Priče s poroda
Godina poroda: 2014.

Trudnoća u rodilištu i sretan kraj

Trudnoća u rodilištu i sretan kraj

Moja priča počinje još u mojoj ranoj trudnoći.

U  11. tjednu trudnoće probudila sam se u noći u lokvi krvi. Brz dolazak u bolnicu i doček ljubazne primalje, a nakon toga i divne doktorice uvelike su olakšali stvar, kako meni, tako i ukućanima koji su me dopratili.

Dijagnoza hematom, zatim učestale kontrakcije uz tokolizu, dexametazon za razvoj bebinih pluća – sve je to pridonijelo tome da sam 90 posto svoje trudnoće provela u bolnici, strogo mirujući i strepeći za bebu. Prekrasno osoblje i divan ambijent maksimalno su mi najteže trenutke moga života učinili najljepšima, i kao takvi su mi ostali urezani u sjećanje.

Svaki novi grumen krvi i svaka nova kontrakcija izazivali su u meni ogroman nemir. Hoćemo li izdržati? Što će li se dogoditi prilikom mog sljedećeg odlaska na wc!?!! Opet, i opet se trbuh grči, izobličuje, već 20 i neki put u sat vremena. Hoće li moja beba to izdržati?! Hoću li ja izdržati? Jesam li toliko jaka?

O Bože, samo bi plakala, ali ne smijem!!! Ne smijem zbog bebe! Opet će se trbuh zgrčiti ako zaplačem.

Da je bar smijem podragati, pomilovati svoju bebicu. Ne smijem! Gotovo svaki moj dodir trbuha izaziva novu kontrakciju. Samo joj pričam – znam da me čuje. ZNAM!!! "Mama te čuva, izdržat' ćemo sve! Još malo, već je pola puta iza nas – onda te neću prestati grliti! Ti si moja snaga, ja sam tvoja MAMA, a mame mogu sve!".

Mislim na nešto lijepo, nešto pozitivno. Mislim na svoju bebu, i ružni trenutak prolazi. Jedan ružni tren je iza nas. Imam cimericu koja mi skreće tijek misli, i odlične primalje i doktora koji me bodre i potiču! Izgurat' ćemo do kraja!!! Obitelj mi je velika potpora, oni mi daju snagu, a u ovom trenutku je to najbitnije.

Bolnica je obnovljena, tako da svaka soba ima kupaonicu, wc, televizor, nove krevete. Higijena je na nivou. Čistačice si zbilja daju truda. Servirke su divne. Do zadnjeg sam povraćala, pa su već znale na koju hranu lošije reagiram, tako da su mi u tim situacijama nosile drugu hranu koju su taj dan imali dijabetičari na meniju. Primalje su i najlošiji dan znale uljepšati svojom vedrinom.

Doista sam prolazila kroz teške bolove. One su si znale dati truda i vremena i po par puta tražiti najmanje bolno mjesto za ubod, da tokoliza može teći.

I tako sam odbrojavala, i križala dan po dan.

Na prijelazu iz 32. u 33. tjedan trudnoće kontrakcije su prešle u prave trudove. Osoblje je bilo iznimno empatično. Svako malo su dolazili vidjeti kako sam i u kojoj sam fazi. Moj doktor bi započeo i završavao smjenu s mojim obilaskom. To mi je u tim trenucima bilo od jako velike važnosti.

Nakon 6 dana učestalih trudova u noći mi je puknuo vodenjak. Prebacili su me na kat (u rodilište). Doktor je dojurio isti tren i rekao mi da se nema što odgađati. Beba je primila sve što se moglo dati i odgađanjem bi samo mogla navući neku infekciju. Njegova smjena završava, ali bit će u telefonskom kontaktu s kolegom.

Došao je drugi doktor – savršeno raspoložen, pjevušeći je rekao: "Ništa se ne brini, dat' ćemo sve od sebe da sve prođe u najboljem redu!". Neko vrijeme sam bila u predrađaoni.

Prije mene je bilo par poroda. Dopirali su zvukovi iz rađaone – ježila sam se na njih i borila se sa svojim emocijama. Te žene tamo – to traje kratak period, i beba je tu, sve je u redu, a ja, a mi ... Jesmo li izgubile bitku?? Što će biti s mojom bebom? Da je bar još mjesec dana bila strpljiva, ma i 2 tjedna bi bila dovoljna, samo da sam ušla u 35.tjedan ... Što će se dogoditi!? Hoće li doći do tog susreta, i kakav će to susret biti?

Nikada do sada nisam imala doticaja, niti sam išta znala o prijevremeno rođenoj djeci. Nedostajao mi je netko moj da bude uz mene tada, netko tko bi mi rekao: "Tu sam, ne boj se!!!".  A to nisam mogla imati jer po pravilima bolnice trudnica i pratnja moraju proći tečaj, a ja nažalost nisam smjela to odraditi, jer bi i pol sata sjedenja na predavanju za bebu i mene moglo biti kobno.

Sada se tješim da (i da smo odradili tečaj) ionako tata ne bi mogao biti uz nas, jer je drugačija procedura kada je prijevremeni porod u pitanju. Doktor je odlučio da je vrijeme! Samo je dignuo slušalicu i rekao: "PRIJEVREMENI!".

U rađaoni se u trenu našlo hrpa medicinskog osoblja. Soba je djelovala kao svemirski brod! Isto sve novo, i na prvi pogled uredno i sterilno (drugog pogleda nije stiglo biti). S obzirom na stanje dao je malo dripa. Moje iskustvo s dripom nije uopće strašno kako sam očekivala zbog prijašnjih priča koje sam slušala.

Sve je objašnjavao "običnim rječnikom" da ga razumijem. Rekao je da će stolicu okrenuti okomito da mi bude lakše tiskati, i ako pristajem da bi me rađe rezao, nego da sva popucam, jer je u mom slučaju beba željela van, a moje tijelo nije bilo spremno.

Brzo sam rodila (nakon cca sat vremena provedenog u rađaoni). Babica ju je isti tren stavila meni na prsa i dozvolila da ju poljubim! Doktor je rekao: "Obećao sam da ćemo dati sve od sebe, da sve prođe u najboljem redu!".

Nakon dugo vremena istinski sam zaplakala. Nisam spriječila suze, ali ovaj put su to bile radosnice! Sve one suze tuge i straha koje su se nakupljale u meni izašle su van, ali u drugačijem, novom ruhu! 

Svi su mi čestitali, i ostali oduševljeni mojom velikom bebom koja je u 33. tjednu trudnoće težila 2 270 g  i upravo zbog toga je nisu morali voziti za Zagreb, jer imaju uvjete za tako "teške" bebice. Usput su je pokazali uplašenom tati koji je čekao ispred, i nakon toga su ju smjestili u inkubator.

Disala je samostalno, zahvaljujući njima! Odmah je došla i neonatologinja koja me upoznala sa svime. Primalje su bile na raspolaganju i oko kupanja i oko vođenja u obilazak bebe (ipak mjesecima nisam stala na svoje noge duže od odlaska na wc).

Dale su si maksimalno truda oko mojih pokušaja dojenja, i učestalog stavljanja bebe "koža na kožu". Uz njihovu pomoć i danas je iza nas  2 i pol godine uspješnog staža dojenja.

Kroz par dana nam je u sobu čak došla i primalja koja nam je pokazala baby handling, i pridonijela tome da od prvog dana znam baratati s bebom kojoj je u međuvremenu dijagnosticiran distoni sindrom, s hipertonijom. Tako da sam zahvaljujući toj primalji nesvjesno pomagala svojoj bebi i prije postavljanja dijagnoze (3 mjeseca poslije).

Najteži dio iza poroda je bio taj što su se cimerice izmjenjivale (sva sreća da je soba bila dvokrevetna) sa svojim bebama, a naša je bila odvojena od nas, u inkubatoru. Dok su se oni sretno naslikavali, smiješeći se – mi bi odlazili do naše sreće, i gledali ju kroz stakalce inkubatora prispojenu na neke cjevčice.

Primalje su zbilja bile divne, pa su nam u tim trenucima znale olakšati tako što su ju nakratko vadile van, da ju osjetimo i ona nas ...

Bila sam jako tužna u tim trenucima. Znala sam reći da sam joj obećala da ću ju stalno grliti kada izađe van. I eto, izašla je, a ja ju još uvijek ne mogu imati u naručju koliko želim, kao da ju izdajem, kao da gazim svoju riječ, svoje obećanje.

Suprug me tješio i govorio mi da je to privremeno dok ne ojača, da ćemo sve nadoknaditi ubrzo. Znao je reći dok smo ju gledali u inkubatoru: "Ma vidi kako je divna i jaka, ona je naš mali lav, mali borac. Već sad je prošla svašta, i izdržala. Napredovat' će i do te faze da ćemo ju stalno moći ljubiti i maziti. Izdržale ste svašta, izdržat' ćete i to!".

Sjećam se  kada su ju počeli iznositi iz inkubatora i nositi meni "na podoj" (to je tada bilo još daleko od podoja) bilo je gluho doba noći. Primalja ju je ostavila meni. Ona je do trenutka kada je ustvari trebala biti rođena bila uspavana beba, nikada ju nisam čula da plače i rijetki trenuci su bili da je otvarala oči.

Mene je rez jako bolio, ali neobjašnjivo je to da u tim situacijama nisam osjećala ni najmanju bol, osjećala sam samo nju. Slušala ju kako diše i upijala svaki komadić tog predivnog bića.

Nisam ju mogla probuditi za podoj – spojila sam noge i stavila tu malu štrucu na njih i promatrala ju, i zaljubljivala se kao nikada u životu.

Primalja je ušla nakon nekog vremena i kad me zatekla u toj pozi rekla je: "Ajme mama, šta ne spavate? Odmorite još dok ste tu – hrpa neprospavanih noći je pred vama. Imat' ćete vremena gledati ju.".

Ja sad često znam reći kad ju promatram: "O Bože, gledam ju neprestano 2 i pol godine i još je se nisam nagledala, i mislim da ni neću – vječnost mi ne bi bila dovoljna da je se nagledam!".

Redale su se žutica, upale ... Sve smo prebrodili! Na kraju smo samo čekali kilažu (2 500 g) da nas puste kući. Uglavnom, možda nisam imala izbora kao rodilje u normalnim trudnoćama, ali moje iskustvo poroda bi svima poželjela.

Sve što je prethodilo do samog cilja je bilo puno teže nego sama završnica. Ali, čvrstog sam stava da mi je osoblje bolnice i sam ambijent uvelike olakšao da prebrodim sve.

Vezano rodilište

Izračun termina poroda