Zadak u Šibeniku

Kada se na ultrazvuku pokazalo da je bebica u položaju zatkom, ni moj liječnik ni ja nismo puno pažnje obratili na to. Jer šansa, da se bebica u drugoj trudnoći, nakon prvog poroda u kojem je beba išla glavicom, ne okrene nego ostane u položaju zatkom doista je mala. Tim više što se bebač povremeno vrtio u svim smjerovima. Ipak kako se približavao osmi mjesec trudnoće počela sam raditi vježbe za okretanje bebe. Puštala sam joj glazbu i nagovarala ju da se okrene. Kad ni to nije uspjelo pokušala sam akupunkturom. Bebač se okretao, ali bi se uvijek na kraju vraćao u svoj omiljeni položaj: guza na lijevom kuku, stopala na desnom, glavica gore. Konačno sam se pomirila s tim da me očekuje porod zatka i bacila se na literaturu i pretraživanje Interneta.

Tako sam saznala da se sve češće takvi porodi dovršavaju carskim rezom, što mi se nikako nije sviđalo, a između ostalog pronašla sam i osnovne smjernice bjelosvjetskih babica i liječnika koji još uvijek vaginalno porađaju zatke:

• ne petljaj se,
• ne induciraj nikad,
• prepusti se majčinoj intuiciji,
• kako kod zatka često nema pravih trudova, kad počne izgon žena se treba ustati ili na koljena ali tijelo uspravno (evo zašto sam došla do dripa, ali o tome više kasnije),
• i još jednom, ne petljaj se.

Da vas upoznam s akterima priče:

• doktor A, obožavatelj carskog reza, smatra da je porod ponižavajući za ženu,
• doktorica B, stara cura bez djece, porodu pristupa kao najgori muški šovinist, voli se lažno predstavljati,
• doktorica C, radila u seoskoj ambulanti pa dobila specijalizaciju zbog toga jer je selo bilo na području od posebne državne skrbi,
• šefica ginekologije, dr. D, išla s mojim svekrom u gimnaziju (naravno da i ovaj podatak ima jako veze u cijeloj priči).

U ponedjeljak u ponoć pukne meni vodenjak i mislim si ja odspavati do ujutro. Međutim, voda je lijevala iz mene kao iz kabla i već sam pomislila da beba ide nogicama što je najgora mogućnost, a počeli su i trudovi. I oko tri došli su trudovi na tri minute (potpuno lagani i bezvezni, al’ opet, svake tri minute), voda i dalje pljuska. I pokupimo se mi u rodilište. I primi mene tamo dr. C i nakon vaginalca koji je trajao jedno 3 minute jer nije niti pogledala trudničku knjižicu pa nije mogla skužiti što pipa, kaže ona meni otvoreni ste 3 cm. Al’ vidim ja da njoj baš i nije sve tu jasno i skužim da ona uopće ne kuži kako to dijete stoji.

Pa kažem: "Beba je na zadak".

Dr. C: "Zadak? Pa vi ste prekasno došli!".

Ja: "Za što prekasno????".

Dr. C: "Dobro, dobro, dajte sestro klistir i brijanje".

I pitam ja iz čiste provokacije (nisam mogla odoljeti): "Mogu li ja to izbjeći?".

Dr. C: "Neće meni gospođo vaša govna smrdit'".

I spremi mene primalja u rađaonu, da mi dekicu i novine i naravno prikopča me na “machine that goes ping”. I ja lijepo do jutra odležim, malo sam spavala, malo čitala. Trudovi su bili skroz lagani. Malo sam radila vizualizacije iz jedne od knjiga koje sam pročitala i u 7 h dolazi dr. C.

I pregleda me ona i kaže vi ste 7-8cm otvoreni i sad ćemo vam priključiti drip. A ja kažem ne može.

Dr. C: "Kako to mislite?".

Ja: "Neću drip".

Dr. C: "JA ĆU TO VAMA U KARTON ZAPISATI!!!".

Ja: "Pišite" ...

I ode ona. I nakon sat vremena ulijeće bijesno dr. B i krene se derat' na mene, da što si ja mislim, da ću ja NJIMA pamet solit'!!!

Dr. B: "Ja sam šefica rodilišta (in her dreams) i vi možete poslušati ili idite kući rađati".

I sad ja tu već lagano crvenim od bijesa, kad ulazi još neki doktor (dr. A).

I kažem ja njoj: "Pomognite mi da skinem ove kopče pa ja idem".

I tu ona ostane 10 sek otvorenih usta i onda totalno bijesno odmaršira van.

E sad se uključuje i dr. A: "Otkuda vama pravo da nas učite poslu".

Ja: "Uopće mi to nije namjera".

Dr. A: "Jel vi znate da su žene prije umirale kad su rađale zadak jer nisu imale doktora kraj sebe!".

Ja:  ......

Dr. A: "Nemoj da ti padne na pamet razvlačit' nas po novinama i sudovima kad ti dijete umre!!!" (Ovo citiram od riječi do riječi).

I ode i on. I opet ulijeće dr. B i ravno na CTG (inače da vam kažem da je malom puls bio idealan cijelo vrijeme, 120 do 140 otkucaja bez oscilacija, sve 5).

Dr. B: "Vama dijete pati, vi niste normalni, ovaj CTG niš ne valja. Morate mi potpisati da nećete intervencije". (I maše ona papirom).

Ja: "Dobro dajte to ovamo da potpišem".

I pogledam ja nju sa smiješkom i potpišem. I opet ona 10 sek otvorenih usta i ode. A znam ja da ona zna da ja znam da taj papir ništa, apsolutno ništa ne vrijedi bez ovjere potpisa.

I sad dolazi babica koja cijelo vrijeme stoji na vratima i popravi mi dekicu i kaže: "Niš se ne brini, CTG je OK, beba je u redu".

Naravno da se to sve događa između mojih trudova koji totalno osciliraju jer sam naravno poludjela nakon svih tih izjava. Tu negdje između ostalog zove i moj doktor i poručuje mi da slušam babicu. I u konačnici ulijeće u rađaonicu totalno bijesna šefica ginekologije dr. D i ravno na mene, a ja tu iskusno ukližem k’o Ronaldo: "O dobar dan, znate pozdravio vas je moj svekar, kaže da ste išli skupa u školu".

I tu gospoja odjednom izvadi osmijeh iz usta i prilijepi ga, pa sve fino, pa je l' ti znaš, pa je l' tebi jasno, pa to se mora ... Naravno da mi je bilo jasno da ću morat' na drip jer moji trudovi nisu bili porođajni, da sam se mogla ustat' na noge, ne bi mi trebalo, al' svi znamo što je to ...

I kažem ja njoj: "Joooj kako ste vi uvjerljivi, al’ jel bi mogli još malo pričekat'?".

I tako smo pričekali do 9h, a onda sam ja već počela osjećat jači pritisak pa sam pristala da mi zabodu to sranje u ruku.

I taman meni krenu ti užas-trudovi, evo opet onog dr. A.

Dr. A: "Znate ja sam za rata radio u Bosni i nikad mi se nije ništa slično dogodilo, nikad rodilja nije odbila intervenciju, ipak mi znamo što radimo ..."

Ja: "Oprostite,a tko ste vi uopće?".

Dr. A: (Opet otvorena usta 10 sek) "Pa ja sam doktor A, pa mene svi znaju!!!".

Ja: "Očito da ne ...".

Iako sam nagovorila babicu da malo smanji drip, ja sam tu i tamo vrištala od bola i izderala grlo. Svoje osobne trudove, ma kakvi bili možeš kontrolirat, opustit zdjelicu, prodisat normalno. A ovo je bilo prestrašno. I onda je nastupilo oko 10 h ono što nizozemske babice zovu (čini mi se) "sat očaja".

Ja sam to očekivala i sve, ali kad nastupi to je totalni pomak u svijesti. A mene su još i nenormalno prali ti trudovi ... Uglavnom to je osjećaj da više ne možeš, da je to to, maksimum koji možeš dati od sebe, i tako sam ja objašnjavala babici (koja mi je rekla da lagano tiskam da si olakšam trud, al' da ne smijem jako) da ja više ne mogu i da umjesto da tiskam da se stišćem.

E onda je i to prestalo (usput, ne traje sat vremena) pa sam mogla tiskati da si olakšam, al' nemaš tu što tiskati, bebina guza je mekana i osjećaj je skroz drugačiji od očekivanog.

E onda oko 11 h su me prebacili na ginekološki stol što možda nije bilo toliko loše jer sam je spustila skroz tako da mi je guza visila. Pokušavali su oni mene vraćati al’ nisam baš trzala. Uglavnom, sad su i muža pustili unutra (prvo su me pitali je l' sam sigurna da želim njega tu, je l' sam sigurna da on to može izdržati, je l' sam sigurna da želim da me on vidi u TOM stanju i još nešto al' sam tu već počela govoriti da da da da da).

A naravno mene cijelo vrijeme peru trudovi za poludjeti i onda je to krenulo. Babice su bile krasne, samo što me nisu po glavi mazile. Donosile su mi mokre gaze i držale me za ruku (cijelo vrijeme, samo sam se sad sjetila da ne smijem njih zaboravit pohvalit).

E da, ekipa se sastojala od dr. D (koja inače ne bi bila tu al' ipak je sa svekijem išla u školu), dr. B, zatim dvije babice i specijalizant. Dali su mi nekakav lokalni anestetik u međicu al' nije bas djelovao, tj. osjećala sam ju i dalje. E sad još moram reći da unatoč svemu dr. B nije odmah na škare krenula nego je doista čekala zadnji sekund. Ja sam već osjetila s desne strane kako mi se koža jako zateže i bila bih popucala (e da sam bila na nogama, ne bih popucala, sigurna sam), pa je onda rezala. Uglavnom, u par trudova je izlazio bebač, izlazio, izlazioooooo.

Kad beba ide glavom, glava prokrči put i ostatak tijela uglavnom samo sklizne, a ovo traje, i onda još na kraju glavica. Mislim, još i to moraš istisnut van. E da, sve sam ih oprala glede onih sjedanja na trbuh pa mi je dr. D unaprijed rekla da će ona ako bude trebalo malo pogurati glavicu i da će me prije toga obavijestiti. Al nije trebalo, NARAVNO da nije trebalo.

I dali su nam ga odmah. Bio je skroz ružičast i gladak, u pet puta boljem stanju nego prvijenac kad se rodio. Prvi je bio sav u modricama od navaljivanja na trbuh. I onda još posteljica, krenuli oni meni na stomak (stvarno su bolesnici) da pripomognu al' sam inzistirala da i to sama obavim.

Onda sam postala skroz euforična i specijalizant (koji bi mogao ispasti i OK ginekolog, ako ga ovi ne ukalupe) mi je sašio međicu. I moram reći da je odlično obavio posao jer me je epiziotomije prestala boljeti već desetak dana poslije poroda, a prvi puta nisam mogla sjesti jedno tri tjedna.