Spektakl u Zagrebu - prva priča

Prije 3 i pol mjeseca rodila sam malu djevojčicu, malog smjehuljka kojeg ne ispuštam iz ruku i zbog kojeg mi ne silazi osmjeh s lica ... Iako sam još uvijek mislima i srcem jako, jako vezana za trenutke koji su najavljivali njen dolazak, sad kad pokušavam staviti cijelu priču na papir sjećanje me povlači u daleku 2006. godinu, gotovo 5 i pol godina unatrag.

Spektakl u Zagrebu....Priča 1. = Porod 1.

Parketari

Bilo je jako vruće ljeti 2006. godine. Trudna sam. I odlučna da u svakom trenutku znam gdje ima kakav šaraf/pločice/pipe/ kvake za kupit ... Prva asocijacija na prvu trudnoću mi je moment kad parkiram kod Bauhausa usred ljeta, usred dana, termometar na 34⁰C. Unatoč tome ja sam do "zadnjeg“ bila turbo pokretna (morala sam - zbog mega-građevinskih radova) i dobro sam se osjećala ... Dečko je u trbuhu i ima ime već par godina unaprijed. Tata odredio.

Cijelu trudnoću pamtim po tom nekom specifično "blaženom stanju“ koje je kod mene značilo konstantni zaljubljeni pogled u daljinu sa širokim osmjehom. U početku pospanost; jako mi se spavalo (padala sam u nesvjest, a ne san). Redovito sam provjeravala na netu o svakom nadolazaćem tjednu trudnoće.  No da preskočim te mjesece, mogu samo kratko opisati "kraj iščekivanja“ - stan pun majstora koji govore: "Ma bit će gotovo uskoro“, (naravno da sve kasni mjesec - dva, naravno da nam je i krov procurio, baš kad smo ga renovirali). Ali ove parketare nikako dovuć'. A treba pobrusit', pobajcat', lakirat' i sve to bi trebalo trajat sigurno nekoliko dana posla i još toliko čišćenja za njima ... za bebu: sve po kutijama, ali spremno.

Plan: Bauhaus - 29.09. (petak)

Moj termin poroda: 15. 10. 2006. - trudnoća uredna ... 29.09. (petak, 37+7) - imam 7-8 stvari na popisu, 4. po redu je "kontrola u Vinogradskoj“, iza toga, naravno, idem opet nekaj u Bauhausu pokupit' ... Međutim meni kaže dr. ozbiljnim glasom: "Gospođo. Tlak vam je 160/100 i loš nalaz urina - ostajete u bolnici“. Ajme. MM je imao stvarno puno posla u tom momentu i svih prethodnih tjedana i jedini menadžer za majstore i papirologiju sam ja ... i sad ostajem u bolnici (!!??!!). Neugodno iznenađenje. Zbunjenost ... kaj sad?

Ja sam si zamišljala da dobiješ trudove, onda to nešto tak traje i na kraju rodiš – to je tak normalno i prirodno, nema se tu kaj previše filozofirat' (ovu svoju "mudrost“ sam par godina poslije ipak produbila i razradila u detalje). A sad EPH-gestoza. Kaj je to? Ne sjećam se da sam tada znala - nisam baš čitala o komplikacijama. Ja ne osjećam nikakve tegobe.

Obavljam sve te preglede na prijemu, bilo je kratko neke atmosfere "hitnosti“, injekcija od 10ml Normabela i oblačim njihovu spavaćicu ... brrrrrr, hladna mi je, tkanina je kruta. MM treba doć s mojim stvarima ... nema ga dugo ....a kad je konačno došao (sav sretan) prvo mi je pokazao da je osigurao fotoaparat, a onda ispričao priču da je najprvo završio u Zaprešiću jer je "k'o zna kud je gledao i kaj je mislio“ kad se vozio ... No neće biti ništa od "obiteljskog“ naslikavanja tog dana.

Hotel Vinogradska

Situacija se nekoliko dana nije mijenjala – zbog toga sam jednu noć spavala u "intenzivnoj“ (tlak 180/115), a jednu čak u rađaoni (bilo je tiho). U ovoj prvoj sobi sam se probudila nakon što sam primila Normabel i sjećam se da sam sestri ujutro baš objašnjavala da se osjećam fantastično odmorno i da se ne sjećam kad sam se zadnji put tak dobro naspavala, a ona mi zaklima glavom i opet izmjeri visok tlak (ne ide ispod 170/90).

Uh, nakon toga isplakala sam se zajedno s jednom mamom koja se kraj mene tek probudila nakon carskog reza i prvi put primila svoju bebu. Barem sam se nakratko veselila s njom pa me ponovo obmotalo ono blaženo i radosno iščekivanje.

Hm, ne sjećam se zbog čega je bilo ovo "šaltanje“ po bolnici, kad znam da sam bila smještena u sobu na "patologiji trudnoće“ sve vrijeme ...

Uglavnom, s krvlju punom endorfina (uz terapiju za tlak), družim se s ostalim trudnicama na odjelu, pričamo, čekamo, sve je baš veselo, (zažmirit ću na one koje su pušile), moji majstori doma marljivo rade i meni pomalo postaje "hotelski“ dosadno u usporedbi s dotadašnjim dnevnim rasporedom. Kako su dani prolazili tako sam ja na jutarnjim vizitama ipak pokušavala saznati "što se sa mnom i bebom događa i koji je plan????“.

Odgovor - nejasan ... u biti - gotovo nikakav ... face pokeraške ... zatim pantomima među nekoliko doktora ... Samo jedan dr. predlaže jasno i glasno carski rez. Kad sam vidjela da teško mogu nekaj saznat od njih, prešla sam na "obrađivanje“ sestara.

Jedna mi je jako ljubazno rekla da mi "ne smije ništa reći“. AAAAAAaaaaa! Strahota. Pa ti sad ne brini i ne uzrujavaj se. I nisam se baš uzrujavala al' zbog ovog sam se zbilja osjećala k'o vreća krumpira ... čekam neki transport ili nekaj slično (zbog svega ću se tek uzrujavati mjesecima – godinama kasnije).

Ponedjeljak – četvrtak

Konačno, jedan dan (a bio je to ponedjeljak navečer) kaže mi sestra da će mi (dr.) dati prostaglandinski gel. Trebala sam nakon tog apliciranja ležati na miru, skupljenih nogu (možda i skvrčenih, ne sjećam se) i spavati i čekati trudove ... Rekla je sestra optimistično da nekim ženama "to“ djeluje i da onda rode ... brzo (ha-ha). Mislim da sam se previše "zgrčila“ od tog položaja i blesavog stiskanja (valjda sam mislila da će nekaj iscurit) i tako dočekala prvi trud (yes), ali to kaj je počelo kao trud pretvorilo se u konstantni grč i ja na satu lijepo mjerim da traje već pola sata (!).

Nakon pauze ponovi se tako još par puta ... to traje i traje ... samo čekam da vidim kaj će bit ... valjda djeluje - mislim si. U nekom trenutku to sve skupa malo podivlja i čupa mi noge u kukovima tj. od bokova i zdjelice hoće mi noge istrgat'. Imam osjećaj da su mi obje noge raširene i visoko, svaka u gornjem kutu sobe - sad će probit' zid svaki čas.

Jedva sam dočekala vizitu ujutro da mi postave neku "dijagnozu“ na to – pitaju me za trudove, a ja bena velim da sam imala samo 3 truda, na šta su se ovi samo nasmijali i odmahivali rukom (meni potpuno nejasna reakcija). Na pregledu dr. veli da se ništa nisam otvorila (možete mislit kakvu sam si ja onda jednadžbu složila: gdi mi je jedan x ono rasturanje, pa puta x vremena i puta x jačina i onda iza znaka jednakosti 10 cm).

Gel sam primila još dva puta, u utorak, i učinak na nula trudova je bio 2 cm otvorenosti. Nisam osjećala ništa, a niti glad iako taj dan nisam ništa niti jela. Tek u srijedu nakon kaj me dr. pregledala sam spomenula to sa hranom, na šta je ona očima prostrijelila sestru (imala sam osjećaj da se tu više ne zna k'o pije k'o plaća; valjda svaki dr. veli sestrama svoje, a onda se te sestre mijenjaju i tak to ide u krug) i onda sam tu srijedu mogla pojest ručak. Iza večere nisam opet ništa smjela jesti jer su mi najavili da će me sutradan opet pripremiti za porod ... drugi put. A tu ću sad spomenuti da je ovom "geliranju“ prethodio i prvi put (priprema za porod: klizma i brijanje).

U četvrtak ujutro me jedna draga sestra Milena trebala odvesti "u proceduru“, (ne znam kak mi nije palo na pamet da bar nekaj odbijem, ili napomenem da sam već "uređena“, samo sam im se prepustila), a najjači i čak zastrašujuć osjećaj me obuzeo kad mi je po izlasku iz sobe rekla "Gospođo, vi ćete danas roditi“. Halo? Kaj?! Kak?! Kada?!

Taj prvi trenutak nikakvih detalja niti objašnjenja o nekom planu ili slično ... ni t od trudova ... niti ništa, samo ona moja jednadžba u mislima i posjet frizeru po drugi put. Ja sam joj na toj rečenici ipak bila zahvalna, jer je bila najkonkretnija od svih izrečenih tih dana - kol'ko god da je zvučalo nevjerojatno i grubo direktno (nešto mi je kasnije, na putu za rađaonice ipak valjda uvodno "objasnila“, jer se sjećam da sam bila prilično mirna i staložena).

Vezano za ovaj "kozmetički tretman“ želim spomenuti još samo to da mi nije jasno kako su oni zamislili da ženama daju klistir kojeg onda treba "izrealizirati“ u wc-u preko puta hodnika, a kojeg koristi cijela četa babinjača i trudnica ... živi užas. Jedva sam stigla zatvoriti vrata za sobom (i to srećom da netko nije bio već zauzeo) ... i dalje neću više niti jedan detalj o tome ...

Moj porod – njihov porod (?)

I tako nafrizirana, nakon ove izrezane mračne scene iz wc-a odlazim ja direkt u rađaonu, (sad zvuči kao da bi dodala "iz koje kao da nema povratka“ - hahahaha), boks 5.

Tu je ekipa i atmosfera totalno opuštena, vani je vedro, sunčano jutro i sve se u tom trenutku čini divno i krasno. Primalja mi nudi jastuk, mijenja mi muziku na radiju, ugodno mi je ležati i imam malo intime iza zelenog zastora - tu bi trebao biti moj mali prostor za rađanje (nije mi baš jasno kako će se to odvijati), a svi ostali od osoblja (čujem da ih ima više) kao da "tulumare“ okolo i zabavljaju se. Pozitiva.

Ne pamtim baš točan redoslijed, ali mislim da sam bila prvo prikopčana na CTG (ako ne i stalno), nakon čega me pregledala dr. K. i prepipavala mi trbuh. Ne razumijem šta se je točno događalo jer je naime to prepipavanje trajalo jako dugo ... kao da nešto traži. Nakon nekog vremena to je već postajalo zastrašujuće, a i primalja Marjana koja je stajala tu pored je tak jako digla obrve i izrogačila oči da sam ja već pomislila da kaj sad nije u redu (?).

Dr. ne pokazuje takve zabrinjavajuće (ako ikakve) emocije i ja konačno pitam: "U kojem je položaju beba?" (CTG je bio uredan pa ne paničarim), a ona odgovara diplomatski nešto o tome kako svaka beba ima svoj položaj i nastavi tražiti po mom trbuhu. Odustala sam od daljnjih pitanja (zbunjena i zatečena), primalja me gleda u oči nedefinirano i onda prema gore, kao da joj je pametnije tražit' paučinu po stropovima (pretpostavljam da ne smije ništa komentirati).

Ipak, rekla sam toj dr. da sam u "njenim i Božjim rukama“ kad mi je oko 10 h prokinula vodenjak (ne znajuć' tada ni sama koliku istinu izgovaram). Nakon šta je otišla bez nekog pretjeranog obaziranja na to kaj sam joj upravo rekla, u boks mi dolaze natrag primalje i moja svekrva, koja je inače dosta brinula o meni za vrijeme cijelog mog boravka u toj "instituciji“ i zahvaljujući kojoj sam u pauzama čula razumnim i toplom glasom nešto konkretno od osoblja, neka dodatna, naknadna pojašnjenja i još puno, puno dobrote s njene strane.

Bila sam tad već prikopčana na sve moguće raznorazne žice i kablove (tak to meni djeluje danas), primila (primala) sam drip i dolantin, trudovi su vrlo brzo krenuli i to nekim umjereno brzim tempom se redali.

Kad sam donedavno nekome prepričavala ovaj svoj porod, već trudna s drugom bebom, ovaj dio sam uvijek skratila na "ležanje na lijevom boku, konstantno narednih 12 sati, konstantno uz drip i dolantin, isprekidano samo zbog pregleda.“ Tek poneki detalj bi mi se povratio: MM koji mi se nakon par sati pridružio u boksu i koji je cijelo vrijeme tiho sjedio meni s lijeva i povremeno svekrva s desna; primalja Blaženka koja me pomazila po bedrima kad su mi krenuli trudovi ... kratki razgovori primalja i moje svekrve (utješni za nju) o tome kak će mi taj dolantin "pomoći“.

Međutim, na moje maksimalno i najveće ikad zgražanje tek nedavno (nakon dakle 5 godina) ja sam povezala priče od MM-a i svekrve i navodno ja uopće nisam tak stalno ležala. Naime, sjećam se da mi se nakon primanja dolantina tak jako zavrtilo u glavi da smo se odmah šalili o drogerašima i slično, ali od toga se npr. uopće ne sjećam da je MM bio obučen u zeleno i da je imao onu masku preko lica (njega se zapravo jako malo i sjećam da je uopće bio i prisutan osim kaj sam mu jednom zabranila da me dodiruje), ne sjećam se da sam sa svojom svekrvom (navodno) dosta dugo šetala po hodniku gdje su babinjače, a kratko vrijeme sam navodno šetala i uz pomoć MM-a po nekom hodniku između rađaonica i onog dijela gdje su babinjače ... ničeg se toga ne sjećam ... užas.

Znam samo (a to mi je isto jako čudno) da uopće nisam svih 12 h ništa niti jela niti pila, niti išla na wc niti mi je to palo na pamet ... Ležala sam pokrivena plahtom, samo blago svjesna da imam trudove (jer ništa nije boljelo, ali ti valovi i stezanja nekako su ipak bili prisutni, kao u daljini) i u nekom momentu kao da sam počela vegetirati. S druge strane, ipak se sjećam da mi se dr. K. "odjavila“ iz svoje smjene, i sjećam se tih pregleda poslije (jedan od njih mi je bio izrazito neugodan unatoč nadrogiranosti, jer mi je svekrva uletila taman između nogu, a njen pogled s te "pozicije“uopće nismo unaprijed dogovorile). ...Uh...

Završetak

Popodne i cijelu večer ležim ja tako, MM i svekrva kraj mene, čini se da se ništa znjačajno ne mijenja (nalaz tek do 4 cm otvorenosti, CTG ok, ja i dalje primam drip), već se i doktori čude: "Kad će to krenut?“, sestre s odjela svaki čas pitaju za mene je l' sam rodila? ... Meni jako pozli u dva navrata, primalje se tome vesele (to je navodno dobar znak), tu prvi put pamtim kako sam sišla s kreveta, da malo stojim i da "to pomogne“, ali - lažna uzbuna. Vidim doktoru već na očima da mu nije drago, komentira da "je tvrdo i ništa se ne otvaram“. Sestra gleda CTG zapis i pita me da l' imam trudove.

Imam, al' više ne znam kaj da joj velim. Vani je već dugo mrak i u rađaoni blješte sva svjetla. Sklopila sam oči i razmišljam "da ovo sve nije trebalo biti ovako ... ovo nije u redu ... ne sviđa mi se ovo.“, želim odvrtit' film unatrag i pitam se ima li ovome kraja i na šta će to tek tada ličit. Potpuno sam bespomoćna i pitam se je l' mogu uopće utjecat' na nešto.

Mlađi doktori koji su me do tad pregledavali spominju "nenapredovanje“ i još nešto, ali ja ih ne slušam. Najednom shvaćam prisutnost trudova, ali ne sasvim fizički (kao bol), već više svjesno percipiram neko kao "divljanje“ u maternici ... Prodisavam to neko čudno događanje u meni i onda ipak pitam svekrvu koliko je sati. "21:05“, odgovara ona. Ja dalje dišem, malo se izvijam po krevetu i pratim te valove (za što mislim da su trudovi) i brojim stezanje i otpuštanje.

To tako ide u krug i traje i traje i onda kad mi je već postalo zamorno pitam opet svekrvu koliko je sati. Ona ima dignute obrve i okreće se prema satu i sa žaljenjem me obavještava da je 21:05. Još uvijek?!? Mislim si pa kaj je sad ovo (?); to me je totalno zbunilo jer nisam bila sposobna proanalizirat' u kakvom se to koordinatnom sustavu nalazim kad vrijeme ide svojim tokom (odnosno stoji), a ja osjećam da sam negdje drugdje ...

Moji su shvatili tu nepodudarnost i postavilo se pitanje carskog reza. Trebalo je sačekat' doktora iz "starije službe“ da me pregleda i da iznese mišljenje. Neću nikad zaboravit kako je zaustavio pogled prema stropu, nakon pregleda ...

Već oko 22 h mene su sestre "pripremale" za carski (dali su mi i antibiotik – preventivno), sto ljudi najednom u boxu (svi žure), MM odlazi (pritom mi sruši onu neku kutiju sa žicama na glavu) – totalni kaos. Kad sam spazila anesteziologicu, ležim već u sali, osjećam led ledeni i razmišljam o tome gdje su sad trudovi nestali? Smrzla sam se, zima mi je i velim joj nek obavijesti doktora da uopće nemam trudove ...(ne znam kaj sam htjela sa tom informacijom).

Ona mi mirno nešto govori i dečko s druge strane se nešto šali ... Mrak na oči.

Epilog

Beba je rođena u 22:58h, baka je gledala kroz staklo, tati su pokazali da poslika nešto kasnije i za mnoge bi tu priča o porodu bila gotova. No ja želim spomenuti još nekoliko detalja, koji mi "izranjaju“ svaki put kad razmišljam o ovom spektaklu.

Probudila sam se nakon nekoliko sati, još nije završila noćna smjena. Mislim da je prvo što sam ugledala pri svijesti bila neka žena (partizanka) koja me počela ispitivati milijon pitanja – tko je otac, kako se zove, kada je on rođen, gdje smo i kada vjenčani ??? (bla,bla,blaaa), a nakon toga, još pospana i omamljena prvu sestru koja je naišla odmah sam pitala: "Gdje je moje dijete?“. Međutim, nije mi ništa odgovorila. Otišla je iz sobe kao s nekom nelagodom.

Pojavila se nešto kasnije i druga - ta mi je odgovorila da mora pitati doktora. Joj tu sam se već poprilično zabrinula, međutim, pred jutro, došle su moja svekrva i primalja Blaženka sa malenim u naručju. Bio je sitan, izgledao je kao mala vjeverica - s malim crnim okicama i odmah mi je bio najdraži na svijetu. Na moje riječi kao da me odmah prepoznao i gledao/tražio okolo u čudu – odakle dolazi taj glas? Bila sam presretna i samo sam si ga stiskala uz lice.

Primalja i svekrva su me malo snuždeno gledale jer su vidjele/znale i ono što ja sretna nisam primijetila i što ću analizirati tek deeeeeeebelo kasnije, kad dođemo kući i kad euforija od "poroda“ popusti. A sreća me dugo, dugo, (mjesecima) držala i kad sam prvi put izašla iz sobe za babinjače na hodnik bila sam sretna k'o u nekom božanskom hramu. Trudnice i rodilje koje su se tu muvale, kao da su se probijale kroz neku maglu "sa Olimpa“ i imala sam vrlo jasno osjećaj prisutnosti nečeg svetog.

Kad se ta "maglica“ konačno razišla shvatila sam da su "čudna“ lica i pogledi koja sam čitala sve to vrijeme zapravo skrivala sućut prema malenom koji se očito poprilično mučio i borio da dođe na svijet. S fotografija vidim da je velik dio glavice bio zahvaćen jednim velikim hematomom, a lijevo od oka je bila jedna manja modrica. Ispod nosa i gornje usne – sve natečeno i crveno, lijeva nosnica porezana u porodu, s krasticom. Moj muž je često znao reći da u tom rezu ima neka čudna simbolika, kao da je na tom porodu "morala“ poteći krv. Ožiljak mu se još i danas vidi, a moj ožiljak iz srca zaliječile su dvije drage osobe koje su mi pomogle da moj drugi porod bude u cijelosti ozdravljenje i trajno životno nadahnuće.

Pročitajte nastavak priče - Cappuccino u Varaždinu - druga priča.