Priče s poroda
Godina poroda: 2009.

Moja priča o VBAC-u

Moja priča o VBAC-u

Prvi put sam rodila carskim rezom u na Svetom Duhu zbog "inercije“ maternice.  Zapravo mi je pukao vodenjak dva dana poslije termina, bez trudova. Kako smo u bolnicu došli prije ponoći, pustili su me na miru do jutra, a onda su me stavili na drip, jer se nisam micala s 3 cm otvorenosti. Nakon 20-ak sati u predrađaoni, 10-ak sati na dripu (koji su konstantno pojačavali) i otvorenosti od 7 cm, vode me u rađaonu da probamo, ali bebač me gurao na mjehur, a ne na guzu.

Na kraju smo završili na carskom, jer sam ja već bila premorena (više dotučena psihički nego fizički). Uglavnom, nisam nikako bila pripremljena za porod, mislila sam da je to sasvim prirodna stvar i da neću imati problema, ali sam na kraju imala potpuno medikalizirani porod (drip pa spinalna anestezija), pospanu bebu, mastitis itd.

Nakon poroda sam bila jako razočarana sobom, bolnicom, svime. Mastitis koji sam vukla od bolnice završio je rezanjem apcesa 10 tjedana nakon poroda i uzimanjem tri kure antibiotika. Srećom sam tvrdoglava pa sam unatoč preporuci kirurga nastavila dojiti dok maleni nije imao 21 mjesec, a ja ostala trudna. Cijelo to vrijeme čitala sam sve moguće o VBAC-u i strahovala od još jednog carskog.

Čak sam mislila da je bolje pristati i na hladni carski nego ponovo prolaziti kroz isto – drip, neotvaranje pa svejedno carski. Kako se bližilo zadnje tromjesečje trudnoće, strah je bivao sve veći. Čitala sam priče s poroda koje su pisale žene koje su uspjele s VBAC-om i mislila si hoće li i meni uspjeti i kako.

Bila sam na Rodinoj mliječnoj konferenciji prošle jeseni i tamo srela žene koje su mi pričale o različitim trudničkim "tečajevima“, tj. pripremama za porod. Nakon što sam pročačkala po internetu, odlučila sam se prijaviti na radionice kod Hane. Morala sam negdje progovoriti o svojim strahovima i nadama, a osjećala sam da me nitko ne razumije. Najčešće sam sama sebi najveći neprijatelj,  jer kad si nešto zabrijem...

Radionice sam "odradila“ prije Božića i raspoloženje mi se popravilo. Zaista sam uživala u zadnjim tjednima trudnoće, iščekujući porod. No blagdani su prošli, termin se bližio, a ja nisam osjećala da se išta događa. U 38. tjednu otišli smo na pregled i konzultacije u Varaždin, jer sam mislila da bih tamo mogla pokušati svoj VBAC.

Dr. Jukić je bio jako pristupačan i optimističan. UZV-om je pogledao ožiljak od carskog i zaključio da nema prepreke za VBAC, ali naravno uvijek nešto može poći tako da ipak bude carski. Uglavnom, pripremala sam se za porod kakav god bio (prirodan ili ne, vaginalni ili carski) i taj stav mi je pomogao da ne paničarim. Razgovarala sam i s jednom Rodom – doulom i zaključila da ću ipak na Sveti Duh pa što bude.

Došao je dan termina, 4. siječanj, ponedjeljak. Došla sam u trudničku ambulantu na Svetom Duhu i kad me primio dr. Blagaić "šokirao“ se što me moj ginekolog nije prije poslao na Sveti Duh (jer je prvi put bio carski). Odmah je naručio predoperativne pretrage i preglede pa mi je raspoloženje dobrano splasnulo. Baš sam bila ljuta (pa ako sam preživjela prvu operaciju, valjda ću i drugu ako bude trebalo).

Nastavile su se kontrole svakih dva dana i većinom su doktori pozitivno razmišljali o VBAC-u. Uvečer, kad bih se smirila i legla u krevet, imala sam lagane kontrakcije, ali bi one do jutra nestale. Ipak, veselile su me, jer sam znala da se nešto događa. Sljedećih dana otišao mi je i sluzni čep. Sve to mi je bilo dobar znak jer u prvoj trudnoći nisam ništa od toga iskusila, sve do pucanja vodenjaka.

U utorak 12. siječnja sam još bila na kontroli na Svetom Duhu, 41+1 tjedan, sve je bilo u redu, kako sam bila otvorena jedva za jedan prst, napravili su mi amnioskopiju i plodna voda je bila mliječna. Doktor mi je rekao da još ima vremena do 42. tjedna i da se može još čekati, što me je ohrabrilo. Na kraju je moj muž bio nestrpljiviji od mene.

Dakle, te srijede popodne smo se već dogovarali kako će me muž ujutro odvesti na Sveti Duh na ponovnu kontrolu i šalili se kako Blaž baš čeka zadnji čas da se rodi. Legla sam se odmoriti oko 16 sati i ponovo me počelo malo štrecati, kad je na vratima pozvonila moja prijateljica. Bila sam zaboravila da smo se dogovorile da dođe na kavu to popodne i baš mi je to zasmetalo, jer sam htjela biti sama (to je valjda bila prva naznaka da porod počinje). Ipak, sjeli smo s njom i razgovarali, a ja sam sjela na loptu i malo hopsala kad sam shvatila da stvarno imam trudove u razmacima od 5 min.

Prijateljica je primijetila da stalno gledam na sat pa smo se počeli šaliti s tim. Moj muž je bio kul, jer kao ni ja nije vjerovao da će brzo krenuti. Prvi sin je bio kat niže, kod bake. Nastavili smo se šaliti, u trudovima bi me prijateljica držala za ruke, a ja sam disala kako smo vježbale kod Doule i fokusirala se na jednu točku. Zamolila sam ju da mjeri vrijeme, jer me je to opterećivalo.

U razmacima smo se trgali od smijeha kako ću zakasniti u bolnicu i da je prijateljica trebala doći na kavu prije tjedan dana pa bi se i prije porodila. Zaista, ugodno je imati žensku osobu kraj sebe u tim trenucima, iako ova moja prijateljica nikad nije rodila. Intenzitet trudova se pojačao, a nakon sat i pol zafrkancije, počeli su trudovi na svake 3 min.

E, sad je vrag odnio šalu. Počeli smo se pogledavati moj muž i ja. Pa mogli bismo mi polako u bolnicu. Tad smo prijateljicu otpravili doma,  a ja sam mislim prvi put nazvala Hanu i pitala je je li to to. Bilo je oko 19 sati. Savjetovala mi je da se spremim, a ja sam rekla da idem prvo pod tuš pa ću vidjeti hoće li stati ili će se pojačati.

Pod tušem se smanjio razmak i trudovi su bili jači no sam je trud kraće trajao. Kad sam izašla ispod tuša, nije mi se dalo više van iz kupaonice, jer se u dnevnoj sobi igrao stariji sin i smetala me buka. Muž mi je donio loptu u kupaonicu, trudovi su se pojačali i počela sam "ispuštati zvukove”. Udahnula bih pa izdahnula s "U”. To mi je odgovaralo.

Moj suprug je ponovo nazvao doulu i ne znam o čemu su razgovarali, ali je rekao da idemo u bolnicu. Trudovi su bili sve jači, jedva sam mu stigla objasniti gdje su stvari, da me obuče itd. Morala sam "plivati” kroz bol, jer je već bila prejaka. Muž je torbu odnio u auto pa došao po mene (pola je stvari ostalo doma pa mi je nosio drugi dan, ali to uopće nije bilo važno). Moja mama je ostala u čudu (ona je čuvala starijeg sina), jer kamo već idemo. Nisam joj prije htjela reći da imam jake trudove, jer je paničar.

Uglavnom, ušla sam u auto na stražnje sjedalo i kleknula gledajući prema prtljažniku. Taj mi je položaj odgovarao. Kako je vani bilo zaista jako hladno, bol se malo smanjila. Stigli smo do bolnice za 10-ak minuta pa sam se sjetila dogovora s curama s radionice da upale svjećice kad krenem u bolnicu. Jedva sam uspjela izustiti mužu da zove svoje doma da mole i da nazove doulu da javi curama. Nije bilo vremena da mu objašnjavam kakvu poruku da napiše i kome da je šalje. Već sam bila skroz u svom filmu.

Stižemo u rađaonu, mislim oko 21 sat i primaju me, postavljaju sva ona pitanja. Odgovaram kad mogu, primalja shvaća da je već teško pa me nije puno gnjavila nego je prepisivala s papira koje sam im dala. Još smo se i šalile (pitala je hoću li VBAC, a ja sam odgovorila da možda baš i ne bih sad, jer jako boli pa bi li mogao ipak carski).

Dajem anamnezu dok bebi mjere otkucaje CTG-om. Slijedi pregled. Otvorena sam 4 na 5 cm. Ja u čudu, ne vjerujem kad prije. Obavili smo brijanje, klizmu i otvorili su mi venski put. Pitam ih mora li baš sve to, ali se ne opirem previše, jer mi je već više sve svejedno. Mislim si, samo da me puste u predrađaonu da se mogu prošetati i namjestiti kako mi odgovara.

Nakon klizme bježim na WC pa malo šećem po predrađaoni misleći kako ću tu biti dugo. Bilo mi je lakše, jer nisam morala ležati. Popela sam se na krevet i ponovo mi je odgovarao klečeći položaj, tj. bila sam na sve četiri. Tad opet stiže primalja, moram leći na krevet zbog CTG-a i pregleda. Govori mi kako da dišem i to njihovo disanje pomaže, tj. prepuštanje boli i razmišljanje samo o disanju. Pomaže mi dok primalju gledam kako ona diše. Baš sam morala preslikavati, jer mi mozak više nije radio.

Dok mjere CTG moram biti na leđima i onda više boli, a nemam se za što uhvatiti. Na zidu visi špagica od pomoćne lampe i vješam se po njoj. Vraća se primalja, pregleda i kaže: "9 cm, probušit ću vam vodenjak pa idemo u rađaonu". Ja opet ne mogu vjerovati (u tom trenu nisam se ni sjetila pitati zašto mi buše vodenjak) i povlačim tu špagicu, kad ona pukne! Primalja se stresla, pita što je to bilo, gleda mene, a ja držim špagu i umirem od smijeha. Počela se i ona smijati.

Idemo u rađaonu, pitam za muža, kažu čekajte dok vas smjestimo. U tom trenu mi je već falio. Bilo je blizu 22 sata. Za mnom je došla čistačica, jer mi je na krevetu u predrađaoni ostao mobitel. Nosi ona tako mobitel u jednoj ruci i špagicu u drugoj i pita je l' to moje. Klimam i uzimam mobitel, a ona mi daje i špagicu, a ja prasnem u smijeh. Primalja kaže da sam to ja potrgala, budu mi ispostavili račun. Svi su se na to nasmijali.

Ponovo slijedi pregled, kaže sad je 8 cm. Dolazi doktor, govori mi kako da dišem, podsjeća me da se opuštam između trudova. Doktor je bio Vranić, simpatičan Dalmatinac, hrabrio me u stilu: "'Ajde, rodit', to samo vi ženskice možete, mi muški smo preslabi". Namještaju me za pregled. Stol je svemirski, ima neke nastavke, ručke, sjedeći položaj, ma svašta.

Polako me prima nagon za tiskanje pa primalja (sad druga, zove se Maja) zove doktora da probamo. Malo mi objašnjavaju kako da tiskam i nakon jednog pokušaja me stavljaju na bok da se beba još malo spusti. Kaže primalja da ću sva truda ostati tako na boku pa ode na 20 minuta ... Sad mi je muž bio kao ogledalo – puhao je sa mnom, tješio me pogledom i blaženo se smijao, što mi je pomoglo da se i ja opustim. Smijem se i ja, jer znam da se bliži kraj. Nisam mislila na još jedan trud nego na samo još po jedan udah.

Još jedan i opet i tako... Nagon za tiskanjem je sve jači pa muž zove primalju u prolazu. Opet mi govore kako tiskati i ponovo pokušavam, trebalo mi je par trudova da shvatim kad evo vani glavice! Malo je provirila i kažu da sad više ne tiskam. To mi je bilo jako teško, jer se ne možeš suzdržati. Spominjali su epiziotomiju i čula sam muža kako govori da ne režu.

Primalja je za to vrijeme isipala valjda pola litre ulja na međicu i "masirala” (nije jako strašno, boli manje nego trud, ali peče). Nakon nekoliko trudova ponovo me puštaju tiskati i u tri ili četiri truda Blaž je bio vani. Gledam muža u čudu i pitam zar sam rodila bez ičega. Prerezali su pupkovinu dosta brzo, pregledali ga i dali mi ga na prsa, ali još nismo smjeli dojiti (valjda zbog šivanja?).

U cijeloj gužvi nisam primijetila da su mi dali i malo dripa za brži porod posteljice i u jednom trudu je cijela bila vani. Doktor je pregledao međicu, bilo je potrebno nekoliko šavova, jer je samo malo popucala i tek kad su sve to riješili erkli su mi da smijem podojiti bebu. Još smo više od  sat vremena bili zajedno u rađaoni, a zatim je ponosni tata otišao, odnijeli su bebu i ja samo ostala čekati da me odvezu na odjel.

Tijekom boravka u bolnici  bilo je dobro. U subotu smo već išli doma. Sestre na odjelu babinjača bile su u redu, a s pedijatrijskima nisam puno surađivala, jer mi nije trebalo puno pomoći s bebom, ali inače su i one bile spremne pomoći, kako koja. Prvorotka kraj mene ih je zvala i neke su joj super pomogle i objasnile dojenje ili prematanje, a neke su samo bile u prolazu. Šavovi me nisu nešto boljeli, oporavak je puno brži, osjećam se super, a beba je puno prije "prodojila”.

Nakon svega, došlo mi je da skačem po krovovima i vičem da je moj VBAC uspio! Dobro je da se sve brzo odvijalo, jer uopće nisam stigla "uključiti” mozak. Ispočetka sam bila uzbuđena, ali i nisam vjerovala da je stvarno počelo. Ostala sam mirna i nisam htjela puno razmišljati ni o čemu. Imam trudove, izdržavam, sve su jači, JUPI!

Opet ponavljam, prijateljica je bila ugodna distrakcija (iako sam si prvo pomislila da ju odmah otpravim doma). Kako su trudovi jačali, isključivala sam okolni svijet i koncentrirala se na izdržavanje boli. Pomogla mi je lopta i vizualiziranje kako se sa svakim trudom sve više otvaram. Sjećala sam se radionica i ohrabrujućih doulinih riječi.

Bilo je par trenutaka sumnje, kad sam ostala sama u rađaoni, no srećom nisam dugo bila tamo, a i sjetila sam se kako sam dosta otvorena i da su trudovi dobri pa me sve to veselilo. Zapravo mi je bilo najteže u rađaoni kada su trudovi već bili jaki, tiskalo mi se a morala sam čekati. Tako sam zgrabila ručke stola da su me još tri dana poslije boljeli ručni zglobovi. Pomagalo mi je misliti na bebu i gledati muža. On je imao opušteno lice (namjerno, douline instrukcije, pretpostavljam) tako da se odmah i moje opuštalo. Pomoglo mi je i kada sam čula kako šapuće Oče naš. Znala sam i da njegovi doma mole i znala sam da gore i svjećice.

Na kraju, veliko olakšanje, sreća, još uvijek nevjerica. Uspjeli smo, Blaž i ja! I tata. Moram priznati da je pri ovom porodu bio od veće pomoći nego prvi put, sigurno i zbog doulinih savjeta.

Nisam prošla skroz bez intervencija, ali sam bila toliko u svojem filmu da me brijanje i klizma uopće nisu smetali. Samo sam bila malo ljuta (na sebe najviše) zbog prokidanja vodenjaka i dripa poslije izgona, ali sada barem imam šanse za "popravni“ sljedeći put. Sreća zbog vaginalnog poroda umanjila je sve ostalo.

Izračun termina poroda