Priče s poroda
Godina poroda: 2008.

Sretno posložene zvijezde

Sretno posložene zvijezde

Malo je duža priča pa ću je razbiti u par postova ...

Pripreme za porod mog drugog djeteta počele su valjda završetkom poroda prvog djeteta, koji me ostavio nesigurnu i nepovjerljivu prema vlastitom tijelu, ranjenu i odlučnu da ne dozvolim da se priča ikada više ponovi (neopravdano interventan i uslijed intervencija dug i težak porod, koji je srećom završio dobro po bebu).

U popriličnom strahu od prepuštanja osoblju u rodilištu, svjesna da tijek poroda i okolnosti koje ću susresti u rodilištu, još uvijek više ovise o sreći i načinu na koji će mi biti posložene zvijezde taj dan, a uz punu podršku supruga koji se također s nelagodom sjećao prvog poroda, počela sam se pripremati za porod kod kuće.

Pripremala sam se psihički, emotivno, educirala se, pripremala starije dijete …

U 38. tjednu, kad me moja ginekologica "predala" na skrb rodilištu, odlučila sam čvrsto kloniti se rodilišta ukoliko je sve u redu i ne trebam stručnu pomoć porodničara. Bila sam svjesna da ću se u tom okruženju teže izboriti za skrb kakvu sam željela – bez vaginalnih pregleda, CTG-a i amnioskopija, ukoliko nije apsolutno neophodno, a u normalnoj trudnoći bez komplikacija čak je i štetno.

Očekivala sam i pritisak na mene u slučaju prelaska termina (koji ionako nije bio točan po mojim procjenama i očekivala sam da ću "kasniti", ali me nitko nije slušao, tablice su pametnije od žena) pa sam pronašla privatnog ginekologa sličnih razmišljanja koji je pristao periodično, nakon termina, provjeriti bebu ultrazvukom, kako bi na vrijeme detektirali pokazatelje koji bi mogle bebu dovesti do problema.

Očekivano, na uzv na sam termin, pregled je pokazao da posteljica i bebino okruženje nisu u terminu, da imam sigurno 5-7 dana trudnoće do pravog termina. Dogovorili smo se da se čujemo za kojih 7 dana.

Osam dana kasnije, u petak 1.8. (tad sam po službenom terminu bila 41 tj. trudna) ponovili smo UZV koji je pokazao da je beba ok, da ima dovoljno plodne vode i da je posteljica funkcionalna, bez naznaka starenja. Ipak, ginekolog mi je predložio da u nedjelju, ako se do tada ništa ne dogodi, odemo u  rodilište na CTG, čisto da provjerimo ima li kontrakcija koje ja ne osjećam.

Kod kuće …

Subotu ujutro smo se kupali na Kamenjaku, kao i sve ljetne dane do tada. Svaki dan kad bi uranjala u more, pomislila sam da mi je to zadnji put to ljeto i da se trebam izguštati do kraja. Kad smo odlazili s plaže, okrenula sam se još jednom i pomislila da sam se baš mogla još jednom baciti. …

Doma smo zujali uobičajeno, MM je pripremao ručak, Ema i ja smo se izležavale, čitale i odmarale.

Oko tri, kad smo sjeli ručati, bilo mi je blago muka i nisam bila gladna, što je iznimno čudno za mene. Pomislila sam kako bih se trebala prisiliti jesti jer će mi trebati energija … vrlo skoro nakon te misli, skužila sam da se osjećam osjetljivo i da me trbuh bolucka kao pred menstruaciju. Na wc-u sam si i potvrdila da se "nešto" sprema jer je na papiru ostao trag sluzavog, sukrvavog čepa (jupi! to nisam doživjela prvi put)

"Ok, to bi moglo biti to", pomislila sam i objavila da ću ja otići malo odspavati jer mi se čini da se beba pokrenula.

Kad sam se probudila, već sam jasno osjećala bolove, ali još uvijek dovoljno blage da sam normalno funkcionirala i razgovarala. Potjerala sam ekipu na more, kao što smo već unaprijed dogovorili, iako se MM-u nikako nije išlo jer, porod je krenuo i želio je biti blizu, meni na usluzi.

Kad su otišli, malo sam se vrtila po kući, spakirala torbu "za svaki slučaj"… eto ti intuicije (stavila nadobudno svoju spavaćicu u kojoj sam željela roditi, iako sam znala da se sve rodilje oblače u njihove spavaćice), spustila loptu iz radne sobe u spavaću, ... palo mi je na pamet da se okupam.

Pod tušem (trudovi su postali malo značajniji, ali još uvijek vrlo izdržljivi) sam čučnula popraviti "strateško područje" britvicom i kad sam se digla iz čučnja, osjetila sam da mi po nogama curi još nešto osim vode iz tuša. Pogledala sam, voda koja je curila bila je boje senfa. Prvo mi nije bilo jasno što je sad to, a onda me presjeklo da se radi o mekoniju. Trudila sam se da me ne obuzme panika.

Nazvala sam MM-a i objasnila mu sto se događa, on je s mora nazvao "moju" primalju i "našeg" ginekologa – oboje su objasnili da nema mjesta panici, da se radi samo o znaku zrelosti bebe da i dalje odrađujem trudove smireno. Sličnu poruku razuvjerenja dobila sam od naših "porodničarki" koje su, tek kasnije sam shvatila, od moje prve poruke bile u kontaktu, odgovarale na moja pitanja, razuvjeravale me i razbijale moje sumnje i strahove kako je koji naišao. Hvala vam svima.  

Tada me nazvala primalja, razuvjerila me da nema mjesta panici i zabrinutosti, ali smo ipak, zbog vrlo male šanse da ipak nešto krene krivo od te senfaste vode nadalje, a pred njom je dosta kilometara vožnje do mene, odlučile da dovršim porod u rodilištu, a da do samog kraja, do potpunog otvaranja, ostanem kod kuće, s njom na raspolaganju uz telefon za sve sto mi treba od savjeta.

U sljedećih sat-dva, šetala sam po kući, tuširala se, sjedila na lopti. MM me nazvao i rekao da on želi biti kod kuće uz mene i da se vraćaju, da će moja primalja preuzeti Emu i zabaviti je tu večer. Mene su sad već malo jače šibali trudovi, trebalo ih je dočekati i prodisati.

Sjedila sam na lopti u zamračenoj sobi, kad je moja primalja došla po robu za Emu za presvlaku, a Emu je ostavila da čeka u autu s njenim mužem, "da mi ne smeta".

Inzistirala sam da želim vidjeti dijete, da je želim poljubiti i pozdraviti dok sam još 2 u1 s njenim bratom. Došla je, provirila u sobu, sva zbunjena i usplahirena, zagrlile smo se i izljubile … meni je izgledala tako jako velika, skroz me raznježila i jedva sam se suzdržala da ne plačem pred njom. I ona je hrabro gutala svoje suze da ne uznemirava mene. Pozdravile smo se i ona je otišla u večernji provod sa svojom tetom.

Kad je otišla i kad sam otplakala buru emocija (osjećala sam da se sve mijenja nepovratno i to sam doživjela tragično ... hormoni, hormoni), krenulo je malo žešće i usredotočila sam se na trudove i posao koji smo malac i ja trebali obaviti.

Bilo je intenzivno i snažno, u nekim trenucima zastrašujuće. MM je bio divan, smiren i pun pozitive čak i u trenucima moje slabosti i gubitka vjere da sve ide ok i da će sve biti ok, unatoč nesavršenoj plodnoj vodi (oni koji nas poznaju, znaju da je on taj koji oko sebe širi oksitocin, a ja sam ta koja pumpa adrenalin ).

Bilo mi je jako teško fokusirati se samo na dobro (perfekcionista sam i teško mi padaju odmaci od idealnog, planiranog) i čak ni MM-ovo potpuno uvjerenje da je sve u redu i da će sve biti u savršenom redu, nije mi bilo dovoljno da me vrati u fokus, zamolila sam ga da nazove Felix koja je bila u blizini na ljetovanju i ponudila se pomoći, ako ćemo htjeti/trebati.

Iako sam željela da rođenje dočekamo MM i ja zajedno, za prolazak kroz trudove i prepoznavanje trenutka kad je zadnji čas za odlazak u rodilište, a najviše, za pomoć u vraćanju fokusa i zadržavanju fokusa na najbitnijem, trebao mi je još netko tko ima apsolutnu vjeru u žensku snagu i žensko tijelo, kao i proces poroda.

Do trenutka kad je Felix došla, ja sam se ugnijezdila u kupatilu, između lavandina i držača za ručnike, u klečećem položaju koji mi je bio najlakši za prodisavanje trudova koji su sad bili doista jaki i tražili moju punu pažnju.

MM je vrlo tiho gledao TV u dnevnom, između dnevnog i kupatila, na podu je sjedila Felix i pokušavala u polumraku citati knjigu, u kupatilu sam ja stenjala i disala, klečeći iznad ručnika na koje je povremeno curila plodna voda.

Felix me pokušala ohrabriti da mi dobro ide, ali ja nisam željela slušati da mi ide dobro jer sam se osjećala potpuno obuzeta silama koje nemaju veze sa mnom i time koliko ih dobro ja hendlam.

Izuzetno mi je pasalo što nitko ne mjeri razmake i trajanje trudova, što ih samo dočekujem(o) i otpraćam(o) .. ionako sam imala osjećaj da se pojavljuju svakako, da nema obrasca koji bi mogli uloviti (i jako me zbunjivalo sto ih osjećam samo ispod pupka i povremeno u leđima i puno mi je pomoglo sto mi je Felix potvrdila da ni ona nije osjećala trudove iznad pupka niti ikakve slične onome što obično knjige opisuju kao trudove).

U neko doba (nemam pojma kad) trudovi su postali tako intenzivni da sam osjećala kao da gubim svijest dok prolazim kroz njih.

I onda sam odlučila još jednom se istuširati. Kakva pogreška! Prvo, tuš je podivljao i miksao je vodu proizvoljno, od vrele do hladne, nikako ga namjestiti, a drugo, trudovi su me tako počeli šibati da se nisam mogla nikako namjestiti da ih izdržim, rasturili su me i nastavili se jednakim intenzitetom kad sam izašla ispod tuša.

Tad sam izjavila da vise ne mogu i u sljedećem trudu, osjetila sam blagi, ali vrlo jasan nagon za tiskanjem.

Obukla sam haljinu, uzeli smo stvari i krenuli. Jedva sam hodala u trudovima, morala sam stati i totalno se koncentrirati da ih odradim.

Felix mu je dala zadnji savjet, koji će se pokazati prevrijednim u tih zadnjih par minuta do rodilišta – da stane svaki put kad me šiba trud, da ne vozi pod trudom. Trudovi koje sam odradila u autu, najgori su mi od svih koje sam te večeri osjetila.

Krećemo se prema rodilištu, ja se nadam da su trudovi odradili svoje, ali karakteristično kukam da me strah da neću uopće biti otvorena.

U rodilištu …

MM me iskrcao pred vrata rodilišta, s vodom u jednoj i ručnikom u drugoj ruci i na brzinu otišao parkirati auto.

Trud … bacam ručnik na pod pred vratima rodilišta, klečim i dišem. MM dolazi i ulazimo do prijemne ambulante. Primalja izlazi, postavlja hrpu nepotrebnih pitanja, kaže da moramo sačekati da se spusti dežurni liječnik, pita me nešto (ne sjećam se što), mene lovi trud, bacam ručnik na pod, kleknem i dišem. MM komentira da me ne ispituje u trudovima. Panika!

Primalja viče da ću joj roditi u hodniku, zove dežurnog smije li me poslati u rađaonicu bez pregleda, dobiva zeleno svjetlo. Viče mi da se popnem na kolica, ja odbijam i kažem da ću hodati jer će me promjena položaja ubiti. Ona komentira da će ona biti odgovorna ako rodim na hodniku ili u liftu, ja mantram poluglasno: "Moj porod, moja odgovornost".

U liftu isto: ručnik na pod, klečim i dišem, ona kuka, MM joj komentira da se smiri da nema frke ako i rodim u liftu, ja mantram.

Dolazimo u rađaonicu. Dežurna je primalja M. koja mi je poznata s tečaja u rodilištu. Ali, sad je na svom terenu, a ja sam ranjiva, nije ni približno slatkorječiva kao kad smo posjetili rađaonicu u sklopu tečaja.

Primalja M. ne može stati glasno komentirati nas "prekasni" dolazak u rađaonicu, osobito jer sam drugorotka i "trebala bi znati". Pita me jesam li obrijana barem (jesam) i zove da provjeri koliko sam otvorena – skroz, beba je spremna.

Donosi mi spavaćicu od debelog platna, dugih rukava. Ja je odbijam obuci jer je predebela i kažem da ne želim u njoj u sred ljeta rađati. Kažem da imam svoju spavaćicu i da želim u njoj roditi (ovo mi je bilo jako važno, da imam nešto svoje na sebi) i da, ukoliko bude potrebno smiju je rezati, uništiti, štogod. Ona me "pere" da zašto želim biti posebna, što si umišljam da to tako ne može, bolnička pravila, … "U redu", kažem ja, "rodit ću onda gola."

Sljedeći trenutak dozvoljava mi da obučem svoju spavaćicu uz brundanje.

Dok cijelo vrijeme nešto komentira mene, pita muža šta bi on i traži na uvid potvrdu o tečaju pripreme, ali mu svejedno ne daje nikakav konkretan odgovor smije li ući … on ne šljivi njeno neodgovaranje i uzima zaštitnu robu koja stoji kraj njega i počinje se oblačiti.

Istovremeno, ignorirajući njene komentare, spominjem da želim roditi na stolčiću. Primalja M. odgovara: "Taman posla!" Naime, za stolčić bi se ona trebala presvući u hlače, a njoj se ne da!

Ja inzistiram na stolčiću, ona vrlo glasno (došlo je još primalja u hodnik) i bahato ponavlja da nema šanse.

"Ok, onda ću roditi čučeći uz krevet", kažem ja.

Sve ovo sa strane valjda čuje primalja T., koju je valjda sretan splet okolnosti poslao na odjel tu noć. Koliko sam shvatila, tu je večer bila dežurna na drugom odjelu i došla je u posjet u rađaonice jer na odjelu nije bilo posla. Ona se upetljala i ponudila da bude na porodu (prepoznala me i s tečaja kao dosadnu mamu s mogućim zatkom koja inzistira na prirodnom porodu). Ali M. se ne da i ipak i ona dolazi u rađaonicu.

Ulazimo u rađaonicu, stiže muž, primalja M. ne prestaje drobiti o odgovornosti, nemanju vremena za ctg, kako će one odraditi posao kad smo mi takvi, …

Ja joj kažem neka posluša ctg-om kratko samo otkucaje srca, da me ne zanima kakvi su trudovi jer je krenuo izgon. T., vrlo mirna (kao da je isključila ovu živčanu), uspostavlja kontakt očima sa mnom i vrlo mirno kaže da se glavica vidi i da krećemo sa sljedećim trudom pomoći bebi da izađe.

Čekamo par sekundi, M. pita šta je, ja kažem da čekam nagon za tiskanjem da tiskam s njim. Ona komentira da nema trudova i da ide po loptu da malo hopšem, ja joj govorim da će trud sigurno prije doći ako ona već jednom zašuti.

Krećemo! Snaga izgona je toliko velika, toliko čarobna da sam ja skroz u nevjerici i iznenađena tim osjećajem (s Emom ga, na žalost, nisam imala prilike upoznati), tiskam zajedno s tom energijom, iako mi se čini da bih mogla i samo čekati, koliko je snažna ta sila.

Između dva truda, M. me stišće po trbuhu, pipa me, ja pitam zašto, ona kaže da želi osjetiti ide li trud, ja joj mičem ruku i govorim da nema potrebe išta pipati i osjećati jer smo na samom kraju, moje tijelo samo tiska dijete van i ona mi samo smeta. Negdje nakon tog trenutka, ona je izašla iz rađaonice i konačno smo imali potpuni mir.

T. mi stavlja uljne obloge, masira međicu i to mi jako paše. U trudovima čupam muža za nogavice, tiskam s tom energijom i ispuštam nekakav nadnaravni zvuk kako bi oslobodila još malo vise energije (kasnije su mi muž i primalja tvrdili da uopće nisu čuli da vičem). Još jednom tiskam u trudu, T. komentira kako bi me rado malo recnula jer vidi da ću popucati, ja kažem da ne želim, ona to poštuje.

U sljedećem trudu i pauzi osjećam ring of fire i, potpuno svjesna toga što osjećam, u glavi mi zvoni Johnny Cash i njegov Ring of fire.  

Još dva tiskanja i naš žabac isklizuje van, pred mene, ljubičast i duuugačak.  

Muž i ja u isti glas spominjemo čekanje da pupkovina otpulsira, primalja nas umiruje da nikad ni ne radi drugačije.

Nešto duže ga aspirira i ja je pitam par puta je li sve ok, ona potvrđuje da je i pita želim li ga primiti u naručje. Naravno da želim. Daje mi ga i korigira kako ga držim jer ga ja prinosim prsima (zbog posteljice ne da.. malo joj danas zamjeram to), muža zovu baš tad da popuni formulare s podacima koje nismo stigli pri dolasku ispuniti. T. čeka da se on vrati da prereze pupkovinu.

Odvajaju nas na minutu da ga malo operu, obuku, izvažu i izmjere, a ja uz njega na brzinu brišem sebe, skidam svoju spavaćicu i oblačim njihovu.

Prebacujem se na krevet pričekati doktora da sašije malo puknuće. Družimo se s djetetom, on nas promatra i ne želi sisati (u nezgodnom sam položaju, a bradavica mu je prevelika, nemam prostora za manevriranje), ja mu istiskujem kolostrum i stavljam na usta da licka.

Primalja nam, čini mi se kroz maglu, zahvaljuje što je mogla biti dijelom ovako lijepog porođaja. I pita me u povjerenju jesam li namjerno toliko dugo ostala kod kuće. Naravno!  

Pokušavam još nekoliko puta dojiti bebača, ali on je nezainteresiran i samo nas mirno promatra, a i ležeći položaj s nogama u zraku, dok čekam doktora da me sašije, otežava nam prvi podoj.

Malac uskoro zaspiva, a doktor dovršava svoj posao. Nakon dva sata u rađaonici, rastajemo se s tatom i prebacujemo na krevet pa put odjela babinjača.

Cijelo iskustvo mi je toliko snažno i ispunjavajuće da sam nekoliko dana nakon toga bila u pozitivnom soku od intenziteta svega sto mi se dogodilo. Cijelo me iskustvo (pozitivno) potreslo do temelja.

Porod je bio baš onakav kakav sam si željela ako bude u rodilištu. Ponavljam, jer sam u to uvjerena, za dobar, osnažujući porod u HR rodilištu treba imati puno sreće i dobro posložene zvijezde i jako sam zahvalna svemiru sto smo ovaj put uz sebe imali svu sreću koja nam je trebala.

I zahvalna sam onom malom čudu sto je bas nas odabralo za roditelje.

Kai je rođen 2.8. nešto prije ponoći. Pravi tatin sin u svakom pogledu ... dug, mršav, iskuliran.

 

Photo credit: Active Birth

Vezano rodilište

Izračun termina poroda