Priče s poroda
Godina poroda: 2012.

Bajka na kninskom stolčiću

Bajka na kninskom stolčiću

Kao i svaka bajka, i ova naša počinje jednom davno... Ali neću vas zamarati vraćanjem toliko daleko u prošlost.

Recimo da ova bajka započinje odlukom da će se naš kraljević roditi u kraljevskom gradu Kninu. Odlukom baziranom na želji i uvjerenju da je priroda najbolje uredila dolazak djeteta na svijet, te spoznajom da je upravo u Kninu, kraljevstvu Savršene doktorice i njenog divnog i požrtvovnog osoblja moguće doživjeti takav prePorod!

Imali smo potpuno bajkovit i katarzičan porod, stoga nemojte zamjeriti ako ovu bajku malo odužim.

Trudnoća je bila predivno razdoblje u mom životu, do zadnje sekunde osjećala sam se savršeno, poletno, sretno. Vikend prije poroda provela sam brčkajući se u moru i nagovarajući malog Superjunaka da je dovoljno zatoplilo, da sad stvarno može doći na svijet!

U ponedjeljak ujutro, dva dana nakon termina, suprug i ja vozimo se na amnioskopiju i ja osjećam lagane trudiće. Naravno da je torba spakirana za rodilište ostala kod kuće i šalimo se da ćemo možda imati tour de Dalmacija taj dan!

U ordinaciji, sestra me spaja na ctg, a ja ju molim da mi prikopča i tokograf jer mi se čini da imam trudiće. Doktor potvrđuje da mi se dobro čini i da su čak lijepo raspoređeni tako da bi to moglo biti TO. Amnioskopijom utvrdi da je plodna voda izrazito mliječna, pitam za boju kosice ali kaže "ne vidi se, premutno je, saznat ćeš uskoro!" Za kraj mi govori "po pravilu, vidimo se u srijedu, ali nećemo se vidjeti! Javi se kad rodiš!".

Vozimo se natrag kući (100 i kusur km), popodne lagano kuham ručak i obavljam sitnice po kući uz sveprisutne, ali još lagane trudove. Predvečer većinom provodim na wc-u i tu mi se oko 19 h učini da sam osjetila neki puk i cur, ali, naravno, nisam sigurna i ne mogu provjeriti. Odlazim u šetnju u nadi da ću nakon šetnje biti pametnija. Nisam. Svejedno se idem "malo dotjerati" za porod i kad čučnem primijetim malu lokvicu. S*it, nisam to tako zamišljala, planirala sam većinu trudova odguslati kod kuće! Šaljem doktoru poruku da vidim smijem li ostati kod kuće još neko vrijeme, odgovor glasi: kreni u rodilište! S*it, s*it! Ali ipak uspijevam na brzinu oprati kosu!

Krećemo odvoziti još stotinjak kilometara u nadi da se istim putem vraćamo utroje. Vozimo se, pufkam, voda curi… jedem pizzu-tko zna kada ću opet jesti!

Dolazimo u rodilište u 22 h, prvo pitanje koje postavljam sestri je: tko je dežuran doktor? Savršena doktorica! <3 U tom trenutku znam da je to TO i da su se zvijezde posložile da doživimo bajkovit porod.

Ctg, pregled, visoko prsnuće vodenjaka, donji pol vodenjaka je očuvan, otvorena 3 cm, načekat ćemo se…

Savršena doktorica uočava da smo i suprug i ja mrtvi umorni i, mimo svih pravila, upućuje nas da legnemo u slobodnu sobu i odspavamo dok ne počnu ozbiljniji trudovi <3. Kaže da će me sestra redovito provjeravati i obavještavati ju i da idemo po mom planu poroda, tj. čekamo. Sestra mi donosi bocu parafinskog ulja i komprese da si stavljam obloge. Spavuckam do 4-5 kad trudovi postaju ozbiljniji i počinjem ih mjeriti. Sestra primjećuje da šetam i donosi mi pilates loptu.

Jesam li spomenula da je tih dana naše krajeve pogodio pravi toplinski udar i da je u kraljevskom gradu živa u termometru izmjerila 36 stupnjeva!? Superjunak je stvarno čekao da dobrano otopli!

Sunce je udarilo u prozore sobe i ne mogu više disati. Šetajući hodnikom otkrivam rađaonicu sa otvorenim vratima na balkon, stablo divlje trešnje, hlad, otvoren prozor… Selim muža i pilates loptu na novu spasonosnu lokaciju! Šetam i prodisavam trudove u hladu trešnje, nikog od medicinskog osoblja nema iako znam da sestra diskretno prati situaciju i obavještava Savršenu doktoricu.

Postaje mi prevruće i selimo u rađaonicu, u okrilje klime. U nekom trenutku dolazi i Sestra spasiteljica (međice), predstavlja se i navlači zavjesu da suprug i ja imamo intimu.

Moj dragi je cijelo vrijeme uz mene, daje mi vode, masira križa, služi kao oslonac za prodisavanje trudova, svlači, oblači, briše… Sad kad malo bolje razmislim, ne sjećam se da se ijedan trenutak odvojio od mene, jeo… Sve dok Superjunak nije došao na svijet, a sestra ga poslala van da razglasi sretnu vijest dok mene pregledaju <3.

U jednom trenutku prilazi mi Savršena doktorica i govori da njoj smjena završava i da ju preuzima Divan doktor kojeg je upoznala sa mojim planom poroda i da će sve biti onako kako sam željela. Jedino spominje da postoji mogućnost da mi predlože par kapi dripa na samom izgonu da mi pomognu jer sam već dugo u trudovima i vjerojatno ću biti malaksala od trudova i konstantnog šetanja. Upoznaje me sa trenutnim stanjem (6-7 cm otvorena) i da će mi se uskoro početi javljati nagon za tiskanjem, kako ću ga osjećati… Za kraj mi poželi sreću i kaže da će zvati da vidi kako napredujem i da će joj sestra javiti kad rodim (i stvarno, čula sam kroz ono bunilo da je bar jednom zvala <3 ).

E, da, šetanje-imala sam u planu aktivan porod sa izgonom na stolčiću i na krevet se u pravilu penjala samo da odradim najnužnije ctg-ove koji su mi bili horor u svemu tome, ali neophodni. Ipak, umor me skrpao i popela sam se par puta po par minuta na krevet, sve dok mi Draga teta čistilica nije rekla da me prati cijelo vrijeme i da bježim sa kreveta jer će me dotući. Ja sam to shvatila kao "trajat će dulje" i unatoč povremenoj magičnoj privlačnosti kreveta, čim bi spazila Dragu tetu čistilicu, skakala sam sa njega ko da me svi vrazi gone!

Također, dio plana je bio i što manji moguć broj pregleda tijekom porođaja i Savršena doktorica me pregledala ujutro i kad je odlazila, a Divan doktor još dva puta i to sve kao prijedlog na koji sam ja sretno pristajala jer sam se nadala da mi preglede nude zato što se konačno bližimo finalu!

Trudovi postaju sve gori, a i taj nagon za tiskanjem kreće i gori mi je od ijednog dotadašnjeg truda. Javlja mi se spasonosna ideja da odem pod tuš! Pitam smijem li, odgovor je "smiješ"! Neću pretjerivati, ali od tog trenutka, sljedeća 2-3 sata provodim pretežno pod vrućim tušem masirajući si križa, dok mi topla voda umanjuje bol za sigurno 30-40%! Šalim se sa mužem da ću si napraviti opekline na leđima i da na odlasku iz bolnice moram podmiriti račun za toplu vodu! Nikome od osoblja izgleda ne smeta što se tuširam satima!?

Na sljedećem pregledu otvorena sam 8-9 cm i od tada kad god vidim Divnog doktora jedino pitanje koje mu postavljam je "koliko još?". Prvi odgovor je 2 i pol sata, drugi sat vremena. Pita "jel može?" Taman toliko ću još moći!

Na kraju objašnjavam mom dragom da ja to neću moći, on me tješi da sam čitala i govorila mu da kad žena dođe u tu fazu da je to onda sam kraj i da ću moći!

Jadam se da mi oni govore da ću roditi za sat-dva-tri ali da ja znam da neću nikad roditi! Možda tek kasno navečer! Govorim mu da mi se sad već ozbiljno psuje! "Pa psuj" kaže! Ma neću, samo sam ti morala reći… I za kraj, očajni vapaj "dragi, jel tako da je nama dovoljno ovo jedno dijete!?"

Uključuju mi infuziju antibiotika jer je od prsnuća vodenjaka prošlo već puno sati. Ta braunila i infuzija su odvratne!

Posljednji sat trudova radim kratke relacije po rađaonici i kad osjetim nadolazeći trud, jurim do supruga, hvatam se za kragnu njegove majice i dišem, stenjem i ljuljam se bokovima lijevo-desno. Uskoro i moj dragi prati moje ljuljanje i Sestra spasiteljica u prolazu u šali pita želimo li da nam pusti neku glazbu!? Sa debelom odgodom shvaćam da je pitanje upućeno nama i da mi stvarno plešemo!

Zadnji pregled doktor uzvikuje "o, glavica je tu, sada ćeš tiskati!". Više mu ništa ne vjerujem i šaljem muža da provjeri! Muž potvrđuje, a ja se čudim "zašto da tiskam na krevetu, ja hoću stolčić!". Objašnjavaju mi da ću dobiti stolčić ali da dio posla moram obaviti na krevetu, a što manje vremena provesti na stolčiću da nadošla krv ne zablokira izlaz našem Superjunaku.

Istiskujem dio glavice, a onda mi pomažu da se preselim na toliko željeni stolčić, pristajem na par kapi dripa i tiskam, tiskam, tiskam…

U jednom trenu čujem panični glas Sestre spasiteljice da sa glavom izlazi i ruka (ergo naš Superjunak tj. Superman ). Doktor joj mirno odgovara nešto u stilu što je tu je, idemo dalje. Izgon na stolčiću-suprug iza mene, pridržava mi leđa, oko mene Sestra spasiteljica, Divan doktor, Mila doktorica, dvoje specijalizanata i sestra. Oslanjam se nogama na Milu doktoricu i još nekoga i govorim da se nadam da ju neću baciti o zid iza nje! Ona se smije i govori da nije problem, u bolnici smo!

U 14:42 naš Superjunak isklizne na ovaj svijet i glasno zaplače. Pupkovina otpulsira, prerežu ju, posteljica također isklizne, stavljaju mi ga na grudi i tu počinje potpuno savršenstvo, beskrajna ljubav…

Glasno plače i protestira što je izbačen iz mjesta potpune ugode u nepoznato, a ja ga ljubim, onako slinavog, masnog od ulja kojim je Spasiteljica zalijevala i rastezala… Savršenog!

Ponavljam mu da ne plače, da je mama tu i da ne mogu vjerovati kako je lijep…

...


Nakon 7 godinja nadanja, 9 mjeseci iščekivanja i 20 sati poroda, mama i tata rodili su i kući doveli svoga Superjunaka! (mislim da je tata zaslužio da to kažem!)

Epilog ove priče je da sam prezadovoljna savršenim, prirodnim porodom koji sam doživjela, da sam se oporavila u ekspresnom roku, da sam dobila samo tri površinska šava, unatoč bebi od 4180 g i 54 cm i Superman ruci i da se definitivno planiram vratiti u OB Hrvatski ponos Knin!

Sljedeći put, nadam se, u kadu!

Izračun termina poroda