Priče s poroda
Godina poroda: 2010.

Moja doula i lov na predivno

Moja doula i lov na predivno

Moja doula je i moja prijateljica. Moja "najlakša“ prijateljica. Prije no što se krivo protumači riječ, trenutak molim. Ne poznajem je cijeli život, nismo skupa išle u vrtić, niti u školu, pa čak ni onda kada smo se počele susretati, nismo se zamijetile. Prepoznala sam je tek tijekom moje prve trudnoće i horizonta izmijenjenog trbuhom koji je nezaustavljivo rastao i mijenjao obzor pod mojim nosom. Poput prave, štreberski raspoložene trudnice, raspetljavala sam klupko brojnih informacija o čudesnom stanju u kojem sam se našla i dolasku djeteta na svijet.

Previjala je svoje drugo dijete u svlačionici nakon vježbi (susretale smo se na satovima joge) i rekla nešto poput: "Ajme, blago vam se, to je predivno“, misleći na porod i dolazak djeteta. Tog je trena, bez da smo znale, postala moja doula. Rodila sam dječaka, predivnog, ali odmah mi je bilo jasno da sam bit predivnog propustila, jer su me opetovano ponavljana uzrečica liječnika: "Bolje roditi danas, nego sutra“ i pun paket usluga previše smeli. (Ah, ta krivo usmjerena darežljivost! Ne želim drip! Ali, samo malo ... Ne epiziotomija! Ali, samo malo).

Kako to nerijetko biva, mom tijelu nitko nije vjerovao, a moja volja podvrgnuta je tuđoj praksi. Našla sam se na stolu, s braunilom nespretno zabijenom u žilu (ruka mi je pulsirala danima, čak je i epiziotiomija prije zarasla, zbog čega sam u jednom trenu pomislila da sam, zapravo, imala sreće). Bila sam bijesna. Bijesna što sam SVE TO dozvolila i što se nisam izborila za predivno. Predivno mi se nudilo, a ja u svom neznanju nisam znala posegnuti za njim. Tada je moje tkivo dobro upamtilo da doista najviše boli ono što propustimo, što ne učinimo.

Iako mi je uskraćeno predivno na koje sam imala pravo, istovremeno mi je ukazan put kojim sam trebala poći. Moj bucmasti dječarac nesebično mi je pokazivao u kom smjeru krenuti. Takve upute nisam mogla zanemariti. Ona, moja doula, bila je prva stanica (iliti stranica) u traženju predivnog. Počele smo se družiti. Nismo trebale previše riječi, niti smo bile u prilici da ih izmijenimo, jer uz trojcu živahnih mušketira, uglavnom smo dijelile sliku, ali ne i ton. Zato i kažem "najlakša“ prijateljica. S njom sam se jednostavno najlakše razumjela.

I kada sam ponovo ostala trudna i kada je moj izbočeni trbuh uklonio bijes s prethodnog poroda, znala sam da će ovoga puta sve biti drugačije. Tu je bila i moja doula, na koju sam se mogla osloniti, koju sam mogla nazivati, za koju sam znala da će biti na mojoj stani i pomoći mi da uhvatim predivno. Nisam mnogo dvojila, kod kuće je najljepše. I naravno da sam prvo s njom to podijelila, zapravo dijelila sam i sva pitanja i nedoumice koja su me dovele do konačne odluke.

Radovala se skupa sa mnom. Igrala se s mojim dječakom dok sam prodisavala trudove. Djevojčica koja je stigla zorom smočila joj je traperice ispljunuvši na nju plodnu vodu. Obilježila ju je. Da ne zaboravi da je sada zauvijek naša. Što god da se dogodilo. Ja sam uhvatila predivno. Moja doula mi je pomogla. S tim je porodom otplovila sva gorčina onog, prošli put neuhvaćenog predivnog.

I predivno je doista predivno ... Nema premca.

I možda se netko pita gdje je u cijeloj ovoj priči suprug? Tu je! Radi ono što mu se kaže, namješta grijanje, odvija žarulje, jer svjetlo je prejako, kuha čaj, uspavljuje mališana, presijeca pupčanu vrpcu (naravno, čekali smo da sasvim otpulsira), reže lubenicu ... Ipak, moj dragi ne bi mogao zamijeniti doulu, ne stoga jer nije dovoljno dobar (super je on!), ali s doulom postoji neka sasvim druga tajna veza.

Izračun termina poroda