Priče s poroda
Godina poroda:

VBAC u Varaždinu - priča o ženskoj snazi

VBAC u Varaždinu - priča o ženskoj snazi

Ovo je priča koja ima nekoliko početaka, a jedan od njih dogodio se prije točno 3 i pol godine kada sam carskim rezom rodila Ladu. Sretna, ushićena i prepuštena djelovanju hormona nisam se puno opterećivala činjenicom da se prvi porod odvio prema gotovo najgorem mogućem scenariju kojeg nisam niti mogla zamisliti. Kako je trauma polako zacjeljivala, a želja da Lada dobije društvo postajala sve većom, maštala sam o jednom običnom vaginalnom porodu koji i ne mora nužno biti prirodan. Sve što sam htjela je doživjeti taj kozmički osjećaj bebinog dolaska na ovaj svijet i zagrliti to malo toplo klupko odmah po porodu.

Ova priče je osim prije 3 i pol godine započela i na seminaru Andree Robertson gdje sam između ostalog došla upoznati već legendarne riječke primalje i najaviti im svoj dolazak u riječko rodilište sa željom da drugo dijete rodim tamo. Vratila sam se kući pomalo razočarana jer to na kraju nisam napravila, a shvatila sam da su mi račune "pomrsile" varaždinske primalje. I šta sad? Nisam znala nikoga tko je rodio u Varaždinu i pomislila sam da možda ipak nije pametno s drugim porodom eksperimentirati u Varaždinu (u kojemu btw nikada nisam niti bila). Onda sam na rodinom forumu otkrila topic o varaždinskom rodilištu i više puta ga iščitala od početka do kraja. Intuicija mi je govorila da bi to moglo biti mjesto po mojoj mjeri. Osim toga jako mi se svidjelo to što varaždinsko rodilište nije niti izbliza imalo tu mitsku notu koja je već davno obavila riječko rodilište. A meni je baš to trebalo: skrovito, intimno mjesto gdje ću bez velike pompe i najave dati sve od sebe da se moj drugi porod odvije prema nekom sasvim drugom scenariju od prvog. Sve što sam već slutila potvrdila mi je Lutonjičina priča s poroda, a i sebično sam pomislila «Yeeeees, probila je led i sad će meni biti lakše». I bila sam u pravu. Lutonjica mi je dala kontakte od dr. Jukića i primalje Erike i moje su pripreme počele. Međutim, nisam igrala na sigurno jer sam znala da će se moj san o vbac-u ostvariti samo ako trudnoća bude do kraja besprijekorna i ako porod krene željenim tokom. Pa dobro, imam svoj san, a i ako ga ne ostvarim još uvijek mogu biti sretna majka dvoje djece uskraćena za jedno posebno iskustvo. Taj osjećaj neizvjesnosti i otvorenosti na sve opcije donio mi je ono što sam najmanje očekivala: sa svih strana osjećala sam neočekivanu podršku i energiju koju sam upijala. Već prvi razgovor s primaljom Erikom i dr. Jukićem bio je predobar da bi bio istinit. Doslovno sam plakala nakon razgovora s njima i nisam mogla vjerovati da dvoje nepoznatih ljudi ima najiskrenije namjere pomoći mi da rodim kako sam htjela. I kockice su se počele slagati: suprug je, iako ispočetka malo iznenađen, podržao moj plan i na ideju o douli reagirao kako sam samo poželjeti mogla. Nakon prilično opuštenog velikog dijela ljeta i energije prikupljene u svakodnevnim dugim šetnjama bila sam mirna: plan je skovan, ostalo ovisi o položaju zvijezda u trenutku kad krene porod. I krenuo je. Tri dana poslije termina, nešto prije devet sati navečer osjetila sam prvi trud. Wow, kako dobar osjećaj poznat iz prve trudnoće. Lada je već spavala, a suprug i ja smo odlučili pogledati film «Deja vu» s Denzelom Washingtonom u glavnoj ulozi (za svaku preporuku). Prije nego smo pustili film ležerno sam mu priopćila da noćas krećemo za Varaždin i da još samo moramo obavijestiti logističku potporu da je porod krenuo. Oko 23 sata sam javila Eriki da ćemo doći u neko doba noći i oduševila sam se kad sam shvatila da ću, ako sve bude teklo po planu, vjerojatno roditi u njezinoj smjeni koja je počinjala u 6 sati ujutro. Tetu čuvalicu sam molila da dođe u neko doba noći k nama i provede noć i jutro s Ladom za slučaj da suprug kreće sa mnom za Varaždin. Na kraju sam nazvala Momze koja će tek postati mojom doulom. Bila je u Petrinji i nešto prije ponoći je krenula za Zagreb. Trudovi su bili blagi, u trajanju od oko 30 sekundi i na svakih 15, 10 minuta, a oko ponoći su već bili na 5 minuta. Nekako mi se to činilo brzo, ali pretpostavila sam da nisu bili jako učinkoviti obzirom na kratkoću trajanja i na potpuno podnošljivu bol. Yeah, wright!. Poslije se pokazalo da sam bila u zabludi. Film je bio odličan i zaokupljao mi je pažnju. Paralelno sam odrađivala trudove lagano njišući kukovima na lopti, između trudova sam praznila mjehur, stavila veš na pranje, skuhala suprugu kavu, a sebi čaj od jasmina za opuštanje. Nakon nešto više od tri sata od prvog truda (negdje oko 00.30) pomislila sam da bi možda ipak bilo bolje krenuti za Varaždin dok su mi trudovi još podnošljivi pa sam ipak nazvala Momze. Došla je po mene oko 01.00 i kad smo krenule trudovi su bili na 3-4 minute. Putem smo ćaskale, dogovarale zadnje detalje i zaustavile se jednom na autoputu kako bi pod nebom punim zvijezda ispraznile mjehur. Prizor je bio totalno šašav. U noći, na praznoj autocesti dvije frikuše (od kojih jedna s trbuhom do zuba) pišaju uz autoput, gledaju u zvijezde i umiru od smijeha. Tu smo se zagrlile i same sebi poželjele sreću. U rodilište smo stigle iza 02.00 sata, a doktor me pogledao poslije 02.30. Ništa nije komentiro. Sestra je pitala treba li klistir, a on je kratko odgovorio da ne treba i da mogu u rađaonu. Pitala sam ga kakav je nalaz, a on je sebi u bradu promrmljao da sam potpuno otvorena. «Ne, to nije moguće, vi se šalite!», rekla sam, iako mi nije izgledao kao netko spreman za šalu. Oči su mi bile pune suza, nisam vjerovala da sam u samo šest sati potpuno podnošljivih trudova došla skroz otvorena. Na putu do rađaone pukao mi je vodenjak, a ja još uvijek ne vjerujem da se to meni događa. U rađaonu odlazimo s primaljom i potpuno zbunjene situacijom zaboravljamo da imam i plan poroda i da bi ga trebale podijeliti svima oko nas za svaki slučaj. Nije nam niti trebao jer se ionako do kraja sve odvijalo prema njemu, a da ga nitko od primalja ili liječnika nije niti pogledao. Trudovi su postali žešći i to je sad bilo to. Nema natrag, ovo je moja šansa i ne smijem je propustiti. Odrađivala sam trudove doslovno daveći i gnječeći primalju Jasenku i Momze. Mijenjala sam položaje, prodisavala trudove, a liječnik je ušao dva puta pogledati dokle smo došle i ponuditi lijekove protiv bolova koje je Momze u moje ime odbila. Osjetila sam nagon za tiskanjem, ali trebalo je pričekati da se bebica spusti. Osjećala sam je kako si krči put kroz porođajni kanal, ali ja sam sve više slabila. Došla je i Erikina smjena. Iako sam se sigurno osjećala i s primaljama Jasenkom i Vesnom, kada sam ugledala Eriku osjećala sam se potpuno zaštićeno. S njom je u smjeni bila primalja Viktorija. Osim mene u rađaoni nije bilo nikog i uživala sam puni komfor, a da toga nisam niti bila svjesna. Primalje sam imala samo za sebe. Njih dvije i Momze bile su pravi dream team. Ja sam polako odustajala, još sam imala samo snage za neprestano ponavljanje da više nemam snage i da hoću spavati, jesti i piti. Polako me hvatao očaj. Znala sam da ne mogu još dugo ovako i da moram početi više surađivati i opuštati se da bebi pomognem izlazak kako otkucaji srca ne bi počeli padati, a s njima i cijeli moj san o vbac-u. Bila sam na stolčiću, na strunjači, četveronoške, visila Momze oko vrata i na kraju odlučila roditi na krevetu u polusjedećem položaju jer za drugo nisam imala snage. Unatoč toplim oblozima počela sam pucati i tad je Erika predložila spasonosno rješenje-epiziotomiju. Rekla je da ću, ako me samo malo zareže roditi u jedan, dva truda. Tooooo, režite koliko treba, samo da mogu jesti, piti i spavati. Tako je i bilo. Nakon reza čula sam Momze kako uzbuđenim glasom govori: »Evo je, vidi se glavica i crna kosica. Ajme, izlazi!». Nakon tih riječi uslijedio je nalet energije i toplo klupko je skliznulo u tren, a osjećaj olakšanja me toliko obuzeo da sam prestala misliti na spavanje, hranu i vodu. Primalje su bebicu odmah položile na moj trbuh, a nakon 20-tak minuta maženja i cicanja moja doula Momze prerezala je pupčanu vrpcu. Rađaona je izgledala kao bojno polje, a mi smo u opuštenoj atmosferi zbrajale štetu. Tek sam tada shvatila da sam ih sve redom gnječila, grčevito stiskala, grizla, davila... Još smo provele zajedno skoro 2,5 sata jer posteljica nije izlazila van, a ja sam inzistirala da čekamo spontani izlazak. Zbog punog mjehura (cijelu noć sam pijuckala vodu) ipak smo se odlučile za kateterizaciju i injekciju sintocinona nakon čega je posteljica u trenu bila vani. Nakon šivanja krenuli smo na odjel gdje su sretni tata i velika seka već čekali. Lada je sva usplahirena i ustreptala prišla i pitala «Je se rodila bebica?» i počela ju je dodirivati. Tad je i meni valjda postalo jasno da sam uspjela ostvariti svoju želju iznad svih svojih očekivanja: željela sam vbac, ali mislila sam da bi bilo previše maštati o prirodnom vbac-u samo godinu dana prije mog 40-tog rođendana. Pa ipak, snaga i energija 5 žena (dvije primalje, jedne doule, jedne hrabre bebice i sredovječne rodilje) bili su jači od svih mojih strahova i slabosti.

Izračun termina poroda