Priče s poroda
Godina poroda: 2009.

U intimi naše zeleno obojane spavaće sobe

U intimi naše zeleno obojane spavaće sobe

Ovo je jedna duga priča o kratkom porodu. Ovo je priča o porodu na način kako ga je Majka priroda zamislila, kratkom i snažnom, a u potpunosti intimnom, nježnom i privatnom. Porodu u kojem se um isključi i tijelo preuzme neka druga sila, a čovjek (tj. žena) ostane samo nijemi zadovoljni promatrač. Ovo je priča o tome kako je naš Malinaš br. 2. stigao na svijet samo četiri sata nakon prvog truda, sa svojih impozantnih 4 800 g & 58 cm, dočekan od mame, tate, starije seke i nježne primalje, u intimnoj atmosferi našeg doma.

Iz sna me probudio osjećaj da mi je nešto sluzavo kliznulo među nogama. Sneno automatski opipam rukom i zaista pod prstima osjetim prilično sluzi. Iako sam malo snena, brzo me obuzima osjećaj uzbuđenja. Sati? 4.00. Laganim skokom iskačem iz kreveta i odlazim u kupaonicu provjeriti o čemu je riječ. Kroz glavu mi prolazi misao da li je to otišao vodenjak i neće li valjda sva voda iscuriti na naše nove parkete?!

U kupaoni dok žmirkam na prejakom svjetlu premećem sluz po prstima i primjećujem da je lagano obojana rozo. Definitivno počinje. Sama sebi se čudim i špotam se što sam zaboravila što to znači, za koliko vremena dolazi beba? Kroz glavu mi stalno prolazi pojam bloody show, ali da bih se sjetila što to znači – da li će porod za sat vremena ili za tri dana, nema šanse.

Malo ljuta na sebe odlazim do police s knjigama, vadim jednu, listam, nikako ne mogu naći što me zanima. Uh, odustajem. Trudova ionako nema, vraćam se u sobu. Neva spava u našem krevetu pa budim Doma i molim ga da ju vrati u njezin krevet, želim da nas dvoje budemo još malo sami. Ujedno mu kažem za sluz, ležimo blizu i grlimo se.

U tom trenutku osjetim nešto, uh, izgleda da počinje. Sada se i Dom ustaje i odlazi po knjigu. On je uzeo neku drugu pa brzo pronalazi kako bi porod stvarno mogao ili odmah ili za par dana. Ne baš precizno. Dok o tome pričamo, već dolazi i drugi trud pa pitam koliko je sati. Prvi trud je došao u 4.15, a pojavljuju se svakih 3 minute. Vrijeme je da nazovem primalju (koja živi u Austriji, a radi kao primalja isključivo na porodima kod kuće), ako još i nije počelo za pravo, možda je ipak bolje da zna.

Dom sugerira da pričekam još koji trud, da budem sigurna. Razmišljam kako će mi tih deset minuta čekanja možda taman nedostajati na kraju (uh kako sam bila u pravu). Ipak, dočekam još par trudova i zovem. 4.30 je. Primalja se brzo javlja, ja ju veselo pozdravljam, ispričavam se što ju budim (ona se smije) i dajem izvještaj.

Postavlja mi par pitanja oko dužine trudova (kratki, 15-20 sekundi) i intenziteta (vrlo jaki). Veselo mi kaže kako stiže, najavljuje da će joj trebati vjerojatno 3 sata vožnje te možda par minuta da se spremi. U redu. Pozdravljam ju i kažem kako se još čujemo putem. Presretna sam što je slobodna, u posljednje vrijeme me malo brinulo što ću ako ju nazovem, a ona je taman usred nekog poroda. Olakšanje što scenarij nije takav, slobodna je i kreće prema meni 

Što ćemo sad raditi? Vani je mrkli mrak, tišina, trudovi dolaze brzo, kratki su, ali osjećam da su intenzivni. Veselim im se. Poželim izaći na svježi zrak i tišinu i predložim da odemo na terasu. Oko nas je priroda, šumske ptice su vrlo glasne, svježi zrak mi godi, mrak oko nas daje poseban ugođaj mirnoće i spokoja. Trudovi dolaze brzo, neki su ugodni, neki više i nisu. Smetaju me hlače oko trbuha pa ih odmičem.

Dom odlazi u kuću po nešto. Ostajem sama. Čini mi se da mi je tako čak i lakše. Naslanjam se na zid kuće, duboko dišem i polagano brojim za vrijeme svakog truda. Kako me hlače i dalje stežu oko trbuha za vrijeme truda, skidam ih i puštam da padnu na pod. Gore imam zimsku jaknu, ali goli trbuh. Tako mi najbolje odgovara. Dom dolazi i čudi mi se jer on se smrzava (a kasnije se i ja sama sebi čudim kako sam se osjećala vrlo komotno u vrlo neobičnoj pozi, rukama naslonjena na zid kuće s raširenim nogama, gole guze i nogu).

Kaže mi da se Neva probudila i da joj je rekao da je počelo, ali da je mirna i leži u krevetu i čeka. Kreće trud, a ja se naslanjam njemu na rame. Ovaj trud je vrlo neugodan i dugo traje. Izbezumljuje me i pobuđuje mi instinkt da u nešto udarim, možda baš njega. Srećom, suzdržavam se, ne bi imalo smisla.

Kad prođe trud to mu govorim, smije mi se (iako mu vjerojatno ne bi bilo drago da sam ga stvarno opalila, sudeći po intenzitetu tog truda, ne bi dobro prošao). Između trudova razgovaramo o nekim nevažnim stvarima i šalimo se, kad kreće trud ja ga najavim s "ide“ (tako smo prakticirali na prvom porodu) pa priča staje dok trud ne prođe.

Ipak, u ovom porodu ne mogu dovoljno brzo očistiti misli od zadnje izgovorene rečenice i pripremiti se za trud pa je svaki trud vrlo bolan, osjećam da ga ne prihvaćam već kao da ga samo odrađujem, čekam da prođe. Kad je stvarno prošao, govorim to Domu - kako mi zadnje izgovorene riječi odzvanjaju u glavi u vrijeme truda, zaglušujući i moje meditativno polagano brojanje i zamišljanje otvaranja cerviksa kroz analogiju s otvaranjem latica na cvijetu i duboko disanje – ono što mi je najviše pomagalo na prvom porodu. Ne znam točno što odgovara, ali po izrazu lica vidim da razumije. Ponovno ulazi u kuću, a ja ostajem sama. Sama sa svojim mislima, tako je lakše, tako ih lakše otpuštam i predajem se silini koja potresa moje tijelo duboko u utrobi.

Vani se već polako razdanilo, psi sa susjednog brda su se probudili pa laju i cvile, to me jako uznemiruje i zamućuje moj unutarnji mir pa odlučujem ući natrag u kuću. Zastajem putem i odrađujem još pokoji trud. Dom za to vrijeme u drugom dijelu kuće zove primalju da provjeri kako joj ide i da ju pita da li je možda ipak vrijeme da mi krenemo za bolnicu.

Trudovi su vrlo blizu, dugo traju i vrlo su jaki (na manje od dvije minute razmaka, poneki traju i do minute). Oboje znamo da ovaj put ide vrlo brzo. Premda je daleko od mene, nazirem dijelove razgovora. Njegovi smireni "Aha, aha, ok“ mi upućuju da je primalja rekla nešto umirujuće i konstruktivno. Razmišljam što bi mi pasalo. Tuširanje? Ne mogu zamisliti skidanje, močenje, brisanje, uz ovako intenzivne trudove. Krevet? Da, ja bi u krevet! U mrak i tišinu. Baš u tom trenutku mi prilazi Dom i kaže primaljinu uputu da legnem da se sve skupa malo uspori. Mmm, baš po mojoj želji.

Odlučujem reći Domu kako mi je lakše kada sam sama, trudovi su manje bolni i lakše se na njih koncentriram. Znam da će razumjeti i poštovati potrebu za samoćom, ali isto tako znam da to znači da zaista ostajem sama. Ipak, ta činjenica me uopće ne uznemirava, čak naprotiv, osjećam se snažnija kada znam da je sve na meni.

Dom me ostavlja samu na ulazu u sobu i tiho odlazi. Na krevetu mi je pripremio upaljeni fen da grije sobu i sat na dohvat ruke. Sada je šest sati. Do primaljinog dolaska ima još puno (tada sam računala da će doći oko 7.30). Kada to shvaćam odjednom me hvata strah. Zamišljam scenarij u kojem beba kreće van, a primalja je još daleko, nastavljam zamišljati scenarij u kojem se pakiramo i krećemo u bolnicu – kod pripreme za porod doma sam primijetila kako je Doma najviše strah scenarija u kojem rađam doma dok smo sami, dok primalje još nema i tada sam mu obećala da neće biti tako, ukoliko vidimo da nema primalje ići ćemo u bolnicu.

Zamišljam odlazak u auto, vožnju (premda je bolnica udaljena samo četiri minute čini mi se strašno), dolazak u bolnicu, prijem. Užasavam se tolikog narušavanja mira koji me do sada većinom okruživao. Trudovi su jaki i brzi. Trudim se koncentrirati na njih, pušem s fenom po trbuhu i primjećujem da mi je od toga lakše. Hladno mi je za stopala.

Između trudova zovem Doma i molim ga da mi pofenira noge da ih zagrije. On je tih i neprimjetan, ali su trudovi ipak bolniji i besmisleni dok je tu. Kao da djelomično vodim brigu o tome što me on promatra pa razmišljam kakvu sliku mu pružam. Počinje trud pa izmičem nogu iz Domevih ruku, toliko je bolan da jecam i lupam s rukom po jastuku. Dolaze mi suze.

Kada je trud prošao Dom tiho prošapće da samo mignem nožnim prstom kad krene. Zna i sam da mi je važno od prve naznake truda fokusirati se na njega inače me preplavi. Sljedeći trud napravim tako, bude bolje, ali me svejedno smeta što nisam sama. Dom napušta sobu, a ja se povlačim u sebe. Potrebno mi je nekoliko trudova da ponovno uspostavim mir. Mozak se opire, misli prolaze kroz njega velikom brzinom, računam koliko je sati, kako su često trudovi, koliko još dok primalja dođe, prisjećam se Nevinog poroda, a onda ipak uspijevam sve misli odmaknuti i prepustiti se miru.

Tonem u neki polusan, osjećam kao da sam samo napola prisutna, kao onaj kratki period prije nego se utone u san. U glavi mir, u trbuhu osjećam kako kreće trud. I dalje sam mirna, polagano dišem, fokusiram svu pažnju na fizički osjećaj u trbuhu. Točno osjećam okruglu glavicu nisko dolje u trbuhu i njezin pritisak na cerviks, u glavi si to zamišljam kao glavicu koja se provlači kroz ovratnik dolčevite. Osjećam kako još nije prošla, zadovoljno se opuštam i prepuštam osjećaju kako se ovratnik otvara i propušta glavu. Trudovi su vrlo snažni, ležim mirna na lijevom boku, u svakom trudu točno osjećam sve što se događa unutra. Između trudova je u glavi praznina, kao da je netko zaustavio vrijeme.

Ovaj neobičan i svečani mir se nažalost par puta prekinuo i to sasvim banalnim sitnicama kao što je, na primjer, škljocanje brave na ulaznim vratima dok je Dom izlazio iz kuće ili tihim zvukom što je ispustila posudica s macinom hranom koju je Dom spustio na pod ispred kućnih vrata. Ovaj drugi zvuk je u mojoj glavi pokrenuo lavinu banalnih misli, o tome kako je maca dobila jesti vani (inače jede unutra) i kako se to vjerojatno Dom pametno sjetio da maca ne ulazi u kuću da me ne smeta, a i beba će uskoro doći.

Trud koji je uslijedio nakon ovog toka misli je bio jedan od najgorih do tada, nevjerojatno bolan, bez ikakvog smisla, bez mirnoće i spokoja koji su pratili prethodne trudove. Jedva sam ga preživjela, samo sam čekala da prođe, a on je trajao i trajao. Užas. Odmah u pauzi nakon njega sam se ponovno trudila uspostaviti mir. Nisam uspjela za prvi trud, ali sljedeće trudove sam ponovno dočekivala u miru, opuštena i potpuno predana onome što se događalo u mom tijelu. Bila sam užasno žedna, ali nisam željela riskirati komunikaciju s Domom, njegov dolazak, ispijanje, bilo me previše strah da će se mir ponovno poremetiti pa sam potisnula osjećaj žeđi i suhoću na usnama i nastavila uživati u miru.

Nakon nekog vremena sam osjetila kako mi se u trudu javio nagon za tiskanjem. Pitala sam Doma kroz vrata gdje su. Primalja je prošla naplatne kućice, još pola sata. Ajme! Nisam se smjela prepustiti očaju pa sam svjesno potisnula sve misli o tome kako možda neće stići i odlučila misliti pozitivno, kako su trudovi još uvijek dovoljno razmaknuti, kako se nagon ne javlja u svakom trudu, a pokušala sam što prije sve misli istisnuti iz glave. Ubrzo i jesam pa sam ponovno utonula u spokoj i polusan.

Trudovi su i dalje bili dugi i snažni, osjetila bi svaki kako polagano dolazi i pozdravila ga. Prepustila sam se fizičkom osjećaju koji se javljao u meni, milujući tu malenu glavicu koju sam toliko snažno osjećala kako se probija. U jednom od trudova jasno sam osjetila kako je glavica kliznula kroz "rub dolčevite“ kako sam to zamišljala i spustila se niže. Instinktivno sam rukom išla popipati i na samom ulazu jasno osjetila pod prstima glatku membranu vodenjaka i ispod nje čvrstu masu – glavicu. Reagirala sam dovoljno brzo i potisnula sve misli. U to vrijeme sam osjećala samopouzdanje da bi mogla roditi "sama“, odnosno bez primalje, ali to nisam željela. Prvenstveno jer sam tako još prije obećala Domu, a djelomično ipak i zbog nesigurnosti. Uostalom, još malo pa je tu.

Od trenutka kada mi je krenuo nagon za tiskanjem, vanjski utjecaji su imali daleko manje posljedice na mene. I dalje su me ometali, ali bi puno prije povratila mir. Da li zbog uznapredovale faze poroda ili zbog uspostavljenog potpunog i dugotrajnog mira, ne znam. Ali znam da sam nekoliko puta pitala Doma kroz vrata gdje su (i dalje me više smetalo ako bi ušao u sobu pa smo komunicirali kroz vrata) i on me par puta izvijestio.

Trudovi su sa sobom nosili nagon za tiskanjem i ja sam ih pokušavala umiriti tako što sam u to vrijeme u dubokim mlazovima ispuhivala zrak kroz usta, puštajući da mi se obrazi napuhnu i ispuhujući ga uz snažan otpor poluotvorenih usta. Takvo tiskanje zraka kroz usta je maskirao potrebu za tiskanjem u trbuhu. Jedan od trudova sa sobom je donio i potrebu za obavljanjem nužde. Osjećala sam se spremnom otići do wc-a, ali me bilo strah pomaknuti se, znala sam da bi se beba time pomaknula još niže i krenula van.

Odlučila sam se za obavljanje nužde ležećki i prvi dio istisnula u ruku. Zazvala sam Doma i tražila maramice. Njegovo prisustvo za vrijeme obavljanja nužde me nije niti najmanje diralo. Dodavao mi je maramice i preuzimao prljave. Uopće mi nije bilo važno što je to što izlazi, niti najmanje me nije smetalo. Osjećala sam olakšanje tiskajući kroz debelo crijevo jer je i to doprinijelo olakšanju i maskiranju potrebe za tiskanjem u trbuhu.

Nakon toga je kratko vrijeme ponovno bilo mirnije i lakše. Kada se ponovno pojačala potreba za tiskanjem, dobila sam poriv za skidanjem majice (posljednji komad odjeće) i snažnu želju da se uspravim. Majicu sam skinula, ali želji za uspravljanjem sam se ipak oduprla, svjesna da bi to značilo samo finale.

Ipak, rijeka koja teče se ne zaustavlja tako lako. Već u sljedećem trudu sam Domu rekla: "Dom, ajmo mi to roditi, daj da se spasim, ne mogu više otezati, beba samo što nije izašla". On je mirno i brzo odgovorio da može i dodao da si ide oprati ruke. To mi je ulilo dodatnu snagu pa je sljedeći trud ponovno bio smislen i miran. Ipak, bit će da je Doma u kupaoni izdala snaga jer kad se malo kasnije vratio u sobu je rekao da ajmo radije ipak još mrvicu pričekati, primalja samo što nije došla. Kako mi je u tom trenutku prevladavao mir, pristala sam.

Nakon možda još dva truda (bilo je 7.45), Dom mi je uistinu rekao kako je primaljin auto ušao u naše dvorište, počela sam plakati od olakšanja i rekla mu da joj vikne neka trči. Bila je stvarno brza (parking nije baš blizu ulaza, a i treba se ići uzbrdo), a čim sam začula njezine korake ispred ulaznih vrata sam konačno popustila nagonu i uspravila se na koljena. Iste sekunde se voda prolila ispod mene, osjetila sam kako je glavica nasrnula na sam izlaz i potaknula me na snažno tiskanje.

Primalja je ušla u mračnu sobu, na brzinu navukla rukavice, dopuzala do mene na krevetu i odostraga me nježno zagrlila i tiho i veselo pozdravila. Malo me time iznenadila, ali mi je drago da je to učinila jer je zapravo tom gestom postala bliski partner kojeg sam sa zadovoljstvom propustila u ovaj poseban događaj. U sobi je i dalje bio gotovo mrkli mrak, samo je lagana svjetlost dopirala kroz vrata sobe iz ostatka zamračene kuće. Pored kreveta se našao i Dom, a ja nisam imala riječi da mu kažem koliko mi je drago što je tu, nego sam mu se samo bacila oko vrata tako na koljenima i držala ga u zagrljaju.

Kada je krenuo novi trud ponovno sam se uspravila, pokušala održavati ravnotežu samostalno, klečeći na sredini kreveta i slušala svoje tijelo koje je silovito guralo bebu van i zahtijevalo da tiskam. Ipak, suprotno mojim ranijim očekivanjima, beba nije baš samo tako izletila van, ja sam vođena nagonom snažno tiskala, no dolje sam osjećala samo zatezanje i otpor.

Popipala sam rukom i osjetila meko i naborano tkivo kako je malo prodrlo kroz ulaz. Budući me taj dio smetao i zatezao, automatski sam bez razmišljanja rukom lagano pritisnula na to mjesto i iznenadila se kada sam osjetila kako je to tkivo pod laganim pritiskom glatko ukliznulo duboko natrag unutra i gore, pri čemu je odmah nastupilo olakšanje – ali i šok jer sam shvatila da sam bebinu glavu gurnula natrag!

U to vrijeme sam još uvijek klečala na našem krevetu na koljenima, održavanje ravnoteže me prilično ometalo, nisam se imala na što osloniti pa bi se rukama oslonila na vlastite butine i podignula glavu visoko, ali mi to nije davalo dovoljno snage za tiskanje i zapravo me ometalo. Ne znam je li to primalja primijetila ili bi me pitala neovisno o tome, no nenametljivo je pitala da li može sugerirati drugi položaj. Rado sam prihvatila.

Ona nas je brzo razmjestila, Doma je posjela na uzglavlje kreveta i rekla mu da se nasloni na zid, a mene je posjela njemu u krilo. Ova poza mi je puno bolje odgovarala. Bilo mi je udobno (Domu vjerojatno nije, ali mi u tom trenu to nije uopće palo na pamet), mogla sam se osloniti rukama na njegove noge, moje noge su bile više raširene pošto sam zapravo bila u položaju čučnja pri čemu mi opterećenje nije bilo na nogama tako da mi je bilo vrlo udobno, a i više sam se uspravila bez gubitka energije na balansiranje i održavanje ravnoteže kao u prošloj pozi.

Kada sam, vođena nagonom u sebi, krenula ponovno tiskati. sve je bilo puno lakše. Osjetila sam kako je dobar dio glave izašao van, a onda me počelo prilično zatezati i pomalo peći. Kako iz prvog poroda (koji je bio u vodi) nisam imala iskustvo pečenja to me neugodno iznenadilo. Rekla sam primalji da peče, ona je rekla da zna. I bilo je odmah lakše. (A kasnije kad sam o tome razmišljala sam shvatila kako sam zapravo očekivala da će od sada peći sve više i više pa me bilo strah, no to je zapravo bio vrhunac, nakon toga je samo postalo lakše. Da sam znala da je to najgore što će biti vjerojatno ne bih ni trepnula na taj osjećaj zatezanja i pečenja. Strah je najveći neprijatelj.)

Kako je glavica bila na pola vani, primalja me potaknula da još tiskam, pokušala sam, ali bilo je vrlo teško – a i bilo me prilično strah da će boljeti jače nego do tog trenutka. Tada sam joj rekla "I can't“, a ona je odgovorila "Yes, you can“. Na to sam ja ponovno "I can't“, a ona opet nježno i ohrabrujuće "You can!“, što je izazvalo moj odgovor "I know I can, I just feel like I can't“.

Njezin osmjeh i odgovor "It's almost over“, kao i spoznaja kako me samo strah, a naravno da mogu, kao i sve žene koje su rađale prije i koje će rađati nakon mene, je u meni probudio ogromnu snagu, kao da sam dobila krila. Kroz glavu su mi proletile sve pročitane priče s poroda i sve slike izgona u kojima žene imaju zadovoljno-opušteni izraz lica. Hrabro i odlučno sam se prepustila potrebi da tiskam kada mi je nagon za to došao i u roku par sekundi sam osjetila potpuno olakšanje.

Primalja je rekla da je glava izašla, a ja sam veselo odvratila da znam, osjećam i da je osjećaj super. Sva sam bila u potpunoj ekstazi, smiješila sam se i nekoliko puta zadovoljno promrmljala neke uzdahe i komentirala kako se dobro osjećam i koliko uživam i kako je ovaj osjećaj izvrstan! U tom trenutku sam postala svjesnija svoje okoline i slučajno pogledala prema vratima sobe, a na ulazu sam vidjela našu malu veliku djevojčicu kako me znatiželjnim očima sramežljivo promatra.

Nasmiješila sam joj se i veselo joj rekla: "Nević, bok!“, presretna što je i ona prisutna u ovom posebnom trenutku, a ona mi se sramežljivo nasmijala natrag, ne sjećam se da li je mahnula ili rekla: "Bok!“, ali me nekako pozdravila. Iste sekunde sam ponovno zaboravila na nju. Kako sam nakon izlaska glavice cijelim tijelom odahnula i opustila se, naslonila sam se na Doma i sva se krenula opuštati i spuštati se na krevet, sjedati. No nisam daleko dospjela jer su me Domove ruke brzinski primile ispod guze i podignule visoko u zrak, tek tada sam i ja shvatila da ne mogu sjesti dok bebina glava viri van (a Dom mi je kasnije uzbuđeno prepričavao kako se prepao da ću sjesti bebi na glavu).

Tada sam se neugodno iznenadila što beba još nije izašla i sjetila se Nevinog poroda u kojem sam nakon izlaska glavice samo mirno promatrala kako njezino tijelo polagano migolji van iz mene. Dodatno, primalja me nježno potaknula da istisnem i ostatak bebe. Tu sam se potpuno zbunila. Kako molim? Pa Neva je samo izmigoljila u vodu nakon što je izašla glava, što se tu još ima tiskati?!? No ajde, kako ova beba očito nije još bila vani, nije mi bilo druge. Pored toga, impuls za tiskanje je bio prejak za filozofiranje, samo sam mu se prepustila.

Snažno sam tiskala, a i primalja je nešto dolje petljala, no nikako da se nešto pomakne. Nešto u meni me potaknulo da se poželim dodatno zauzeti za našu bebu i podnijeti dodatni napor i eventualnu bol da ju dovedem k nama, te sam odmah pronašla dodatnu snagu koju sam uložila u tiskanje nakon čega sam konačno osjetila široka i špičasta ramena kako su kliznula van, jedno po jedno, a za njima sam osjetila kako polagano i uz otpor kliže i široki trup dok su se nogice samo odgurnule.

Beba je vođena primaljinim rukama pljusnula na krevet ispred nje i mirno ležala. Mene je oblilo olakšanje, veselje i ljubav prema malom biću ispred nas. Kada se Neva rodila je također samo mlitavo legla na moj trbuh i nije mrdala tako da se nisam zabrinula što se ova beba ne miče (za razliku od Doma, koji je vjerojatno bio u šoku pošto je taj dio puno puta zabrinuto prepričavao te za razliku od Neve koja je kasnije kulerski komentirala kako je mislila da beba nije živa jer se uopće nije micala).

Bacivši pogled na prsa uočila sam kako se pomiču i zaključila da srce kuca, nema brige, pupčana radi svoje dok je primalja s malenom cjevčicom isisavala sluz iz usta i nosnica. Proučavala sam bebino lice, tijelo, ruke, zapazila malu pišu koja počiva na jajima i radosno pomislila: "Ha, ipak je dečko“, Dom će biti zadovoljan (jer smo ciljano ovaj put išli na dečka pa je zapravo lijepo znati da smo uspjeli pošto kroz trudnoću nismo željeli znati spol, kao ni prvi put), a onda sam proučila još i njegove dugačke nogice.

To moje proučavanje je prekinula primalja koja je bebi nogice podignula u zrak, poškakljala ju po tabanima i protresla guzu. Na to je beba počela lagano stenjati i plakati pa ju je primalja dala meni u ruke.

Ja sam u to vrijeme sjedila na našem krevetu u turskom sjedu, naslonjena leđima na zid, s bebom u rukama i prisjetila se opisa jedne slike nakon poroda koja je inspirirala jednu od Rodinih forumašica na njezina dva prelijepa poroda. Uh, koji osjećaj, ponovno držati malenu bebu u rukama. Našu novu malu bebu.

Svi strahovi da li ću se sjećati kako se mala beba drži su u istom trenu prošli, ruke znaju što treba raditi. Odmah sam mu ponudila cicu, ali nije baš bio zainteresiran. Cijelo vrijeme je imao zatvorene oči i pomalo plakao. Ja sam ga mazila i nešto mu tepala. Nismo obratili pažnju koliko sati je bilo kada se malac rodio, no računamo da je bilo 8.00 (premda Dom kaže da možda i manje, od primaljinog dolaska do njegovog izlaska po njemu nije prošlo više od deset minuta). Manje od četiri sata od prvog truda.

Slijed događaja dalje mi je vrlo mutan i zapravo mi nije niti toliko bitan. Znam da je u nekom trenutku krenulo ponovo s kontrakcijama što mora da je primalja primijetila jer mi je predložila da istisnem posteljicu koja se odvojila. Kad mi je krenuo impuls truda da tiskam sjetila sam se rečenice iz knjige Ine May kako izlazak posteljice nije toliki problem pošto nema kosti i ohrabrena tom spoznajom sam hrabro stisnula i odmah osjetila mekanu hrgu kako izlazi.

Prestala sam tiskati, ali je primalja i dalje čekala, nije sve izašlo, pa me zamolila da potisnem još malo. Jesam i izašlo je sve. Primalja je tada upalila malu lampicu pričvršćenu na glavi i počela detaljno pregledavati posteljicu. Nakon nekog vremena je rekla da je sve u redu.

Za vrijeme istiskanja posteljice je malac bio kod mene u rukama, kao i sve vrijeme dok se nisam ustala za kratki tuširanac. Kod tog ustajanja sam kratko zastala na što se primalja iste sekunde našla pored mene i kao orao me pozorno promatrala. Nasmiješila sam joj se i rekla da sam u redu, da mi je u glavi skroz ok, ali da sam umorna k'o pas. Na to mi se malo nasmijala i vidjela sam da je odahnula.

Prije nego sam ustala smo u nekom trenutku rezali pupčanu vrpcu, ne sjećam se više točno kada, ali znam da je primalja jednom rekla da je prestala pulsirati i da možemo rezati ako želim, ali sam ja rekla da bih još mrvicu pričekala, nije mi se dalo s time tada okupirati, uživala sam u maženju bebe. Nakon nekog vremena smo ipak krenuli rezati, primalja je pitala tko će, ja ili Dom, a ja sam skoro odgovorila: Neva (koja obožava rezuckanje, ali je ipak možda premala za to). Primalja je stavila kvačicu, a Dom je prerezao.

Tada sam ponovno ja došla na red, primalja mi je pritisnula trbuh što mi se nije svidjelo, ali nije bilo dugo, a i bez ustručavanja sam se potužila da me boli. Rekla je da se maternica lijepo stisnula i potaknula me da popipam i sama, stvarno, pod kožom se osjećala smiješna mala čvrsta kvrga. Također je rekla da gotovo ništa nisam krvarila i pitala da li me smije pogledati da li trebam šivanje. Naravno da smije.

Pogledala je (i dalje s lampicom na glavi, dok je beba bila u mojem naručju) i ustanovila da sam malo ipak pukla i da će me šivati. Za svaki taj korak primalja je nježno pitala za dopuštenje. I za pregled i za šivanje i za injekciju anestetika i za početak šivanja. Vrlo lijepa gesta. Nije mi padalo na pamet išta od toga odbiti, ali je bome bilo ugodno imati priliku odlučivati da li to želim sada ili ne.

Dok me šivala dugo je dolje bila zaposlena, osjećala sam da je nekoliko puta uvlačila konac, ali je na kraju rekla kako je stavila samo jedan površinski šav, koji je uspjela napraviti tako da je okrenut prema unutra tako da s vanjske strane nemam čvor.

Dok sam ja otišla na tuširanje primalja je imala bebu, tada ju je pregledala, izmjerila, a onda me pozvala da dođem bebi dati klopu. Kad sam se vratila primalja je još vagala bebu, morala ju je dvaput staviti na vagu jer nije vjerovala što je vidla. Beba je imala 4 800 grama.

Ovaj put kad sam maloj prinovi ponudila cicu je spremno prihvatio, odmah ju je stručno sam potpuno uvukao i zdušno krenuo sa sisanjem. Od tog trenutka mi je zapravo ponovno svaki zvuk, svaka osoba, svaka riječ - sve mi je smetalo. Htjela sam samo da sam sama s bebom.

Primalja je malo razgovarala sa mnom, malo u drugoj prostoriji s Domom, nakon nekog vremena su došli i Domovi roditelji koji su u drugoj sobi razgovarali s primaljom. Svi su mi smetali. Ja sam samo željela uživati u spokojnom izrazu lica naše male prinove. Srećom, Dom je shvatio moju želju tako da nitko nije ulazio u sobu i svi su bili tihi.

Ja sam u miru uživala u novim emocijama u poznatom krevetu, u svojem domu. Sve je bilo isto kao prošlu noć, svaka stvar je bila na svom mjestu, a opet je sve bilo toliko drugačije. Cijela soba, toliko poznata i draga, činila mi se sasvim drugačije pod ovim novim svjetlom koje je stiglo s našim malim/velikim dječakom.

Naredni dani su prošli kao u snu, ja sam većinu vremena spavala ili samo ležala u krevetu uz našeg mirišljavog mališana, a Dom i Neva su povremeno navraćali do nas, u pauzama između mnogih šetnji i izleta kojima su se počastili kako bi nama osigurali mir, pa bi se onda svi zajedno mazili i uživali.

Od prvog trenutka smo bili svi četvero zajedno, cijela obitelj. I tek sada uviđam važnost tih prvih dana i počinjem cijeniti te vrijedne trenutke koji nisu bili ometani od strane dobronamjernog osoblja koje nekoliko puta na dan ulazi u sobu ili želi odnijeti bebu na kupanje/pregled/cijepljenje. Mir koji je obilježio većinu mog kratkog poroda, neometano se proširio i na prve dane života našeg najmlađeg člana. Dobrodošao u našu obitelj!

Izračun termina poroda