Kako je Robin postao Ines

Dok je Predrag, moj muž, bio na putu, osjetila sam lagane kontrakcije. Nisu bile bolne već suprotno tome, na lijep i miran način su nagoviještale porođaj. Tijekom dana mi se učinilo da je slijed njihovih ponavljanja ujednačen pa sam oko 15 sati počela mjeriti razmak između njih. Bili su na oko 15 minuta. Nisam se previše uznemiravala jer je bilo jasno da još nije vrijeme za polazak u bolnicu no stvari sam još jednom pregledala i torbu stavila na vidljivo mjesto. Muž je bio na sahrani jednog svog kolege u Slatini i zadržao se više nego je planirao tako da se vratio u večernjim satima.

U međuvremenu mi se javio mobitelom i s nestrpljenjem sam mu rekla da mislim da je počelo - polako, ali sigurno. Kad se vratio kući, potvrdila sam isto i dogovor je bio da ću spavati doma ako ne bude nikakvog pomaka u intenzitetu trudova, a ako bi bilo, ja ga budim i idemo u bolnicu.

Noć smo oboje mirno prospavali no ujutro sam mjerenjem ustanovila da su se kontrakcije smanjile na svakih pet minuta, ali iznenadilo me to što im je intenzitet bio slab. Očekivala sam da će na svakih pet minuta ipak više boljeti. Također sam primijetila da izlazi sluzavo-krvavi čep što je isto bio jasan pokazatelj da je sve počelo. Cijelo jutro sam još pospremala po stanu, čak i skuhala grah za ručak. Kako se približavalo podne počelo je sve jače boljeti iako sam se bez problema mogla kretati. Samo kad bi naišao trud, stala bih i ujednačeno disala.

U međuvremenu, muž je otišao na fitnes (vidjeli smo da još ima vremena te da se ne treba žuriti), a pri povratku oko podneva doveo sa sobom i našu prijateljicu Lanu koja je trebala sa mnom prisustvovati porodu. Suprug je do zadnjeg trena imao nedefiniran stav o tome hoće li ići sa mnom u rađaonu no kako sam iz njegovog ranijeg ponašanja zaključila da s tim ne mogu računati, ja sam se dogovorila sa frendicom.

To jutro su se oni sreli u gradu i on ju je pitao bi li ona imala išta protiv da on ide umjesto nje sa mnom u rađaonu. Ona je rekla da naravno nema i tako su oboje došli kod nas doma. Nas dvoje smo ručali grah, a Lana je mjerila trudove koji su i dalje bili svakih pet minuta u prosjeku. 

Oko 14 sati se intenzitet pojačao i mi smo svi zajedno otišli u bolnicu. Uspjela sam se sama obrijati doma (uz pomoć ogledalca, potrajalo je oko 40 min) no primalja u bolnici je to još malo doradila, dala mi klizmu i smjestila me u predrađaonicu jer sam bila otvorena jedan prst.

Nije bila gužva – zapravo, bila sam sama u sobi i vrijeme sam kratila čitajući novine i slušajući radio. U dva navrata su mi stavljali CTG, a za vrijeme drugog (19.30-20.00 sati) mi je pukao vodenjak. To je bilo za vrijeme trajanja radio emisije Spirit koju vode Predrag –moj muž (do unatrag tjedan dana sam i ja bila voditeljica no kako se porod približavao našli smo zamjenu) i Sanela.

Od tog trenutka su me trudovi počeli šarafiti prilično jako. Na žalost, morala sam se pomiriti s time da suprug ipak neće prisustvovati porodu zbog pravila karlovačke bolnice da se na porodu može prisustvovati samo preko dana; točnije od 7 do 19 sati. Nakon puknuća vodenjaka, javila sam svojoj sestri da idem u rađaonicu i neka kasnije javi suprugu jer je još trajala emisija. Zanimljiva je činjenica da je moja primalja (također trudna) istog dana primljena u osječku bolnicu kako bi čekala porod jer je pet dana ranije prešla termin.

Na stolu su mi dali drip iako nisam bila oduševljena tom idejom, no babica me uvjeravala da on neće pojačavati već samo ujednačavati razmake među trudovima. Na kraju ih je ipak pojačao. Sljedeća dva sata su se trudovi pojačali i mislila sam da ne mogu biti jači nego što jesu. Nisam pohađala trudnički tečaj i vježbe disanja no poznavala sam princip.

Babica me ipak savjetovala da se ne zamaram time i da samo dišem duboko i ujednačeno. Kasnije, kad su bolovi postali neizdrživi, često mi je došao nagon za vikanjem, ali sam shvatila da mi to samo otežava i pojačava bol jer time gubim ritam disanja. Nakon prsnuća vodenjaka, proces otvaranja je trajao dva sata, što mi se činilo užasno dugo i nisam mogla zamisliti da bi to potrajalo još satima, što hvala Bogu i nije, a onda je počelo tiskanje. Ta mi je faza bila puno lakša od prethodne i za pola sata sam rodila. Bilo je to 20.01.2004 u 22.30 sati.

Prvo što sam pitala bilo je kojeg spola je dijete s obzirom na to da je ginekolog najavio muško. Ipak, nismo bili sigurni jer ni jednom položaj bebe prilikom ultrazvuka nije bio idealan te je muška beba bila samo pretpostavka. Na moju veliku radost (a ni suprug nije imao ništa protiv, dapače) rodila sam djevojčicu i to pravu curetinu koja je imala gotovo četiri kilograma. Točnije, 3 980 g i 51 cm dugačka i imala je gustu smeđu kosicu što mi je bilo posebno drago. Trebalo je proći nekoliko dana da definiramo ime jer smo ženskih verzija imali više. Da nam se rodio sin, zvao bi se Robin. Na kraju smo se odlučili za ime Ines, a dobro je što se to ime sviđa i našim roditeljima.

Kad sam se pripremala za porođaj, čitala sam sve što mi je palo pod ruku; posuđivala sam knjige iz knjižnice, muž mi je kupio knjigu s iscrpnim savjetima Klinike Mayo, a moram i pohvaliti hrvatske internet portale, a posebno Rodu, koja mi je uistinu pomogla i odgovorila na mnoge moje dvojbe. To sve (dobra informiranost) mi je puno pomoglo u suočavanju sa svojim strahom od poroda.

Jedino od čega sam zazirala bilo je bolničko osoblje za koje sam bila (prema mnogim iskustvima drugih žena) uvjerena da će biti neljubazno. Na svu sreću, svi su me i u rodilištu i na odjelu za rodilje karlovačke bolnice oduševili svojim ponašanjem i čak sam im na odlasku napisala pisamce zahvale jer su to uistinu zaslužili.

Danas je naša Ines stara pet i pol mjeseci; vesele je naravi, pomalo već sama sjedi, a od neki dan obožava voćne sokiće. Pravi je blagoslov u našem životu i radujemo joj se iznova svakog dana. Nisam se smatrala majčinskim tipom i nakon prvotne, tinejdžerske najave da ne planiram imati djece, ogroman je pomak bio to što sam nakon godinu, dvije u braku sama sebi rekla da ću imati jedno dijete. Činilo mi se nemogućim zaobići tu dužnost i smatrala sam da je dijete ipak ono što jednu vezu pretvara u obitelj.

Sada nakon svega želim imati još jedno ili dva djeteta iako nije lako uskladiti obaveze u kući i izvan nje s majčinskim dužnostima. Ines je nešto najljepše što mi se dogodilo i nema tih riječi koje su mi ranije mogle objasniti da shvatim što znači biti roditelj i što znači imati svoje dijete.

Za kraj mala napomena u vezi moje sestre. Iako je njena beba po začeću starija od moje Ines tri tjedna, dogodilo se da sam ja rodila prva, a primalja dva dana kasnije. Njena se curica zove Sofija i lijepo je, živahno dijete. Već joj je niknuo prvi zubić. Trenutno mi je suprug na poslovnom putu i neće ga biti mjesec dana. Kako ne bih bila sama, u posjet mi je došla primalja sa svojom bebom pa ove ljetne dane provodimo zajedno s našim djevojčicama.

Kad idemo u šetnju, stavimo ih u jedna kolica jer nam je praktičnije. Ljudi misle da su one blizanke, komentiraju za nama na cesti i smješkaju se. Nikad mi se nije dogodilo da idem ulicom, a da me ljudi gledaju nasmiješeno. Sada je to gotovo svakodnevica.