Samostalno primaljstvo

Samostalno primaljstvo

Primaljstvo u Hrvatskoj ima dugu i bogatu povijest koja je u mnogim dijelovima zemlje uključivala osposobljavanje za samostalan rad odnosno licenciranje, te su primalje radile u domu rodilja, u ambulantnim klinikama za porode i u bolnicama odnosno rodilištima. Na žalost, od sredine 20. stoljeća profesija primalje se sve više degradirala i primalje su izgubile sve mogućnosti samostalnog rada unutar i izvan bolničkih ustanova.

Danas smo u situaciji gdje hrvatske primalje rade isključivo u bolničkim rodilištima bez ikakve samostalnosti, odnosno mogu raditi isključivo kao pomoćnice liječnicima-porodničarima te izvršavati njihove naredbe. Iako je praksa da određeni liječnici daju određenim primaljama samostalnost u nekim područjima rada, na žalost to nije praksa u svim rodilištima niti je to praksa koja je zajamčena zakonom, u sistematizacijama rada niti u stručnim postupnicima.

Primalje u Hrvatskoj danas ne pružaju zdravstvenu skrb trudnicama ni babinjačama, niti mogu pružati "jedan na jedan" skrb s rodiljama u porodu u rodilištu kao odabrana primalja.

Samostalan i neovisan rad primalja je vrlo važan iz nekoliko razloga, ponajprije jer su primalje specijalizirane za praćenje žena kroz normalnu trudnoću, porod i babinje, što obuhvaća ogromnu većinu trudničke populacije.

Primaljska skrb kao model rada uzima za pretpostavku da je trudnoća normalno stanje ljudskog tijela, da je porod normalan fiziološki proces koji se mora pratiti ali u koje se ne treba nužno uplitati, te da žena i dijete u babinju trebaju dodatnu skrb, pomoć i praćenje kako bi se osigurao optimalan prijelaz u život s dojenčetom, sa svim izazovima koje ono povlači za sobom.

Medicinski model skrbi u trudnoći, s druge strane, baziran je na patologiji i razmatra trudnoću iz perspektive potencijalnog problema u svakom trenutku, podrazumijeva da različiti liječnici prate ženu u trudnoći, porodu i babinju, ne uključuje emocionalnu ni psihičku podršku, te ne uključuje kontinuirano praćenje u porodu (liječnici dolaze i odlaze, ne budu s rodiljom cijelo vrijeme poroda).

U primaljskom modelu skrbi ista primalja, odnosno isti tim od 2-3 primalje (jedna primarna, uz do dvije koje žena poznaje i koje mogu uskočiti ako je primarna primalja iz nekog razloga spriječena), skrbi za ženu, od trudnoće pa do dva mjeseca nakon poroda. Ova vrsta skrbi, tzv. caseload midwifery je prisutna u većini zapadnih zemalja Europske unije.

U procesu integracije u Europsku uniju, Hrvatska je imala obavezu ponovno uspostaviti visokoškolsko obrazovanje za primalje, te stvoriti zakonski okvir za samostalan rad primalja u rodilištima i izvan njih. Nakon prvobitnih problema i negodovanja, uspostavljena su dva studijska programa za visokoškolsko obrazovanje primalja koje odgovaraju Europskoj direktivi za obrazovanje primalja 2005/36/EC (trenutno, redovni studij u Splitu i izvanredni studij u Rijeci).

Na žalost, uz to što nema dovoljan broj studijskih programa za primalje, rodilišta tek rijetko raspisuju natječaje za visokoobrazovane primalje, a još rjeđe im daju mogućnost da rade prema kompetencijama za koje su obrazovane.

Uza sve to, sam broj primalja u Hrvatskoj koje su završile studijski program je iznimno malen; u Hrvatskoj otprilike 130 primalja (od njih oko 2 500), ili iznimno niskih 5 posto, ima završen sveučilišni studij primaljstva (bacc. obs.).

Žene koje se odluče za porod izvan rodilišta na žalost nemaju mnogo opcija u Hrvatskoj. Hrvatske primalje ne mogu (i nemaju kompetencije ni iskustva) za rad izvan rodilišta, stoga preostaje opcija potražiti skrb samostalne primalje iz jedne od zemalja okruženja gdje samostalno primaljstvo postoji i gdje je uobičajeno da primalje rade u kućama za porode i u domu rodilje (odnosno, ne rade isključivo u rodilištima).

Važno je napomenuti da ne postoji zakon koji ograničava mjesto gdje žena može roditi, no ne postoji ni jasan zakon koji definira da hrvatske primalje mogu raditi samostalno izvan rodilišta, niti je do sada otvorena ni jedna samostalna primaljska praksa u Hrvatskoj.

Samostalne primalje koje dolaze iz drugih zemalja na porođaje izvan rodilišta u Hrvatskoj to u ogromnoj većini slučaja rade jer vjeruju da je ženino pravo odlučiti gdje će roditi, a da pritom ima stručnu zdravstvenu skrb. No s obzirom na to da one nisu formalno registrirane u Hrvatskoj, kad prisustvuju na porodu u Hrvatskoj one su u stvari u prekršaju.

Žene koje žele primaljski model skrbi u trudnoći, porodu i babinju odnosno stručnu skrb na porodu izvan rodilišta u Hrvatskoj stoga su u vrlo nezgodnom položaju – zdravstveni i pravni sustavi Hrvatske nisu omogućili domaćim primaljama da rade izvan rodilišta, niti su stvorili uvjete po kojima bi se strankinje s odgovarajućim obrazovanjem mogle registrirati za rad u Hrvatskoj.

Stoga žene koje iz nekog razloga ne žele roditi u rodilištu, ali žele stručnu primaljsku skrb na porodu u Hrvatskoj moraju naći primalju koja bi bila voljna doći im na porod, koja govori jezik na koji se mogu sporazumjeti, te mora sama provjeravati obrazovanje, kompetencije i iskustva drugih žena s tom primaljom.

Nadalje, sama mora provjeriti s primaljom što sve ta primalja redovno prati u trudnoći, te koju opremu sve nosi na porod (u pravilu, primalje koje dolaze na porod izvan rodilišta nose svu opremu koja se može naći u maloj bolnici gdje je moguće ambulantni porod, uključujući najčešće bazen za porod, stolčić i drugu opremu od katetera i opremu za oživljavanje djeteta do lijekove za zaustavljanje prekomjernog krvarenja, no to treba provjeriti sa svakom primaljom da biste bili sigurni).

Dodatni problem je što ako dođe do transfera s poroda kod kuće u rodilište, ne postoji neometana komunikacija između zdravstvenih djelatnika, jer oni u rodilištu često odbiju razgovarati s primaljom, odnosno primalja se ne osjeća sigurno u rodilištu.

Pravni vakuum, koji država svjesno održava i omogućava, stavlja žene i njihovu djecu u nezgodan i potencijalno opasan položaj.

Izračun termina poroda