Ženska priča jednog poroda

Primjetiti ćete da se neki podaci razlikuju. Namjerno ih nismo usaglašavali, napisane su po sjećanju, neovisne jedna o drugoj. Svatko je pamtio ono što mu je bilo bitno.

Ženska priča

Malo priče s mjesta događaja i puno filozofiranja ...

Sazrijelo je vrijeme da napišem priču o svom trećem porodu.

Nije mi nalik proglašavati išta u svom životu savršenim (jer sposobna sam eto, baš svemu naći manu); ali moram priznati da se moj treći porod opasno približio onome što bih nazvala savršenim. Točnije, savršeno normalnim, onakvim kakav osjećam da porod treba biti.

Na početku upozoravam sve one kojima je najvažnije da je dijete živo i zdravo da ne čitaju priču. Puno muke nizašto. Samo bi vas iznerviralo. Malo je sočnih detalja, ništa spektakularno, puno filozofiranja, možda čak i dociranja. Pustite priču, evo vam najvažnije: 4 600g. APGAR 8/10. Žive smo. To je najvažnije. To jedino pamtiš. To su najvažnije riječi nakon poroda.

One su su jače i od srama, i od osjećaja nemoći, i od osjećaja prevarenosti. One su, kažu, glasnije od krikova boli, usamljenog zapomaganja, reskog zvuka škara koji reže tkivo, i žamora u kojem otac prvi put u životu gleda svoje dijete preko stakla. One su tako velike da ispunjavaju prazninu i prekrivaju krivicu. To su one koje se govore prijateljici koja čeka porod kad nas pita kakav je porod zapravo. One s kojima se tješimo nakon poroda. To je najvažnije. To jedino pamtiš.

Evo, tu su, pa ako vam je to jedino važno, nemojte čitati dalje. Bit će vam naporno. Jer meni su važne i druge stvari.

Rodih doma, na svom krevetu, istom onom na kojem smo (poput pravog dosadnog i pomalo ostarjelog para) i stvorili to dijete. Vjerojatno i na isti dan u tjednu, u isto doba dana - moje savršeno oksitocinsko doba - mirnu subotu oko tri popodne. Nisam zakasnila u bolnicu, nije me "iznenenadilo“... Nisam ni krenula. Ostavila sam mogućnost da se zbog nečeg predomislim, da osjetim potrebu sjesti u auto i krenuti ... ali ništa me nije pokrenulo van iz mog doma.

Sve je išlo spontano: kao disanje, kao hodanje, kao gutanje. Nisam imala potrebe pretjerano razmišljati o onom što se zbiva, znala sam da ide kako treba. Niti sam imala potrebu da netko imenuje ono što prolazim; izmjeri, odbroji, provjeri i registrira. Istina, povremeno sam ja govorila: "krećem tiskati“, "je**no boli“, "mogu ja to“, "još malo“ ... Ali to nisu bila tjeskobna pitanja koja traže potvrdu što se zbiva, više konstatacije da okolinu (ponekad i praznu sobu) obavijestim o zbivanju.

Nekoliko puta sam pomislila: da li bi se nešto loše moglo zbiti? Slično kao kad voziš bicikl niz savršenu cestu, uživaš u suncu i vjetru i pogledu; i onda ti prostruji misao: što ako padnem? Ali, otjeraš tu misao: jer sunce i vjetar i pogled su prejaki da bi bili nadvladani.

Strah je bio puno manje prisutan u meni nego što bi većina vas očekivala da bude u tim okolnostima i definitivno puno manje prisutan nego što sam ja očekivala.

A ja vam inače nisam takva. Moja srednja imena su sigurnost i držanje pravila. Čitam upute na svim novokupljenim aparatima. Provjeravam sastave prehrambenih proizvoda. Provjeravam informacije. S oštrim predmetima u ruci se ne trči. Kaciga na biciklu se uvijek nosi. Deseti kat nije prekrasan pogled, nego mogućnost za pad.

Posao me dodatno izverzirao. Uvijek tražim da mi pismeno ordiniraju lijek koji dajem pacijentima. Opsesivno zapisujem. Svemu se mora znati vrijeme i količina. Volim biti u kontroli. Uvijek razmišljam: što bi moglo stajati iza ovoga?

Nisam transcendentalna, duhovna, filozofična ... Prizemna i praktična do boli. Probala ići na jogu. Umjesto da ispraznim svijest od misli, ili sam zaspala, ili popisivala u glavi obaveze za slijedeći dan. Voditelj me ljubazno upozorio da "nisu sve stvari za svakog" ...

Ne vjerujem u reinkarnaciju. Kad imam streptokoknu anginu, uzmem antibiotik. Ne koristim homeopatiju, biljne lijekove niti magnetske dekice. Od jedanaeste godine čitam medicinsku literaturu. Prvi kontakt s opstetricijom mi je bio čitajući zadnje poglavlje udžbenika iz šezdeset i pete: kako pravilno raskomadati dijete da bi završili porod koji je otišao krivo ...

Nisam od onih koji ne rade ultrazvuk tijekom trudnoće. Na zato da prekinem trudnoću u slučaju nađenih bolesti, nego jer volim biti informirana. Smatram pomoć majci i djetetu kod placente praevie, preeklampsije, i poprečnog položaja dobrom stvari i time i preglede u trudnoći (umjerene i što manje invazivne) korisnima.

Pitate se, kako sam ja takva, opterećena sigurnošću, i k tome medicinski obrazovana, završila rađajući doma? Možda baš zato. Jer sve to znam. Jer sam rađajući dva puta u bolnici shvatila da "pomaganje" nekad i odmogne.

Iskusila sam "kaskadu intervencija". A mogao je to biti normalan porod ... Oni koji su ga "vodili" ga vjerojatno i smatraju "normalnim". Iako ga se zapravo ni ne sjećaju. Ali, ono što je zapisano, izgleda normalno. Uzorni partogram, dapače. S uzornim Apgarom na kraju. Papir podnosi svašta, a većini pojava je, ionako, kasnije teško naći uzrok. Sve su vam to multifaktorijalne stvari, gospođo. Kasno dizanje glavice, kasno prohodavanje, alergije, problemi s pažnjom, grafomotorikom ... Mora da je genetika u pitanju ...

Zašto doma? Zato što volim svoj krevet. Zato jer sam bakteriofob kad su bolnice u pitanju. Zato što mislim da moja starija djeca imaju pravo vidjeti svoju sestru prije svih ostalih. Zato što znam da su šanse da dođe do komplikacija u porodu manje nego što mnogi misle. Zato što znam da su rizici nekih postupaka u bolnici puno veći nego što mnogi misle.

Zato što se, bez obzira što je formalno netko drugi odgovoran, ja osjećam kriva za neke loše posljedice prethodnih poroda. I znam da prebacivanje odgovornosti kod mene ne pomaže.

Zato što ne volim kompliciranje stvari koje su po svojoj prirodi jednostavne. Zato što mislim da je moje pravo da jedan intimni prirodni proces odradim doma. Zato što mislim da je pravo mog djeteta da se rodi doma, u krugu svoje obitelji, bez raznih opasnosti iz okoline. Zato što je, znam iz iskustva, period odmah iza poroda, onaj u kojem ti se neke male slike utiskuju u sjećanje duboko, duboko ... za cijeli život, valjda.

I nisam htjela da mi ta sjećanja budu umjetni nokti moje cimerice u sobi, rupica na peleni na kojoj je plavo utisnuto ime bolnice, miris bolničke kupaone, komentari i pogledi nepoznatih ljudi, šutnja starijeg djeteta preko telefona, tjeskoba dok čekaš da donesu dijete, strah da li će tvoje dijete plakati dok se tuširaš i nitko ga neće podići i tepati mu ...

Znam koje se pitanje nameće logično. Što da se ...? Što da se dogodila komplikacija u porodu, da je stradala beba?

Kako bih se nosila s time? Teško. Sasvim sigurno teško. Osjećala bih se krivo. Krivila bih sebe. Iza toga, svakoga tko mi nije rekao da je moja ideja najveća glupost na svijetu. Ali, znate što? Uvijek vam je to tako.

Pošaljem dijete s tatom na vožnju triciklom. Ima i kacigu. I vrate se krvavi s posjekotinom za šivanje.

Zašto su baš morali ići tada? Zašto sam ih pustila? Zašto ga je vodio? Sigurno je mali bio pospan, zato se dogodilo. I taj pas, zašto bi dijete moralo gledati psa dok vozi. I ta kaciga, trebala je biti još bolja. I da živimo negdje gdje ima ograda kraj pločnika, ne bi se otkoturao do zida. Nismo se trebali preseliti. Ja sam kriva.

Mislim da se nikad djetetu nešto nije dogodilo, a da se majka nije osjećala kriva. To je prokletstvo majčinstva. Takve smo. Svakako se nosimo s time. Neke su strašno oprezne. Ne dozvoljavaju nikakva rizična ponašanja. Lakše im se nositi s krivicom što se dijete ne zna popeti na penjalicu i što je nesigurno i nespretno, nego s krivicom da mu se nešto dogodilo pri učenju penjanja.

Neke nekom drugom prepuštaju odgovornost. Sa mnom ne radiš nikakve rizične stvari, negdje drugdje smiješ. Pa kad se djetetu dogodi nešto, kriv je trener, tata, teta, učiteljica, prijatelji. Sigurno su negdje pogriješili. Sve u vezi poroda prepustit ću doktorima. Oni su krivi ako se bilo što loše dogodi.

Treće shvate da život naprosto nosi rizike. I da je njihov zadatak da važu potencijalnu opasnost neke aktivnosti u odnosu na korist koju ona donosi.

Ako ne padneš nekoliko puta, nećeš naučiti voziti bicikl. Ako želiš nekuda ići autom, moraš riskirati moguću prometnu nezgodu. Ako dijete ne pustiš da počne tonuti, neće naučiti plivati. Dijete neće naučiti žvakati ako mu kad-tad ne daš neizmiksanu hranu.

U svemu vrebaju opasnosti: jedenju, hodanju, trčanju ...  Čak i spavanju. Jeste čuli za SIDS? Sjećate se kako ste zabrinuto pratili disanje djeteta kad je prvi put duboko zaspalo? Smatrate li da bi bilo razumno da ste na krevet svog djeteta stavili senzor disanja i ostavili ga tamo do njegove osme godine? Da li bi to uništilo spontanost, opuštenost i užitak spavanja? Koliko bi bilo lažnih uzbuna? Da li bi to sveukupno koristilo vašem djetetu?

A mnoge se majke djece koja su umrla od SIDS-a sigurno krive što nisu stavile senzor. Na čemu ove majke iz treće grupe baziraju procjenu rizičnosti i korisnosti nečega?

Prvo, logici i zdravoj pameti (barem bi to trebalo biti prvo). Kako su stvari originalno išle? Evolucijski. Da li je to nešto što se radilo u prapovijesti ili je ta aktivnost nova? Zbog čega ta aktivnost čovjeku sada ide teže nego prije, što se promijenilo? Pa tako: ukinemo hodalice djeci da bi sigurnije prohodala. Pružimo im više prilike za slobodno kretanje u prirodnoj okolini da se lakše nauče penjati. Ne dajemo im hranu prije nego su sposobni koliko-toliko je usitniti i progutati. U slučaju poroda- stvorimo neometanu okolinu koja je potrebna i ostalim sisavcima za porod. Ostavimo slobodu kretanja i glasanja. Ne plašimo rodilju.

Drugo na čemu možemo bazirati odlučivanje su istraživanja i preporuke raznih organizacija koja proizlaze iz tih istraživanja. Što povećava šansu za neki problem, a što smanjuje. Tako roditelji pažljivo biraju auto-sjedalice - sukladno rezultatima na testovima sigurnosti. Ili ne pregrijavaju sobe za spavanje jer su pedijatri otkrili da to povećava šansu za SIDS.

Svjetska zdravstvena organizacija je još 1997 u svojim Smjernicama za skrb u normalnom porodu, sažimajući razna istraživanja na tu temu, napisala "... So where then should a woman give birth? It is safe to say that a woman should give birth in a place she feels is safe, and at the most peripheral level at which appropriate care is feasible and safe. For a low-risk pregnant woman this can be at home...". Kritičari će reći da u organizacijama koje donose takve preporuke sjede ljudi koji su već davno van prakse.

Točno. Ali, nije to možda ni loše. Tako možda imaju širu sliku: financijsku, kulturološku, emocionalnu. Ne razmišljaju samo o kratkoročnim dobrim i lošim stranama nečega. Nego i dalje od kratkoročnog.

Svjedok sam (i mnogi koji znaju kako se radi u bolnicama), da se često neke intervencije rade bez pravog smisla. Zato što možemo. Ili su se za neke druge druge ljude pokazale spasonosnima. Ali da li zato što nešto znamo i možemo, uvijek to i trebamo i smijemo napraviti? Da li je pravo rješenje da zdravstveni profesionalci prirodan strah ljudi od neizbježnih prirodnih procesa (npr. rađanja i smrti) rješavaju provođenjem intervencija koje ne donose stvarnu korist niti kvalitetu života? Da li je to u interesu onih o kojima brinu ili zato da se oni sami ne bi osjećali beskorisnima? Da li je odgovor u intervencionizmu ili u holističkoj skrbi?

Treće što utječe na naše izbore su iskustva. Ako znamo neko dijete koje se utopilo u maloj kadici vode u kojoj je stavljalo patkice da plivaju drugačije ćemo gledati na igre s vodom. Ako smo čuli za čovjeka kojem je bačena šibica izbila oko dok se naginjao iz vlaka, nikad to sami nećemo napraviti. Ja vam se recimo ne naginjem iz vlaka i jako se bojim igranja s većom količinom vode od jedne litre. Zanimljivo, zar ne? Čovjek bi rekao i malo neracionalno.

Ako nam je majka ili baka imala težak porod kod kuće jer joj bolnica nije bila dostupna, gledat ćemo na rodilište kao na najsigurnije mjesto za porod. Ja imam sreću da su mi obje bake (a bome i majka) rađale u velikim, gradskim rodilištima i da ne poznam nikoga tko je imao loše iskustvo sa kućnim porodom. Ne mogu reći da mi je žao što sam uskraćena za neku horor priču iz prve ruke.

Četvrto je: koliko nam je stalo do nečega. Prioriteti. Netko kome je bitno da dijete nikada ne pokupi respiratorni infekt će jako ograničiti kontakte s drugim ljudima. Vjerojatno neće sasvim uspjeti u onome što je htio, ali postoji šansa da će zakočiti djetetov socijalni razvoj. Nekome nije bitno ako dođe do ometanja uspostave dojenja, pa ga time neće ni smetati intervencije ili prakse u rodilištu koje mogu dovesti do toga.

I na kraju, nešto što bi trebalo najmanje utjecati na odluke: što drugi misle. Društvena prihvatljivost. Mnogima je to presudno. Bojimo se izolacije, izostanka podrške, nerazumijevanja ... Ja sam vam taj dio već odavno rasčistila sa sobom.

Na primjer, volim planinariti. I vučem djecu gore na "opasne planine“. I slušam različite komentare u vezi toga.

Zmija će ih ugristi. Pasti će. Što mučite djecu. Znam: da slučajno zmija zaista ugrize dijete i ono slučajno umre (za što, i jedno i drugo, je relativno mala šansa) da bih naišla na opću osudu i nerazumijevanje okoline.

Da mi dijete pogine jer je bilo nevezano u autu i ja sam vozila prebrzo - većina bi me žalila i govorila da se takve stvari događaju. Zato što je ovo prvo čudno i neprihvatljivo većini, a ovo drugo nije. I zato sam već davno odlučila raditi ono što sam ja procijenila prihvatljivim ne vodeći računa o mišljenju okoline. Jer možda već u nekoj susjednoj državi, društvu, moje ponašanje je sasvim normalno.

Moram se, poštenja, korektnosti i pune informacije radi, vratiti na pitanje "sigurnog“ kućnog poroda. Svjetska zdravstvena u svojim Smjernicama spominje nekoliko stvari.

Prvo, trudnica mora spadati u kategoriju "niskorizičnih“. To sam, tijekom praćenja trudnoće riješila. Jesam nisko rizična. Iako se ponegdje u svijetu i one koje spadaju u više kategorije rizičnosti odlučuju na porode doma (VBAC-i, zadkovi, blizanci) i to često prođe u redu.

Treba postojati čista voda, topla soba, zagrijani ručnici i čisti set za pupak. I to smo riješili.

Slijedeća je mogućnost transporta u bolnicu u slučaju komplikacija. Mnogi će reći da nam je Hitna u komi i da su gužve po gradu strašne. To je točno, ali mislim da se u mogućnosti transporta prvenstveno mislilo na postojanje auta uopće.

A što se tiče Hitne i gužvi - ne znam nijednog čovjeka kojeg predugo vrijeme transporta od mjesta prometne nesreće do operacione sale bolnice (što je ozbiljan hrvatski problem) odvraća od toga da se svaki dan ne uključi u promet. Niti one koji će čekati sa svim rizičnim aktivnostima u životu dok se ne poboljša stanje urgentne medicine u Hrvatskoj (a načekali bi se ...).

Ostalo je još pitanje stručne osobe koja će asistirati porodu. Nažalost, jedini asistent koji je bio moguć je bio moj suprug, liječnik. U Hrvatskoj primalje ne izlaze iz bolnica, ginekolozi još manje (niti bi bili moj izbor). MM je tako imao višestruku ulogu: asistiranja na porodu, supružničku, u nekim trenucima i brige o starijoj djeci, te ulogu domaćice/ čistačice/ peračice ... I moram priznati da je nadmašio samoga sebe (nije da sam ikada sumnjala).

I evo, priča (uglavnom napisana odmah iza poroda):

Petak (dva dana nakon termina) oko 18 h - otišao čep, bilo je toliko obilno da sam pomislila da je vodenjak, tim više što nemam iskustva s čepovima (oba puta u snu pukli vodenjaci).

Krenule kontrakcije, na oko 10 min, ja se pokrenula maksimalno sa praktikalijama - posteljina, vešmašina, pranje, vješanje, adrenalin; i time vjerojatno obustavila trudove. Bila budna do nekih 1 h u noći (pogreška, i odmah sam to znala), onda otišla spavati da ne budem prekrepana. U snu krenuli fino opet trudovi, počeli me buditi od 4 h nadalje, baš se nisam naspavala.

Subota ujutro - sjetila se da imam sve osim trake za pupkovinu i odlučila otići po traku u dućan sa krojačkim priborom. Usput smo stali da si kupim i neku tapetu za zalijepiti na zadnjicu ladičara u spavaćoj sobi (možeš misliti kako važno - opsesivac). Dok smo obavili traku, trudovi na 4-6 min. Tapetu kupila između dva truda (glumila da gledam role tapeta na dnu stalka dok je trajao trud - nisu shvatili što se zbiva). 

Svratili u Mercator po ručak. Tu već nisam mogla iz auta. Klinci ostali sa mnom u autu, MM otišao u restoran. Podsjetila se kako je nezgodno kad odrađuješ trudove u prisilnom položaju, morala sam izaći iz auta. Sve više me je smetalo da su ljudi oko mene.

Dolazimo doma. Djeca i MM jedu, ja nemam apetita nego jedem samo juhu. Žedna sam, počinjem se tankati sa tekućinom (neki izotonik, jest otrov sintetski, ali me spasio zbog znojenja).

Muž odlazi van autom, s djecom. Mala zaspala u vožnji autom - vatrogasno rješenje kad nemamo vremena uspavljivati, polegnuta u dječju sobu. Sobu sam zadnja tri mjeseca trudnoće predano uređivala. Imala sam ideju da ću tamo rađati, ali sam u međuvremenu od te sobe odustala jer su djeca počela spavati u njoj - svidjela im se s novim krevetima, sva šarena.

Stariji sin se složio da ide na igranje mom bratu (idejni plan je bio da budu doma oboje, ali sam razgovarajući s njim o porodu shvatila da je bolje da ne bude doma i ponudila mu to, a on prihvatio). MM je sve to obavio i vratio se do 13.30.

Trudovi sve jači, ja otišla u spavaću. Dosta sam umorna, ležim uglavnom sama i "vokaliziram" trudove glasno (A, poslije O). Baš mi je dobro došlo, razmišljala sam o pjevanju i tonu, a ne toliko boli. MM je dolje, mala spava u susjednoj sobi.

U prošlom porodu sam se kretala do zadnjih pola/ jedan sat, sada mi odgovara ležati. Drijemam između trudova.

U neko doba osjećam da je sve bliže, dižem se na noge kraj kreveta, zovem muža (nisam htjela biti sama). Odradim nekoliko vrlo žestokih trudova kraj kreveta - stojećki. Između truda kleknem na bean-bag kupljen posebno za porod (sad ga djeca s užitkom koriste u dječjoj sobi) i odmaram glavom naslonjena na ladičara čim krene trud, dižem se na noge.

Osjećam da krećem tiskati, u jednom trudu puca vodenjak, razlijeva se po podu, muž baca ručnike da upiju ... Ja se penjem na krevet (za mene je pod prljav- bolnički dril), postavljam se četveronoške (čitala da smanjuje šansu zapinjanja ramena i laceracije, a i nisam imala kondicije za čučanje bez pridržavanja).

Položaj mi je jako pasao, imala sam osjećaj kontrole, ne prebrzog izlaska. Gurala sam, ne prejako, odmarala između trudova, osjećala da beba dolazi. Sigurna sam da bi išlo brže da sam bila vertikalnije i da bi manje morala voljno istiskivati, ali nisam htjela mijenjati položaj.

Kad se pokazala glavica (ja osjećala i MM signalizirao), stala sam svejedno između trudova (to je ono kad u bolnici često kažu da se nastavi tiskati). Krenula tiskati sa sljedećim trudom, ali sam osjećala da ne ide i stala.

Muž pita zašto, ja kažem u sljedećem ću. Sljedeći trud došao: kraći, slabiji - meni se ne tiska. To mi je bio najteži trenutak. Pomislila sam da sam stala zbog straha od boli.

Umorna sam. Ne da mi se popipati glavicu, preumorna sam dignuti ruku i biti nasloljena na jednoj. Pomišljam: možda ipak ja to ne mogu? Odjedanput, MM se javlja (kratka, tiha psovka i jedina naznaka straha u cijelom porodu) - rukica se ukazala s glavom na izlazu.

Beba je držala rukicu- dlan iznad čela (kao ono kad se držiš za glavu - “joj kak se nisam sjetil'”). Naravno, ruka je ispružena u laktu, dignuta u ramenu - zabačena malo natrag, kraj uha. Vjerojatno se našla uz glavu kad je vodenjak pukao u vertikalnom položaju pri potpunoj otvorenosti - ne znam).

Ta rukica je vjerojatno razlog zašto sam spontano zastala s tiskanjem. Osjećam da me MM dira (inače mu uopće nisam dozvoljavala da me dira), izurlam se: “Ne”. On u istom času potiskuje rukicu natrag na prsni koš, uz tijelo. Nije jako bolilo. MM tvrdi da su babice više rastezale kod famoznih masiranja i okretanja u prva dva poroda.

Nakon toga je samo malo potisnuo rame dole (sekunda), beba je ostala okretanja napravila sama i izletila ko riba van. To su bile jedine intervencije. Sve se odigralo u nekoliko sekundi. Poslije su ljudi s iskustvom asistiranja porodu rekli da je dobro napravio, da je taj položaj rukice mehanizam nastanka ozljede plexusa brachialisa, a ja sam pak sigurna da bih pukla da je išao takav promjer van.

E sad, što bi bilo kad bi bilo, možda bi bez toga (dakle potpuno neasistirano) beba prošla bez ozljede - ne možemo znati. Meni bi sigurno bilo teže. Znam da u bolnici ne bi tolerirali prestanak tiskanja i, ili bi rezali, ili nalijegali na trbuh, ili oboje. Pitanje da li bi imali vremena ugledati rukicu i vratiti je natrag.

Meni je ovako najdraže. Skoro je odmah proplakala. Legla sam na bok i ponudila joj dojiti. Prihvatila je nakon koju minutu.

 Aktivno vođenje trećeg porodnog doba nisam željela. Htjeli smo čekati sa podvezivanjem i rezanjem pupkovine dok rodim posteljicu, ali kad sam nekih 30 min od poroda imala osjećaj da je bebi malo hladno (unatoč promjeni dva grijana ručnika), a i pupkovina više nije pulsirala; podvezali smo je i prerezali.

MM je krenuo prebrisati bebu i obući je, a ja promijeniti položaj jer sam mislila da će posteljica tako lakše izaći. Valjda 3 min nakon rezanja pupkovine, dolazi kćer koja se probudila. Pita što je bilo, kaže MM - mama je rodila.

Gleda bebu, ne ferma krv. Pita da li može donijeti igračku za bebu i počinje tortura puštanja muzičke igračke na povlačenje. (Dar nadobudne osobe koja misli da TO treba bebama da zaspu i budu sretne. Ubrzo iza poroda igračka je čudesno nestala. Pojavila se opet ovih dana.)

Bila je tako sretna da ima nešto za bebu. Taj detalj, plus prešetavanje s otvaranjem vrata što je hladilo sobu, nije baš doprinosio mirnoj atmosferi, idealnoj za rađanje posteljice; pa je napokon izašla malo više od jedan sat nakon izlaska bebe.

Digla sam se istuširati, prilegla na krevet u dječjoj sobi dok MM očisti obiteljski krevet. Nakon nekih pola sata dolazi stariji brat, upoznaje se s bebom. Ja pukla uopće nisam. Beba je bez ozljeda. Posteljicu pregledali i smrznuli do daljnjega.

Ono što mi je teško prenjeti osim ovih tehničkih, šturih detalja su male slike ... One male slike o kojima sam vam prije pričala i koje su tako duboke spremljene, neke od njih još i neotkrivene, pa me svaki put iznenade kad iskrsnu ...

Slikice:

Šutnja mog sina na telefonu kad mu govorim da je dobio još jednu sestru. I moj osjećaj kada mogu nastaviti: "Sad ćeš doći doma i upoznati je". I tu je, za deset minuta. Pažljiv i nježan ...

Ležim na krevetu, dva sata iza poroda i kombiniram tri zdjelice jabuka i krušaka sa kornetom sladoleda od vanilije ... MM mi je sve pripremio. Služi me kao kraljicu. Vanilija, kruške ... Mmmm. Beba spava meni iza leđa na krevetu...

Glazbena pozadina iz Sunčice u prirodi koju su djeca dobila nakon poroda.... Cijeli život će me to podsjećati na porod.... "Ja volim šume i livade“.

Ležim na krevetu. Dolazi tata. Gleda me s mješavinom osjećaja u očima. Iznenađenje, strah, ponos. Znam da, ako ikad ima osjećaj da je napravio dobru stvar, sad ima....

Spuštam se ujutro u dnevnu sobu. Ista soba, sve je drugačije. Suprug pušta Super girl od Reamonna. Kaže - to je za vas dvije ... Naježim se kad čujem tu pjesmu ...

Šećemo se s bebom u rukama do vrtića - da je pokažemo tetama i djeci i presiječemo priče. Jer, naravno da su se djeca pohvalila već prvi dan. Radoznali pogledi djece na dvorištu, kao da prvi put vide malu bebu ...

Komentari nekih od frendova medicinara: "Jeste ih odje**li“, "da bar mi imamo m*da to napraviti..“. Svima je jasno zašto.

Oduševljenje tete u matičnom uredu jer se u Maticu prvi put nakon pedeset godina upisuje rođeni. Cijeli je radni vijek upisivala samo mrtve. Mi se smješkamo: bude ih još, sigurno, skoro.

I sad, što još fali do savršenstva?

To da sam mogla tijekom trudnoće ušetati primalji: želim da mi asistirate na porodu. I da to bez komplikacija tako bude. Da je suprug mogao biti samo suprug i otac, a ne još i sve drugo.  Da me čuo prvi puta kad sam ga zvala da dođe, a ne tek iz trećeg (odmah sam zabrijala da gleda prokletu utakmicu).

Da me dva puta tijekom izgona nije pitao smije li me pregledati, a ja sam morala trošiti energiju na davanje odgovora ne.

Da nismo morali razmišljati da li ćemo imati komplikacija pri obavljanju papirologije ... Da nisam morala izlaziti iz kuće za obavljanje prvog pregleda pedijatra (potrebnog za prijavu rođenja), nego da mi je, po uhodanoj proceduri, pedijatar došao doma. Samo taj puta.

Da mi nije najbolju posudu za mikrovalnu zaledio s posteljicom u škrinji, nego da je uzeo neku bezveze ...

Da mi je HZZO dao novce koje sam uštedila neodlaskom u bolnicu. I kad ih već nisam potrošila na babicu, da sam si kupila nekoliko novih cipela ...

 

Pročitajte prvi dio priče, Muška priča.