Kako me primalja šišala u boksu

Ali, do toga ćemo doći u samom „finišu“…
Sada se pripremite na dugačku priču, ja ne znam pomalo…

Pretpostavljam kako je moj porod „započeo“ onoga trenutka kada sam odlučila ipak roditi u Zagrebu, na Svetom Duhu. Do tada je za mene Varaždin bio jedina mogućnost: nakon „punog pansiona“ koji sam prije pet i pol godina dobila u Petrovoj, nakon odluke kako zbog njihovih postupaka više ni ne želim imati još djece… Varaždin se činio kao optimalno rješenje, pogotovo nakon prekrasne priče naše pinocchio i njezine doule momze.

A onda je moja trudnoća postala „mučna“. Doslovce! Mučnine do totalne dehidracije, rušenja, poremećaja rada bubrega… ma svašta nešto što je sada nevažno, ali me „odvelo“ u bolnicu Sveti Duh na infuzije, na svakodnevna druženja s osobljem koje mi je pomalo postajalo – dijelom obitelji.
Sve sam teže mogla zamisliti kako bih roditi išla nekamo drugdje, kada sam i zatvorenih očiju mogla opisati svaki detalj predrađaonice, ambulante, nabrojati primalje po imenima…
Nije mi se išlo nikamo od dr. B. i primalje Goge koji su me „hendlali“ onako kako se to meni sviđa: uz puno razgovora, a sve uz osmijeh. 

Trudnoću mi je pratio dr. M. Kada kažem „pratio“, stvarno tako i mislim: bio je onakakv kakvim bi ga svaka trudnica poželjela: savršen! Bez histerije, uz puno smijeha… s podržavanjem onoga kako sam ja zamišljala trudnoću. Prvi pregled u 12. tjednu, drugi u dvedesetinekom i treći u tridesetinekom. Uz povremena „pogađanja“ što smijem i što ne smijem, ali na kraju je sve bilo po mojemu, uz njegov blagoslov. Osjećala sam se sigurnom i poštovanom: svaki pregled je više činio dugi razgovor nego sama ginekologija, a to je ono što sam od svojega doktora i očekivala. 

I tako je došao taj neki 36. tjedan, kada sam službeno postala „klijentica“ ekipe na Svetom Duhu: dr. B i primalja Goga kao tim koji me je „preuzeo“ i sve one krasne primalje koje bi se zatekle tamo i sa kojima su me upoznavali: Sanja, Željka 1 i 2, Anita, Mirela, Biljana, Nada, Mira, Naska, Štefica, Jasna… Svaka je imala osmijeh, pozdrav i neko opuštajuće pitanje i odgovor u trenutcima kada bih postajala nesigurna zbog oscilirajućeg tlaka ili lošijeg CTG-a…
Sve to vrijeme što sam odlazila gore, osim ctg-a nisam imala nijedan preged. Nikakav! Dobro sam se osjećala, bebu sam uredno „čula“. Nije bilo potrebe ni za čim; nekako se dogodilo da se „potrefila“ moja želja i doktorov afinitet.

I tako sam došla do termina, do onoga trenutka kada se trudnice naručuju na ctg svaki drugi dan. To je nekome tlaka, ali ja sam „trčala“ gore: poslije svakog odlaska, osjećala sam se kao da dolazim iz wellnessa. Stvarno sam imala dojam da je to moj prostor i moji ljudi, ljudi koji se trude da se žena dobro osjeća.

I onda se, na 40+2, događa velika glavobolja, visoki tlak… I prisjećanje na priče naših Ancice i ivane 7997 o preeklampsiji… i pomalo me hvata panika: svih devet mjeseci sam razmišljala o isključivo prirodnom porodu, nije mi na pamet padala nikakva druga mogućnost… Imala sam veliku podršku i pomoć naših doula: sa foruma… koje su bile tu za svako pitanje i nedoumicu… ali, što sad? Nije valjda da će sve pasti u vodu? Sada? Na kraju?
SMS-am doktoru i on me naručuje za sutradan. Glavobolja ne prestaje, tlak skakuće od normale do visokog. Dr. B ne radi paniku, ali mi govori kako bih sutradan ipak opet trebala doći. Popodne mi šalje poruku i pita kako sam. Nakon odgovora, kaže da dođem ranije ujutro. Nekako sam osjećala kako ću i ostati u bolnici tog 1.4., ali nisam prema tome imala nikakav otpor. Orka je znala kako ćemo u nekom trenutku morati biti razdvojene nekoliko dana i kako ću se onda vratiti s bracom. Budući da je to mogla biti jedina briga, a ona je bila uspješno riješena, krenuli smo prema Svetom Duhu. Bila sam pomirena s ostankom, ali sam se tresla od pomisli na invazivni porod, na indukciju, na hitnost…
Stižemo gore u 7:30, stavljaju me na ctg (idealan), tlak 145/105. Za mene, niskotlakašicu (90/60) – previsok. Tada me je doktor prvi put pregledao: otvorena 4 prsta, a trudova niotkud.
Dok sam ležala na ctg-u, telefon mi je je non-stop zvonio. Dok nisam skočila i rekla, ni ne pogledavši tko zove: Neka me svi ostave na miru! Jadna Mukica, opet je fasovala!
Ali, jako mi je značilo to što sam znala kako postoje ljudi koji misle na mene i koji „navijaju“. I onda poruka BusyBee: Ako danas rodiš (1.4.), nitko ti neće vjerovati!
Sjednem pored doktora i on predloži ostanak kako bi se napravile laboratorijske pretrage koje bi isključile/ukazale na preeklampsiju.
Ok, ostajem i već se veselim kako ću slušati dolaske bebica na svijet. I već znam kako ću roniti suze i njima „ispirati“ glavobolju za koju sam pretpostavljala da je i od stresa koji se nakupljao u meni u zadnje vrijeme.
Smještaju me u sobu preko puta boksa u kojem ću sutradan roditi. Ostajem sama i gladna. Sva sreća pa će uskoro ručak!
Dolaze nalazi, nema preeklampsije.
Izmjenjuju se doktori, sestre… Svaka od njih povremeno uđe i pita trebam li štogod. Predveče dolaze Biljana i Naska, sjedaju na drugi krevet, razgovaraju sa mnom…  Ali, nemaju puno vremena, ta noć je bila burna…
Burna?! Vrištava! Jedino što sam te noći željela je bila oklagija da umlatim sve te žene koje su vrištale kao da ih kolju. OK, jasno mi je da možeš vrištati pred kraj, ali vrištati 3 debela sata bez prestanka?! Vrištati za vrijeme trudova, za vrijeme izgona, za vrijeme izlaska posteljice?!
Svejedno… Te noći sam čula plač osam malenih bića i svaki njihov plač popratila svojim, uopće ne misleći kada ću začuti plač svojega djeteta.
I onda čovjek shvati koliko je težak posao tih ljudi koji su cijelu noć, dobro raspoloženi, bodrili rodilje… Nijednu oštriju riječ nisam čula, samo osnaživanje i podršku.
Dolazi jutro, ja mrtva od neprospavane noći (ah, opet vapim za oklagijom). I gladna!
Pojedem skoro svu čokoladu koju imam i čekam doktora…
Baš se potrefilo kako moj doktor to jutro ulazi u 24-satno dežurstvo: osjećala sam se sigurno… Ulaze doktor i primalja Goga, zadovoljni su što je laboratorijski nalaz skroz uredan, ali tlak i dalje skače, a glavobolja ne prestaje.
Doktor spominje prokidanje vodenjaka… Naravno da plačem: ruši se cijeli jedan mali svijet. Osjećam se promašeno, izdano… Nisam dovoljno hrabra da odem kući kad se gore osjećam puno bolje… Dopisujem se sa VedranomV i Juanitom, one me hrabre… ali odlučiti za mene – ne mogu!
Prelazim u predrađaonicu. Gladna k`o pas! A u torbi još samo jedna čokolada: Mikado s brusnicama (od tada, to će uvijek biti asocijacija na moj porod)… Pitam za doručak i obećaju da će mi ga poslati. Ubrzo i stiže, ali na krivi krevet, a meni bilo neugodno reći kako je to trebalo biti moje. Pa jedem čokoladu.
Molim doktora da još malo pričekamo i on kaže kako nema problema, kako god ja odlučim. Klistiranje i brijanje nitko ni ne spominje. Oko mene sve žene prikopčane na ctg, sve leže na leđima i… čekaju! Hrabrim ih da ustanu, da šetaju… a one se boje. Zapravo, nemaju pojma da se to smije, da smiju hodati, da smiju tražiti skidanje s ctg-a, već pobožno gledaju u ispis kao da će na njemu pisati u koliko sati će točno roditi. Jedna se boji hodati jer joj curi plodova voda i ne želi uprljati pod! Primalja kaže: Pa obrisat ćemo!
Ja hodam, dodajem im vodu, radim čučnjeve… ali trudova nema. Bojim se onoga što dolazi… Pomislim kako bi klizma možda ubrzala stvar i tražim je (i inače sam je mislila tražiti jer se tako bolje osjećam: sjetila sam se onog strašnog pritiska na debelo crijevo tijekom izgona, pa si mislim…)…
Oko podne, dr. B dolazi sa onim nečim čime se prokida vodenjak. A ja taman s Marom na telefonu, priča mi kako je kod nje išlo, kad je tražila loptu, kako je hopsala…
Doktor pokušava, ali ništa ne ide: maleni nalegao glavicom na stijenku i ništa od plodove vode…
Nakon nekih pola sata, kreću trudovi. Ali, ništa ono polako, pa na 10 minuta, pa na pet minuta… Odmah „u glavu“: na tri minute, a žestoko. Brojim svaki; traje do 30. Oblijeva me hladan znoj, nisam očekivala takav intenzitet. Dobivam loptu. Žutu. Viče sestra Sanja: evo jedne proljetne loptice! Hopsam k`o luda dok ne dođe doktor i kaže da ću takvim načinom roditi dijete s morskom bolešću. Pokazuje mi kako pravilno skakutati i stvarno je lakše. Svaka sestra koja je prošla upitala je kako ide, treba li štogod…
Cure oko mene već dašću i stenju, a ja si mislim: Nisi zucnula prošli put, e nećeš ni sad! Šaljem Litali poruku kako to ipak boli! Ali, valjam ja loptu, valja ona mene… Dolazi primalja Goga, masira mi kralježnicu. Primalja Štefica pjeva Balaševića, primalja Nada mi služi za vješanje… Čak je i doktor otrpio jedno vješanje i stvarno savjetujem svim curama da se vješaju o nečija ramena u trudu.
Pitaju me mogu li me prikopčati na ctg, nakratko, da vide… A ja, slušajući priče o trudovima na ctg-u, jedva čekam da vidim koliki su. Ajme, razočaranja.., ne penju se iznad jedinice :shock: , a ja si mislim kako su opaki i kako ja to dobro hendlam. Uzimam onu zelenu plahtu (sestra Sanja mi čak traži neku dobro opeglanu) i pokrivam se po glavi: na taj način se isključujem iz vanjskoga svijeta i ostajem sama sa svojim brojanjem. Dolazi Goga i ja joj govorim da ne mogu vjerovati u ispis, da su mi trudovi jaki, a ispis pokazuje jad i bijedu. Goga vidi da me dobro pere i govori doktoru: ona jako trpi, ali neće reći. Dajte je pogledajte.
Dolazi doktor, brzinski pregled… 9 centimetara!
Brzo, u boks!
Nema slobodnog!
Onda ćemo ovdje!
A Zoki?!
Neka dođe u predrađaonicu!
A ove druge žene?!
Koje mogu neka izađu, koje ne mogu, navući ćemo paravane!
Doktore, žena u prvom boksu je otvorena 5-6, može ona izaći.
Ajde!
(A cijelo vrijeme sam se i bojala kako će biti gužva i kako ću, kao jedna naša forumašica, roditi u predrađaonici).
Oni me šalju u boks, a ja izlazim van po muža. Sestre viču kako će one po njega, ali ja hoću pokazati kako mogu. 15:15 je.
Odlazim u boks i imam sreću: to je onaj u kojem je stolac za rađanje, sličan zubarskom. Penjem se na stolac, a sestra Goga kaže: omotala ti se kosa oko lančića, čupat će te. Mogu li to odrezati? I uzima najveće moguće škare… Još imam snage pitati jesu li to škare za epiziotomiju, a dr. B dodaje: Ne, za epi su još veće!
Smijemo se, a oni me namještaju u položaj koji mi odgovara, potpuno sjedeći, i Goga mi govori da se još nagnem naprijed, da uprem o koljena. Zapravo nisam bila ni svjesna da je „pravi“ porod već počeo, da je ostao samo izgon. Pitam smijem li tiskati čim osjetim nagon i kažu naravno da smijem.
Malo disanja, malo tiskanja… Zrin već plače! 15:45!
Vidim Gogine nasmijane oči i osjetim malo vlažno tijelo na sebi. Potpuno sam nesvjesna onoga što se događa oko mene, samo gledam što će sada učiniti to malo stvorenje. On puže! Prema srcu! I smiruje se! Pronašao je ono što je slušao devet mjeseci, taj poznati zvuk, ono što ga je smirivalo i što je bilo samo njegovo i moje…
Nakon nekog vremena kreće prema dojci i uzima bradavicu. Doji! On doji!
Presretna sam, ali ne plačem… Nisu to TE emocije!
Nisam ni primijetila kad su doktor i primalja izašli; ostali smo sami nas troje: Zrin na meni i Zoki koji škljoca fotoaparatom. Zapravo mu je to bila i najveća uloga: ovjekovječiti prve trenutke. Sve ostalo je išlo tako brzo i uz podršku osoblja, da nije ni trebalo nešto dodatno.
Ostali smo sami u boksu više od dva sata, bez ikakvog uznemiravanja, bez ikakvog upadanja sa strane…
Došlo je i vrijeme da se krene na Odjel; Zoki odlazi, Zrina odnose… Dolaze neka simpatična dvojica koji me guraju na kolicima i kukaju koliko mi je teška torba. A u njoj… gomila Rodinih brošura o dojenju. 8) Dobro da i plakate nisam ponijela! 
Stižem u sobu, Zrin odmah za mnom… razdvojenost je trajala kraće od deset minuta i to me oduševljava… Odmah sjedam na krevet (eeeej, ja sjedim!!!) i uzimam ga u naručje…
Svima onima koji se pitaju biti 24 sata s djetetom ili ne: nemojte se dvoumiti, osjećaj je neponovljiv! Nešto potpuno drugačije nego kada ti sedmi dan donesu paketić i pošalju te kući pa se pitaš što ćeš s njime. Spavali smo zajedno, a krevetić nam je služio za odlaganje stvari. Možda je bilo bolje uložiti u nešto šire krevete (iako su i ovi sasvim dostatni, a ja nisam mršava žena), nego u te krevetiće. Ne bunim se ja, nego je jako malo manipulativnog prostora preostalo.
No, dobro! Ništa mi nije smetalo! Sve mi je bilo super!
Sutradan moj doktor dolazi pitati kako sam…
Kasnije dolazi i Goga i dugo se ostaje igrati s bebom…
Lijepo nam je… Zajedno smo!
Uopće ne razmišljam ni o Orki, ni o kući; koncentrirana sam samo na nas dvoje… Puno jači osjećaji nego s prvim djetetom… Osjećam tu povezanost nerazdvajanja, tu nužnost ostanka zajedno.
I boli me tih sat i pol razdvojenosti tijekom dana… Pitam možemo li to izbjeći; ne možemo. A meni nedostaje taj miris frapea od jabuka na koji miriše moje dijete.
I, ne, nije mi najljepši, ružan mi je! Ali ga volim beskrajno!

I, sve vi koje čekate drugo dijete… Nikada se nemojte pitati hoćete li ih jednako moći voljeti!