Priče s poroda
Godina poroda: 2002., 2005., 2008.

Muška priča jednog poroda

Muška priča jednog poroda

Primjetiti ćete da se neki podaci razlikuju. Namjerno ih nismo usaglašavali, napisane su po sjećanju, neovisne jedna o drugoj. Svatko je pamtio ono što mu je bilo bitno.

Muška priča

Prirodni porod - evolucija u 6 godina (ili sve što me nisu naučili u 6 godina)

Prošlo je gotovo godinu dana otkako mi se rodila druga kćer i ujedno treće dijete u našoj obitelji. Rođena je kod kuće, prirodno, (gotovo) bez asistencije. Nakon prvotne euforije stiglo je zatišje, te sam više mjeseci slagao misli i sjećanja, dok jednog dana nisam odlučio zabilježiti sjećanja na taj dan, kao i na sve ono što je prethodilo tome danu.

Porod prvi - 2002.

Kad je žena zatrudnjela krajem ljeta 2001, bio sam specijalizant anesteziologije, na drugoj godini specijalizacije. Nisam bio ni tada, niti sam sad, sklon nikakvoj alternativi: štoviše, čvrsto sam oduvijek na zemlji. Kad me boli zub, idem zubaru. Kad sam bolestan, idem liječniku (ponekad se, naravno, sam liječim, ali to je valjda boljka svih doktora).

Alternativu sam doživljavao isključivo kao placebo. Vjerovao sam svim srcem u sustav. Vjerovao sam u sve što sam naučio na fakultetu, bilo iz knjiga, bilo već negdje drugdje, a što je bilo temeljeno na znanosti. Tijekom rada u medicini shvatio sam, doduše, da nije sve baš uvijek i posve u mojoj moći; ponekad sam u kritičnim situacijama, kad je nekome život visio o koncu, zazivao Boga u pomoć, ali sam to pripisivao nedostatku iskustva i treninga. U principu, bio sam u pravu. Sada griješim puno manje, i sve rjeđe zazivam Boga u pomoć, ali i dalje ga rado imam za saveznika.

Tako je bilo i s prvom trudnoćom: išli smo redovito, svaki mjesec, kod ginekologa na kontrole, pristajali na svaki predloženi zahvat i pregled, zdušno se ultrazvukirali, premda smo pročitali da u Švedskoj, primjerice, rutinski rade samo 2 ultrazvuka u trudnoći. Ginekolog nam je ponosno pokazao svoj novi 3D ultrazvuk. Sin je, saznajemo. Vidimo mu lice. Ima jako dugu pupkovinu. Sve je u redu. Sretni smo.

Vjerovali smo čvrsto u sustav zdravstva. Pripremali se za porod koliko smo već smatrali da treba. Ja sam tako ponovio svoje znanje o opstetriciji koje sam stekao na 6. godini fakulteta. Suvišno je reći da je moje znanje o porodu bilo isključivo teoretsko. Praktični se dio na fakultetu sastojao od vježbi, gdje smo pasivno gledali porod u rađaoni, i eventualno bili u sali na pokojem carskom rezu. Osjećao sam oduvijek duboko i iskreno poštovanje prema kolegama i primaljama koji rade u opstetriciji. Osobno me taj dio medicine nije nikada previše privlačio. Odlučio sam da želim biti prisutan na porodu, ali da se ne želim kolegama miješati u posao. Bit ću poslušan i suradljiv, kao i uvijek.

Došao je i taj dan. Iz ugodnog i vrlo životnog sna (sanjao sam da sam na utakmici svjetskog prvenstva u nogometu u Japanu i Koreji) prenuo me glas žene: "Pukao mi je vodenjak, diži se!“. Bilo je 03.30h u noći. Odmah smo krenuli u akciju. Torba je naravno već danima bila spremna. Moja žena ništa ne prepušta slučaju. U roku od pola sata krenuli smo, kao poslušni vojnici, u smjeru rodilišta, i to trasom koju smo danima prije izvježbavali, zlu ne trebalo.

Za 20 minuta već smo bili u bolnici i zvonili na zvono, na ulazu u rađaonu. Primila nas je pospana primalja i uvela ženu unutra. Nisam se predstavljao, nisam se želio miješati; vjerovao sam u sustav. Stajao sam vani i čekao. Komunicirao sam sa ženom putem SMS poruka. Znao sam da će ju smjestiti u predrađaonu, gdje sigurno ima nekoliko žena u bolovima, i gdje nije mjesto nikakvom muškarcu. Odlučio sam biti poslušan i strpljiv. Vrijeme je prolazilo sporo, presporo.

Stigao je prvi SMS. Otvorena tek 4 cm, pregledali ju, klistirali, polegli ju u predrađaonu. Trudovi (naravno) stali. Dali joj drip. Odbila je predloženu analgeziju. Nakon pola sata stiže nova poruka: boli 20 puta jače, tražila epiduralnu. Rekli su joj da je sada prekasno za epiduralnu jer je otvorena 7 cm i dali su joj Dolantin muskularno. Ubrzo dolaze po mene i vode me u boks na izgon. Presvlačim se u nekakvo poderano zeleno, perem ruke, slušam upute.

Predstavljam se. Ne doživljavaju me baš. Možda i bolje, mislim si. Grabim fotoaparat i žurim u boks. Žena je već tamo, na lijevom boku, CTG na mjestu. I venski put, naravno. Bolan izraz lica, duboko diše. Ne mogu si pomoći – analiziram CTG. Slušam otkucaje srca. Naravno, opalio sam i pokoju fotografiju. Uz ženu osim mene nema nikoga, babica pokriva nekoliko boksova, povremeno dolazi. Žena mi priča da su joj prvo prokinuli ovoje a zatim dali drip.

Kreće jaka kontrakcija. Koju sekundu po završenoj kontrakciji pada puls bebe na ispod 70/min! Zovem babicu: "To je DIP 2, nešto nije u redu!“ Nastojim zvučati smireno ali nisam baš miran. DIP 2 (deceleration in pressure) je patologija, ukazuje na patnju čeda. Ona odmahuje rukom, ne zove nikoga. Zaključujem da pretjerujem. Ipak su ovdje profesionalci, tješim sam sebe.

13.30 je sati. Trudovi su sve jači. I dalje svaki trud prati DIP 2, ali šutim. Kreće konačni izgon. Pojavljuje se glavica. Rutinski pokreti babice odjednom postaju nervozni: oko vrata našeg sina omotana je pupkovina – dvaput. Zove pomoć. Odjednom se od nekud stvorilo četvero, petero ljudi, prepoznajem i dva doktora. I šef smjene je tu. 

Užurbano rade. Nastoje odmotati pupkovinu. Ja ih smireno slikam. Smatram da je to valjda sve normalno i uobičajeno. Svaka im čast. Stresan je to posao. Jedan naliježe ženi na trbuh (stari, dobri Kristellerov hvat, mislim si). Nastojim pomoći – držim jednom rukom desnu nogu žene, pritišćem ju njoj na trbuh. Koristan sam. Slijedi obilna epiziotomija. Žena bolno uzvikne u trenu kad joj škarama režu sve slojeve lateralno. Ružno izgleda, ali spašava stvar.

Nakon nekoliko manevara i okreta glavicom izlazi konačno beba. Velik je. Naš sin. Slikam ga. Tamno je plav, ljubičast. Izgleda mrtav. Nepokretan. To je valjda tren kada tate-laici padaju u nesvijest, mislim si. Sva sreća da ja nisam laik i da sam cool. Prolazi vrijeme. On je i dalje sav ljubičast. Ne plače. Od nekud se stvorio još jedan doktor, mlađi čovjek. Snimam fotićem trenutak kada ubrizgava bistru tekućinu u pupkovinu. Koji tren poslije sin počinje plakati. Napetost vidno pada. Trup polako postaje ružičast. Režu pupkovinu. Nose ga na pranje i vaganje. 3 950 g, 53 cm. I ja sam bio velika beba, 4 250 g, to je valjda u obitelji.

Daju ga na trenutak majci u ruke. On ubrzo ponovo tone u san. Ne cica. Valjda se izmorio od izgona. Uzimaju ga. Odvode ga na pedijatriju. Mene žele izbaciti van. Odbijam. Čude se - ali ona će vam spavati, dobiti će anesteziju. Prvi put sam neposlušan, ne dam se van. Ostat ću sa ženom dok ju šivaju. Znam da ginekolozi često odmah šivaju, dok lokal još nije prodjelovao, ili čak bez lokalne; vidio sam to puno puta, i nije mi se svidjelo. Dolazi specijalizant, srednjih godina. Ženi daju Apaurin i Fortral, ona tone u san, doktor kreće šivati. Ona se budi i viče: "Boli, pika, pika".

Predstavljam mu se i kažem mu da joj da ksilač (lokalni anestetik). Preko volje pristaje, daje lokal i nastavlja šivati. Nju naravno i dalje boli. On govori s visine: “Gospođo, kad ja kažem da ne boli, ne boli!“. Sada već gadno iživciran dižem glas i kažem mu da čeka. On čeka, vidim da mu ne paše što ga ometam, ali poslušao me je. Kreće šivati za par minuta i bez bolova dovršava šivanje. Žena je omamljena od Apaurina, voze ju u sobu, a mene konačno uspješno izbacuju. Hvata me euforija. Zovem rodbinu i prijatelje, šaljem brdo SMS-ova. Gotovo je. Sve je u redu. Apgar je 8/10.

NASTAVAK: već prvi dan žena mi se žali da mali samo spava, da slabo cica, i da joj smrdi po mlijeku. Znam da rutinski u rodilištima daju adaptirano, pa se ne uzrujavam zbog toga previše. Ženu i malog dovozim kući treći dan. Šepa, boli ju jako mjesto epiziotomije. Gotovo 7 dana je slabo pokretna zbog toga. Uglavnom leži i doji. Svako zlo za neko dobro: naučio sam peglati. Ponešto čak i skuhati.

Nakon par tjedana mali dobiva grčeve. Empirijski dokazujemo da se radi o alergiji na kravlje mlijeko. Senzibilizirali su ga u rodilištu. Sa 5 mjeseci naravno kreće neurodermitis. Godinu i pol se budi svaku noć, češe se i plače. Po cijele noći. Pakao. Neispavani smo i iscrpljeni. A mora se raditi, dežurati, živjeti. Nije lako, ali izdržat ćemo.

Mali napreduje sporije. Sa 5 mjeseci jedva diže glavicu. Stara iskusna pedijatrica iz doma zdravlja nas smiruje: "Vidite, netko bi vas drugi sada poslao na Goljak, ali ja neću“. Nekako hvata zadnji vlak psihomotornog razvoja. Ionako sva djeca nisu po knjizi.

Ubrzo nakon poroda počinjem učiti za specijalistički ispit. Ponovo preispitujemo iskustvo poroda. Muči nas to i grize. Vidim iz onoga što učim da je puno toga bilo napravljeno krivo. Dali su ženi Dolantin niti sat vremena prije izgona, kad je on kontraindiciran, jer prelazi bebi preko pupkovine i ne smije se dati unutar 4 sata od očekivanog izgona. A to je opioid srodan morfiju, i izaziva depresiju disanja! Krivo su procjenili da će proći dugo vremena do početka izgona. Možda i bi da joj nisu dali drip. A drip ne bi morali dati da ju nisu polegli. Ali onda ionako ne bi bilo potrebe za Dolantinom, jer su bolovi bez dripa bili podnošljivi!

Od nekud mi navire i staro, davno potisnuto sjećanje, na 1995. i vježbe iz ginekologije, te naredbu šefa rađaone negdje oko podneva: “Ajmo, svima debelima drip da ih se riješimo u radno vrijeme!“. Grozno. Neljudski. Tek sada povezujem da je bistra tekućina injicirana u pupkovinu bio Nalokson, protuotrov za opioide, i da je zato mali tek tada prodisao.

Učim uz ostalo i apgar-skalu. Izmisilila ju je Victoria Apgar, anesteziologica. Apgar je malome, retrogradno, bio 4/7 – ako. Frizirali su mu Apgar skor! Također, shvaćamo da je prokidanje ovoja u kombinaciji s dripom dovelo do ispadanja pupkovine i posljedičnog omatanja oko vrata, što je izazvalo DIP 2. Žena je bila na CTG-u, ali bez ikakve koristi! Morali su reagirati na DIP 2. A ne strčati se tek kad je izašao s onom pupkovinom.

Bijesni smo. Pripremamo se za drugi porod. Ovaj put znamo što nas čeka.

Mali je prohodao sa 15 mjeseci, progovorio sa dvije godine. Stalno je malo kasnio u razvoju. Ima blaži poremećaj pažnje i grafomotorike. Nikada nećemo saznati kolike su stvarne posljedice tog traumatičnog poroda, ali čini se da nisu prevelike. Upisao je danas prvi razred. Imali smo sreće. Bogu hvala.

Porod drugi - 2005.

Već sam dvije godine specijalist-anesteziolog. Radim u velikoj bolnici, sa puno prometnih nesreća, s dvadesetak hitnih operacija po dežurstvu. S nekoliko reanimacija na dan. Vidio sam svašta. Skoro sve što se može vidjeti. Malo me toga može impresionirati. Ženu isto tako. Radi kao medicinska sestra sa najtežim, najzahtjevnijim kirurškim bolesnicima. Imamo visok frustrativni prag. Istrenirani smo.

Žena je po drugi put trudna. I dalje uredno idemo na preglede jednom mjesečno. Apsolutno vjerujem u prenatalnu skrb i dijagnostiku. Taj dio medicine je od izninme koristi, tu nemam nikakvih sumnji. Međutim, više ne pristajemo na nepotrebne vaginalne preglede. Promijenili smo ginekologa. Sada idemo privatno, kod naprednog kolege koji ne inzistira na nepotrebnim invazivnim stvarima. Beba je jako velika.

Žena ima intoleranciju glukoze. I u obitelji ima dijabetičara. Rizik trudnoće je povišen. Uvedena je dijabetička dijeta. Nabavili smo u međuvremenu knjigu od Michela Odenta, proveli sate na Internetu; dobro smo se pripremili. Ovaj put će porod biti po našem.

Ponovo po noći puca vodenjak, oko 01.30h. Vrit! Ipak ćemo morati u bolnicu ranije nego što smo mislili. Planirali smo doći samo na izgon. No, puno smo opušteniji. Polako se spremamo, žena se cijelo vrijeme šeće, postepeno se širi. Dolazimo pred bolnicu. Sjedimo dugo u autu, brojimo minute. Na dvije-tri minute krećemo u rodilište. Opet isti scenarij: žena ulazi, mene ostavljaju vani. Nisam se snašao, zatvaraju mi vrata pred nosom. Međutim ubrzo ona izlazi, vadi se da je nešto zaboravila u torbi. Veli mi da je otvorena 7 cm! I više ne ulazi u rađaonu.

Šeće se sa mnom vani ispred i polako se otvara. Zaribala ih je! Na sreću, puštaju nas na miru. Nakon 2 sata ponovo ulazi. Odmah ide u boks jer je skroz otvorena. I ja se guram s njom, naravno. Pristajemo na CTG. Puls je sada uredan 130-140/minuti. Sve je savršeno. Kreće izgon. Pojavljuje se babica s velikim škarama. Žena ju moli da skloni škare jer ju dekoncentrira. Ova nevoljko pristaje. Beba je jako velika.

Babica se trudi, polako masira međicu. Zna što radi, vidi se. Žena surađuje sa njom. Uspostavljaju dobru komunikaciju. I beba je ubrzo vani: 4 850 g, 55 cm! Ogromna je, ali odmah plače, miče rukicama i nogicama. Velika cura. Apgar je sada realno 8/10. Pišu 10/10. Nema veze, nije bitno. Mislim da 10/10 u stvari i ne postoji kod vaginalnog poroda. Barem ga ja nisam nikada vidio. A i naš ginekolog veli isto tako. Uvijek su okrajine ljubičaste, ako ništa drugo.

Daju je ženi na prsa, ova odmah počinje cicati. Žena prolazi bez epiziotomije, sa dva kožna šava. Međutim, babica postaje nervozna: 07.45h je, ubrzo će smjena, a ona nije dovršila porod posteljice. Povlači pupkovinu. Ne bunimo se. Trebali smo. Jer zbog toga zaostaje dio placente. Potrebna je eksploracija u općoj anesteziji. Odnose bebu, uspavljuju ženu. Ja ostajem kraj nje. Niti me ne pokušavaju izbaciti.

Bezobraznu specijalizanticu ginekologije sređujem u dvije rečenice. "Vi se zovete? Recite mi vaše ime i prezime!“. To uvijek pali. Odmah je finija. Pronalaze retiniranu posteljicu, šivaju usput i slučajno nađenu laceraciju cerviksa, cijela stvar se odužila na 45 minuta. Pričam s kolegom anesteziologom i dovršavam anesteziju jer kolega mora ići na hitni carski. Žena se budi, bez bolova, zadovoljna i smirena.

Nakon tri sata sama se diže i odlazi u sobu, jer joj se nije dalo voziti kolicima (saznajem naknadno). Ja pak jurim na pedijatriju, tražim dežurnu pedijatricu i izričito zabranjujem da našoj bebi daju kravlje mlijeko. Tko se jednom opeče, i na hladno puše! Sretan sam i zadovoljan. Uspjeli smo. Bilo je po našem. Ali ne baš 100 posto. Ipak su nam uspjeli zaribati treće porodno doba. Ostaje lagani okus gorčine. Nakon 24 sata tražimo otpust na vlastitu odgovornost, jer želimo smanjiti šansu da bebi uvale adaptirano. Potpisujemo i odlazimo.

Porod treći - 2008.

Trudni smo treći put. Idemo privatno kod istog kolege. Vrijedi novaca. Dobivamo kvalitetno vrijeme. S bebom je sve u redu. Ovaj puta ni žena nema problema sa šećerom. Razgovaramo puno o porodu. Želimo izbjeći bolnicu (barem zagrebačku). U igri su nam Rijeka, Varaždin, Postojna, čak i Graz. Malo nas je strah puta, jer žena je ipak trećerotka, a porod u autu nije baš nešto za poželjeti.

Osmi je mjesec trudnoće. Iznosimo ideju o kućnom porodu našem ginekologu. On naravno ne može i ne smije podržati tu ideju, ali između redaka spoznajemo da ne vidi što bi trebalo poći po zlu. Trećerotka je, rodila je prethodno jedno dijete koje je, čini se, za kilu veće od ovog trećeg. Dokazala je da može, i to dva puta.

Žena se zainatila: ne želi u bolnicu. Želi roditi doma. Asistirano. Mene je priznajem strah. O izgonu, iskreno govoreći, ne znam ništa. Ne znam asistirati pri porodu, ne znam sve one okrete i hvatove, osim u teoriji.

A u Hrvatskoj babice ne smiju asistirati po kućama! To je ipak srednji vijek.

Čudno je to kako srednji vijek još vlada u Australiji i zapadnoj Europi, mislim si. Sve se nekako nadam da će žena ipak doći pameti i odlučiti roditi u rodilištu. Međutim, dolazi subota, dan poroda. Ovaj puta nekako sve ide školski: dan prije ispada cervikalni čep, nakon 12 sati kreću trudovi. Ovaj puta nema pucanja vodenjaka, što je dobro. Oko 11 sati trudovi se intenziviraju.

Konačno shvaćam da se žena nije opametila. Odlučila je roditi u kući. Shvaćam da smo sami, da babica neće pasti sa neba i da nema deus ex machina rješenja. Prepušteni smo sebi. Prestajem biti ambivalentan oko cijele stvari i počinjem djelovati. Krećemo autom u potragu za trakom koju ćemo sterilizirati i njome podvezati pupkovinu, jer nismo uspijeli doći do komercijalnog seta za porode. Nabavljamo i nekakav najlon za prekrivanje bračnog kreveta.

Objašnjavamo djeci što se zbiva. Sin odlučuje otići kod dede. On ne voli krv i nije baš previše zainteresiran za cijelu stvar. Poštujemo, naravno, njegovu želju, vodim ga dedi. Podne je. Žena odlazi u našu spavaću sobu, daje mi upute što raditi. Krećem uspavati malu vožnjom u autu i uspijevam tek nakon sat vremena. Prenosim je u dječju spavaću sobu.

Žena je već na dvije-tri minute. Smetam joj, želi biti sama u ovim trenucima. Poštujem to, povlačim se u prizemlje. Da se smirim, ponavljam reanimaciju novorođenčeta i porodničarske hvatove. Osjećam silnu potrebu raditi nešto korisno. Pripremam malu masku i balon za ventilaciju, sterilne rukavice, prokuhavam trakicu za pupkovinu. Nalazim čak nešto za aspiraciju, ali nemam doma kisik. Ljutim se na sebe što se nisam bolje pripremio. Do zadnjeg časa sam se nadao da ipak neće roditi doma, a sad je prekasno!

Žena me zove. Ima jake kontrakcije. Boli ju. Ustaje sa kreveta. U taj čas puca vodenjak, izlijeva se ogromna količina vode po podu. Brišem pod i živciram ženu. Nisam spontan, znam, ali ne mogu baš biti. Želim nešto raditi, uzimam stetoskop, pokušavam slušati kucaje čedinjeg srca. Ne uspijevam, glumim da čujem nešto.

Žena liježe ponovo na krevet. Ja poslagujem stvari za reanimaciju po noćnom ormariću. Ona je u svom svijetu, kao u nekom transu, ne doživljava me. Ustaje na sve četiri. Srce mi počinje jače lupati. Kreće izgon. Oblačim sterilne rukavice, sjedam uz ženu na krevet. Svašta sam u životu probao, ali ovo još nisam. Ne znam ništa o izgonu. Užasno me strah. Pokušavam suzbiti strah, hrabrim ženu, ali ona me niti ne čuje.

Pojavljuje se glavica bebe. Neobično je u ovom položaju: vidim joj lice. Inače se kod klasičnog položaja vidi samo tjeme i šija. Izlazi pola lica, čelo, oči i nos. I trud tada staje. Beba je siva, nepokretna, djeluje mrtvo. Izašlo je samo pola glave! Ovoga nema u knjigama! Kroz glavu mi prolijeću svi najgori mogući scenariji: mrtvorođenče, hitna, policija, sud, zatvor, oduzimanje licence. Vičem na ženu da tiska, da je beba zapela, ona odbija, psuje me. Čeka idući trud.

Minuta protiče kao godina. Užasno je teško ovo gledati a ništa ne poduzimati. Pogotovo ako ne znaš što poduzeti. Molim u sebi Boga za pomoć. Kreće trud. Jako je bolan. Izlazi glavica a ispred glavice, položena na uho i iznad oka je lijeva ručica bebe. Vičem: zapela je ruka, zapela je ruka. Instinktivno povlačim bebinu rukicu preko lica na prsni koš. I tada odjednom izlazi cijela glava. Dalje ide lako: beba se sama rotira za 90 stupnjeva, porađa se, uz moj lagani pritisak, gornje rame, zatim donje, i beba ispada na krevet!

Odmah počinje plakati! Miče se živahno! I dalje je siva, sivo-ljubičasta, ali to me uopće ne zanima! Sretan sam jer znam da je gotovo, da je živa! Sve je u redu. Gledam na sat: 15.15h. Školski porod, kao iz knjiga. Počinjem sumanuto brbljati, ne mogu se kontrolirati, emocije su navrle. Žena viče na mene da ju odmah uzmem i utoplim u zagrijani ručnik. Sušim ju i uzimam u naručje. Cura! Počinje sisati moj mali prst!

Dodajem ju ženi na prvi podoj. Odlučujemo se ne prerezati pupkovinu sve dok ne prestane pulsirati. Beba počinje cicati. Sada ona mora obaviti svoj dio posla: da cicanjem potakne novo lučenje oksitocina koji će poroditi posteljicu. Vrijeme sporo protiče. Žena je zabrinuta jer posteljica ne izlazi.

Odlučujemo se prerezati pupkovinu. Negdje u taj čas budi se kćer (stara 3 godine), ulazi u sobu i pita: "Zašto je mama tako zmazana?". Objašnjavamo joj sve i pozivamo je da pozdravi sekicu. Daje joj pusu u čelo i izlazi smireno iz sobe na igranje. Beba nastavlja cicati.

Nakon skoro sat vremena iščekivanja konačno izlazi i posteljica. Čini se u jednom komadu. Gotovo je. Sve je gotovo. Žena se diže sa bračnog kreveta, tušira se i odlazi sa bebicom preko u dječju sobu, nastavlja cicati. Ja krećem sa čišćenjem. Ima dosta posla. Većina posteljine je za baciti, ali nema veze. Nakon skoro jedan sat čišćenja soba konačno izgleda pristojno. Sada možemo pozvati maloga; on je picajzla i ne voli zmazanoću. Deda dovodi našeg sina koji također pozdravlja i ljubi sekicu. Dobrodošla u obitelj!

Umjesto zaključka

Da me se krivo ne shvati: nikome ne bih preporučio neasistirani porod. Također, apsolutno sam protiv nekontroliranja u trudnoći. I jedno i drugo smatram neodgovornim i opasnim. Da je naša treća trudnoća bila na bilo koji način ugrožena ili rizična, da nešto nije bilo u redu s bebom ili s mamom, otišli bismo na porod u rodilište, bez obzira na prethodna iskustva, jer je to naprosto razumno. Ne tvrdim da je ovo naše bilo idealno. Bilo je hrabro, neki bi rekli ludo. Rezultat spleta okolnosti. Bogu hvala, ishod je predivan. Imamo prekrasnu i zdravu djevojčicu koja idući mjesec navršava godinu dana.

Mi smo željeli asistirani porod, ali nismo željeli porod u bolnici. Hrvatskoj bolnici. Na žalost, u našim prilikama ne postoji zakonski omogućen i priznat stručni asistirani porod kod kuće. Nadam se da će budućnost to promijeniti.

 

Pročitajte priču iz majčine perspektive.

Izračun termina poroda