. Ali kako su trudovi jačali i ona se smirivala i spremala da se rodi.

Negdje oko 2 u noći sam ipak morala ustati i počeli smo pripremati stan za porod. U toku trudnoće sam razmišljala o svim prostorijama kao opcijama za porod i baš me zanimalo gdje ću spontano otići. U dnevnu sobu, na kauč. Muž je stavio najlone i plahte na kauč i pod ispod njega, maknuo stolić, donijeli smo ručnike, flašu vode, itd. Pripremili smo bordo ručnik za bebu – želim da joj ovaj strani svijet bude što sličniji boravku u maternici.

Upalili smo vrlo slabu žutu svjetiljku, tek toliko da vidimo sjene i obrise oko sebe. Omotala sam se dekom jer mi je postalo hladno – otkako sam ustala i počela hodati, trudovi su postajali sve jači i intenzivniji, a u takvim trudovima nema boljeg nego dobro se zagrijati. Upalili smo klimu i grijalicu i uskoro je u sobi bila tropska vrućina. Taman kako treba. Osjećala sam se kao da smo u nekoj toploj, mračnoj, mekanoj špilji, kao da smo i mi sami u jednoj velikoj i sigurnoj maternici.

Kad je došao ostatak našeg malog tima (doula i babica), trudovi su već bili stvarno jaki. U pauzi sam ležala na kauču, kad bi počeo trud dala bih rukom znak mužu i on me podigao i pomogao da se objesim na njega ili sam se oslonila na pult u kuhinji. Osjećala sam kako se otvaram i kako se beba spušta; bila sam savršeno mirna, sretna i znala sam da sve protiče odlično.

Oko nas je bio gotovo potpuni mrak, sve je bilo tiho i mirno, nitko iz moje okoline se nije micao, kamoli razgovarao. Opuštala sam se sve više i lagano se gubila, ulazila u ono prekrasno, polusvjesno stanje kojeg sam se sjećala s prvog poroda. Valjda je tako ovisnicima o drogama. :) Kupala sam se u endorfinu. Fascinantno mi je kako u prirodnom porodu utoneš u svoj paralelni svijet i lebdiš, a istovremeno si svjesna svega - ništa iz okoline mi nije moglo promaknuti. Osjećala sam se beskrajno snažno, moćno, ženstveno. Kao da sam stajala na vrhu svijeta.

Tad je došlo nekoliko trudova u kojima sam bila jako, jako umorna. U pauzi sam se naslonila na kauč i praktički zaspala. Znate onaj san, obično dnevni, kad ležiš i osjećaš da ti se tijelo odmara i obnavlja, a istovremeno si potpuno budna. E pa tih par pauza mi je stvarno bilo potrebno - vjerojatno sam time skupljala snagu za finiš. Doula mi je kasnije rekla kako se točno vidjelo kako trudovi idu brže i žešći su kad stojim, a znatno usporavaju kad ležim. To je istina, ali baš da vidim da me netko forsirao da hodam ne bih li potakla trudove - malo odmora pred kraj mi je očito bilo potrebno. Moje tijelo je znalo što radi.

Tranzicija ... kao i prvi put, bacila me, samljela, vrtila u krug, pa opet ispljunula natrag. Ali za razliku od prvog poroda, kad me ulovila iskrena panika i kad sam se stvarno pogubila, sad me ni u jednom momentu nije napuštao osjećaj da sve ide super i da ja to mogu. Derala sam se i vikala, nimalo mi nije bilo bitno tko o meni što misli ili da će me netko čuti.

Bila sam potpuno nesputana, slobodna. Mislim da sam na taj način nesvjesno htjela kanalizirati negativnu energiju da ju izbacim van. Nekoliko puta sam povikala da umirem, ali i u tim trenucima sam se osjećala odlično i na momente sam bila sama sebi smiješna. Jedino što je tada zaista umrlo su moje iluzije da postoji orgazmički porod i da drugi porod boli manje od prvog ...

Više nisam bila na kauču nego sam cijelo vrijeme provodila na podu i rukama se oslanjala na kauč, muža i doulu. Primijetila sam kako se u svakom trudu sve više spuštam u duboki čučanj. To mi je bilo zanimljivo; bila sam uvjerena da ću roditi u klečećem položaju. U jednom od tih čučnjeva sam osjetila vrlo tihi plop; pukao je vodenjak. Ništa vode nije iscurilo, jer je bebina glava već debelo ušla u cerviks.

Idući trud je donio prvi nagon za tiskanjem, i tad je tranzicija prošla. Više nisam vikala, više nisam razmišljala o ikakvoj boli, bila sam previše ushićena i opijena količinom hormona, skorim upoznavanjem s bebom, brzinom poroda i sve jačim osjećajem tiskanja. Na prijedlog babice premjestila sam se na stolčić, ali nisam potpuno sjela na njega; oslanjala sam se objema rukama na muža i doulu i nagnula sasvim prema naprijed tako da sam samo unutarnjom stranom koljena bila oslonjena na stolčić. Taj mi je položaj jako odgovarao.

U prvom porodu sam tiskala svjesno, svom snagom. Ovaj put sam odlučila da neću tiskati uopće. Htjela sam osjetiti kako maternica sama izbacuje bebu van, bez mog uplitanja. I taj osjećaj, pustiti rijeku da teče, je bio naprosto fenomenalan, oslobađajući. Beba se brzo spuštala i nisam mogla ništa svjesno učiniti; nisam niti tiskala niti sputavala tiskanje. Samo sam promatrala što se događa, objesila se na ruke mužu i douli, pokušavala potpuno opustiti zdjelicu, mirno disala, i oduševljavala se.

Osjetila sam ring of fire (nije bio nimalo neugodan), osjetila sam kako je glavica izašla i u tom momentu sam ju opipala rukom ... ne mogu opisati riječima kakvu ekstazu sam doživjela. Ta mekana, mokra, topla glavica, skliska kosica, moje dijete koje je još uvijek većim dijelom tijela u meni ... Došlo mi je da se smijem i da plačem, počela sam vikati kako je lijepa, kako je lijepa, kako je lijepa ... To mi je definitivno najljepši trenutak životu, nešto što želim pamtiti i prisjećati se dok sam živa.

U idućem trudu su izašla ramena, ostatak tijela i plodna voda. Sobu je ispunio prekrasan, opojan miris plodne vode i tek rođene bebe – da se bar mirisi mogu čuvati u staklenci pa da udahnem pomalo svaki dan ... Uzela sam kćer u naručje. Osupnulo me koliko je bila lijepa. Nije imala po sebi niti verniksa, niti sluzi, niti krvi, ništa, glatka, lijepa, topla, mekana, mirisna koža, divno oblikovana glava i ogromne, tamne, širom otvorene (bio je mrak!) oči koje su me mirno gledale. Osupnulo me i kako je bila smirena: uopće nije plakala, samo je polako disala, ispuštala tihe, tihe zvukove i promatrala svijet oko sebe. Bila je savršena.

Nas dvije smo legle na kauč ispod dvije debele deke (u sobi je i dalje bila tropska vrućina) i mazile se. Uskoro je otkrila bradavicu i sprijateljila se s njom; nakon par minuta sam osjetila trud i kako izlazi posteljica. Sad sam mogla prerezati pupkovinu. Nisam pukla, posteljica je izašla cijela, i krvarila sam minimalno; to me ne čudi jer smo ispunili dva osnovna Odentova uvjeta za optimalno treće porođajno doba: toplina i neuznemiravanje.

Kasnije, kad je već provirilo sunce, muž se bondao s bebom skin-to-skin dok sam se otišla otuširati (stan je brzinom munje vraćen u predporodno stanje; nikakvog velikog posla oko čišćenja nije bilo). Kad sam se vratila, spontano sam sjela pokraj njih na kauč i tek tad sam shvatila što sam učinila – rodila sam prije sat-dva, a već normalno sjedim. Ostatak dana smo proveli svi troje u krevetu i mazili se, jeli i divili našem čudu prirode. Kao i prvi put, bebin pupak smo čistili samo homeopatskim praškom i vodom i puno držali na zraku; otpao je već drugi dan.

Već sutradan me samo trbuh podsjećao da sam rodila. Osjećala sam se potpuno normalno, ne kao da nisam jučer rodila nego kao da nikada nisam rodila. Niti mi se vrtilo u glavi, niti sam bila slaba ili blijeda, niti me išta boljelo. Osjećala sam se kao da mogu SVE. Drugi dan smo išli u šetnju po kvartu s bebom u marami. Sve je bilo tako normalno, obično, da ne kažem dosadno ... Samo nam je falio stariji sin koji je još bio na moru i možda jedino što žalim je što nije upoznao seku isti dan kad se rodila.

Jedna anegdota ... par sati nakon poroda sam ustala i otišla na wc. Prošla sam kroz kuhinju, primijetila prljavo suđe na pultu i automatski se sagnula i počela slagati suđe u suđericu, razmišljajući treba li oprati šparet ili ne. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što radim, i da se prisilim da ostavim kuhinju takvu kakva je i odem natrag u krevet.

Sve u svemu, nadala sam se savršenom porodu, ali ne da će biti toliko savršen. Još uvijek sam pod dojmom tog iskustva. Nema nijednog detalja, koliko god mali dio, kojeg bih nazvala nesavršenim - a znajući mene, to puno znači.

Ima jedna uzrečica u porodu: let your monkey do it. Kaže da treba isključiti racionalni mozak i otpustiti bilo kakvo uplitanje i svjesno djelovanje u porodu, te prepustiti primitivnom dijelu mozga da radi svoj posao. To sam ovaj put i učinila. Tako jednostavno, tako čarobno. Obožavam majmuna u sebi, odradio je vraški posao!