Priče s poroda
Godina poroda: 2007.

Nemoguća misija - porod je nezaboravno iskustvo i za tatu

Nemoguća misija - porod je nezaboravno iskustvo i za tatu

Nedavno me supruga, majka moje kćeri, nagovorila da iskustvo o kojem smo dosad samo razgovarali zabilježim i na papiru. Riječ je o iskustvu poroda kroz koji smo prošli zajedno – ona kao rodilja (dakako), a ja kao promatrač i više-manje aktivni potporanj.

Devet mjeseci iščekivanja prolazilo je sporo i sve me je više mučila činjenica da ću život uskoro dijeliti na "prije“ i "poslije“. Znao sam da od noćnog plača uskoro više neću moći spavati cijelu noć "komadu“, što mi je vrlo važno. Seks nam se prorijedio i to je postala otežavajuća okolnost koja nije nimalo pridonosila mojem općem stanju niti našem bračnom zajedništvu.

Ženi sam se posljednjih mjeseci obraćao sa VI, budući da je u vrijeme trudnoće ona zapravo i bila dvije duše u jednom tijelu. U trudnoći se počela ponašati odgovornije prema sebi - hormoni su je očito počeli pripremati za majčinstvo. Prošli smo trudnički tečaj. To je bilo OK, no nije me posebno impresioniralo.

Zelenim valom u tren oka

Nikad središtem Zagreba nisam prošao tako brzo kao te nedjeljne noći kad je moja zakonita proglasila trudove. Da ne bude zabune, iz Palmotićeve do Vinogradske stigli smo za samo 6 minuta (!), ali ne zato što je uzbuđeni budući tatica kršio prometne propise, crvena svjetla i drugo, nego naprosto zato što se naša mala počela u maminoj maternici ozbiljnije ritati negdje oko 3 sata AM – a u to vrijeme u zimskim noćima na ulicama jednostavno nema nikoga.

Putovanje do rodilišta bilo bi mnogo nezgodnije da je bilo na primjer 3 PM i vjerojatno bih tada sve sudionike popodnevne prometne špice poslao u 3 PM.

Njih dvije su zadržali na promatranju, a mene su poslali kući, jer su mrdanja koja je moja zakonita nazvala "trudovima“ bila tek blaga predpredfaza poroda, nešto što doktore i babice ne uzbuđuje ni približno toliko kao nas buduće roditelje. Oni znaju da će do jačih i češćih trudova i poroda proći još mnogo sati, a znaju i kako će ti za nas neizvjesni sati zapravo izgledati.

Kada se govori o porodu, uglavnom se ne spominje da je vrijeme iščekivanja "iskrcavanja u Normandiji“ i za očeve prilično psihički naporno. Odvojen od žene i djeteta, otac je nemoćan da učini bilo što za njih, nema s kime razgovarati o tome, a ne zna ni što bi za to vrijeme radio sa sobom. Ne preostaje mu drugo nego dugo čekati i trpjeti neizvjesnost - a to nije nimalo zabavno.

Bilo bi mi krivo da nisam sudjelovao

Mogućnost sudjelovanja u porodu u rodilištu u početku sam potpuno otklanjao. Ne volim bolnice, ne mogu i ne znam gledati krv, a kad osjetim slabost osjećam kako mi malo fali da se jednostavno poput letve ne skljokam na pod. K tome, nimalo me nije privlačila činjenica da ću gledati svoju ženu dok raskrečenih nogu urla od bola i dok joj neki drugi muškarac (pa imao on i diplomu medicinskog fakulteta) bude stručno čeprkao po intimnim tjelesnim zonama. Imat će on ionako dosta posla i sigurno mu neće biti po volji što će i mene morati reanimirati kad se složim na pod. Čak sam se pomalo i ljutio što me zakonita nagovarala na sudjelovanje u toj nemogućoj misiji.

Ne znam kako sam zapravo pristao na sudjelovanje u porodu. To se dogodilo nekako prirodno, a možda je i najbolje to što (izbjegavajući pomisao o sudjelovanju) – nisam mnogo razmišljao o tome. Negdje oko 5 sati poslijepodne, zakonita me pozvala da dođem u rodilište. Kad sam došao (12 minuta od Palmotićeve do Vinogradske) babica mi je dala papuče i ogrtač te me isporučila ženi u rađaonicu. Moram reći da riječ "babica“ doista nije primjereno ime za tako lijepu i mladu djevojku, kakva je dežurala te noći (Karmen joj je ime).

Vrijeme u boxu je prolazilo sporo, a žena mi je sve češće postavljala zahtjeve da napravim ovo ili ono. "Daj mi vode, primi me za ruku, aaa, zovi doktora, obriši mi znoj". "Aaa", … iskreno, to mi je nakon tri sata postalo već dosadno, no po njezinim riječima moja prisutnost joj je mnogo značila. Djevojka u susjednom boxu imala je težak porod i vikala da više nikad neće rađati, da joj je to zadnji put i nikad više.

Moja zakonita u istom tonalitetu vikala je "Ni ja! Ni ja!“. To je bila smiješna situacija, no moja se draga toga uopće ne sjeća. S radija se čula glazba i zapamtio sam pjesmu koja je svirala sa zvučnika kad se moja kći malo prije ponoći izvoljela izvući na svjetlo dana (zapravo, svjetlo noći).

Bio sam dovoljno priseban da sam sve lijepo fotografirao i snimio prvi plač diktafonom. Sam porod dogodio se vrlo brzo. Priznajem, klecnule su mi noge kad sam vidio sićušno, netom rođeno, stvorenje. Sve ostalo bilo je kao u snu. Bilo bi mi krivo da nisam sudjelovao.

Mi o djeci, cure o nogometu

Malo poslije rođenja, iako je bilo gluho doba noći, javio sam novopečenim djedovima i bakama sretnu vijest. Zakleti sam antialkoholičar i ne pijem alkohol ni u situacijama kada je uvredljivo odbiti čašicu, no tada sam prvi put osjetio da bih se doista mogao napiti od sreće. Ipak, ostao sam trijezan i otišao spavati, naprosto zato što sam bio iscrpljen. Bio sam jedino opijen od sreće: postao sam tata. TATA! ĆAĆA! JAPA!

Nekoliko dana poslije i jedan kolega u firmi također je po prvi put postao otac. Od tada stalno izmjenjujemo svježa iskustva o odrastanju naših kćeri. Ne jednom dogodilo se da su na jutarnjoj kavi kolegice koje nisu majke pričale o nogometnim utakmicama, a nas dvojica o pelenama i kremicama za djecu. Što ti je roditeljstvo!

Sudjelovanje u porodu bilo je to iskustvo koje se pamti, a izuzetno je lijepo i promatrati odrastanje naše kćeri. Sve se nadam da će uskoro doći dan kad ćemo sa slijedećim djetetom opet ponoviti to iskustvo. Očevima koji znaju da bi se "sigurno srušili u rađaonici“ preporučam da sudjeluju u porodu, ponajviše zato što ženama to ipak mnogo znači – ali znači zapravo i očevima.

Izračun termina poroda