Priče s poroda
Godina poroda:

Moje dvije priče

Moje dvije priče

Bilo je to ljeto na "našem“ otoku vina i ljubavi – Pelješcu na kojem smo provodili godišnji odmor, a moj tada devetogodišnji sin nakon povratka s plaže u vožnji odjednom kaže: "Mama, želim ti nešto reći!“. Bio je to trenutak kada je znao da ću ga pozorno slušati, i samo nastavio: "Želim brata“. Bio je to šok za mene, čuti to od mog djeteta koji inače "mrzi“ malu djecu i bebe, oduvijek su mu manja djeca naših prijatelja smetala. Tu noć doslovno nisam oka sklopila jer me ta njegova izjava zaista duboko dirnula, a ja sam odavno nakon njegovog poroda odlučila da više nikada neću rađati ...

Moj prvi porod bio je vjerojatno klasičan, možda i inducirani kao i kod većine žena u bolnici. Zbog navodnog virusa skoro dva tjedna prije termina završila sam u KBC-u Rijeka, ali na odjelu infektologije (danas samo mogu pretpostavljati i pitati se da li je to bila možda prirodna priprema tijela i čišćenje pred porod ?!). No, kakogod, kada se situacija stabilizirala zbog približavanja termina doktori su smatrali umjesto da me pošalju kući samo prebace na odjel ginekologije.

Do tada sam već bila umorna od stalnih pregleda, imala sam osjećaj da su mi noge više u "zraku“ nego na zemlji. Moram napomenuti da su do tada moje ginekološke preglede vodili muškarci, a nakon prvog pregleda ginekologinje u poliklinici bila sam u šoku jer je bilo iznimno bolno i neugodno, pa zar ne bi žene trebale biti suosjećajnije i nježnije?! Tako sam dočekala dan termina poroda u bolnici i zaista točno na taj dan oko 22h puknuo je vodenjak, a plodna voda je doslovce na svaki moj pokret izlazila kao iz špine pod najvećim pritiskom.

Nisam imala pojma što se to odjednom događa i tako u strahu samo sam zavrištala dok nisu sestre dotrčale. Priznajem da cijelu trudnoću nisam provela puno informirajući se i razmišljajući o porodu, a i nije da smo to baš učili u školi ili da sam o tome ikada s ikim razgovarala uopće što se i što će se događati s mojim tijelom i bebom, samo sam znala da to moram "odraditi“. Smatrala sam se vrlo jakom ženom i da će to za mene biti samo lak "posao“.

Nakon tog prvog šoka s plodnom vodom slijedio je opetovani ginekolški pregled, ali ovaj put nisam se bunila jer je ginekolog bio vrlo naočit muškarac srednjih godina. Nakon što je obavio pregled i potisnuo plodnu vodu nekako prelazeći rukama preko mog trbuha rekao je sestri da nije potreban klistir i brijanje. Čak mi je bilo neugodno. Ah valjda sam imala sreću pa sam bar toga bila pošteđena!?

Ubrzo sam završila sama u mračnoj sobi s dva-tri kreveta. Na jednom sam ležala prikopčana na CTG dok su trudovi odjednom počeli. Bili su sve češći i učestaliji, a tu bol sam već tada jedva podnosila tako ležeći. Sestra je negdje oko ponoći došla po mene, posjela me u kolica. Iako sam se osjećala kao invalid, ipak sam se prepustila njoj i tako me vozila do rađaone. Bila je to neka mala jako osvjetljena prostorija doslovno bez zraka sa nekim prozorima kao u podrumu a vjerojatno smo i bile jer smo se liftom vozile.

U jednom trenutku tamo je bilo i po 3-4 žene koje su rađale i doslovno smo gledale i slušale jedna drugu. U to vrijeme se Riječko rodilište preuređivalo i prisustvo partnera nije bilo dozvoljeno, a ja sam baš i taj peh imala da sam morala baš u to vrijeme rađati. I opet tako na krevetu u toj improviziranoj rađaoni bila sam prikopčana na aparat. Na središnjem zidu prostorije nalazio se sat kojeg sam točno sa svojeg kreveta gledala, ludila sam jer su te kazaljke tako sporo pomicale a ti sati  i minute činili su mi se kao cijela vječnost.

Žedna, umorna i u neizdrživim trudovima sa iglom u ruci koja je znala boljeti na promjenu položaja koliko je to uopće bilo izvedivo tako na krevetu i većinom sama jer babice i doktori povremeno su znali provjeravati me. Osjećala sam se tako usamljeno, tužno i iscrpljeno da sam na koncu tražila epiduralnu samo da sve to prestane i stane. No bilo je odveć kasno za to i babica nije odobrila. I činilo mi se da ja koja sam tamo došla prva a da su sve žene redom koje su dolazile nakon mene rodile ranije.  

Tako sam napokon i ja nakon punih 7 sati rodila sina 3 720 g i 53 cm. Bio je doslovno ljubičast, nateknut, pomalo ružan, bez ikakvih emocija primam dijete, a glavom mi samo prolaze misli "Oh, napokon je gotovo jer da je još malo potrajalo umrla bih“, zaista sam tako osjećala.

Poslije vrlo čudnog porođanja posteljice ostavili su me valjda da se "ohladim“ i nakon sat vremena pojavio se opet onaj naočit ginekolog i krenuo šivati. Osjećala sam doslovno svaki njegov potez iglom usprkos anesteziji. Bio je to grozan osjećaj. Bebu su uzeli, a ja nisam marila. Nije me baš bila briga kud će i što se s njim, vidjela sam ga živog što je bilo naravno najbitnije.

Uz pomoć sestre otišla sam na tuširanje i u sobu. Trebao mi je zaista odmor i spavanje, no uz dvije majke s kojima sam dijelila sobu a koje su rodile možda pola sata prije mene bilo je teško odmoriti jer su bile iznimno pričljive i to na meni nepoznatom jeziku. Nakon tog jedva kratkog odmora donijeli su mi bebu, već je bio ljepši i odmah sam se doslovno zaljubila u njega i shvatila zašto se kaže "mamina maza“. I bio je takav, moja maza sve do 7. godine do kada je spavao s nama u krevetu, a na njegov zahtjev znao je tražiti moje grudi kako bi ih poljubio.

Iako sam ga dojila samo do njegovih 7 mjeseci, ta ljubav prema grudima je očito doživotna svim muškarcima. Ta dva dana provedenih u sobi s nepoznatim i ne baš higijenski čistim ženama koje su tih vrućih rujanskih dana i noći zatvarale prozore, a ja se doslovno davila od zagušljivosti jedva sam dočekala odlazak i odmor u našem domu. Bojala sam se nakon svega postporođajne depresije, ali sam tada svu svoju energiju i ljubav usmjerila provodeći vrijeme u dojenju i maženju sa sinom.

Ne shvaćam još ni dan danas kako su me ljudi mogli netom nakon poroda odmah upitati kada ću na drugo dijete?! Užas. Moj je odgovor bio naravno NIKADA VIŠE. Iako je suprug priželjkivao curicu, nakon takvog za mene traumatičnog poroda i boravka u bolnici to nije bilo ni u snovima, a intuicija mi je nakon toga govorila da porod ne bi trebao niti smio biti takav kakvog sam ja na žalost doživjela. Tjednima nakon nisam mogla "normalno“ sjediti na stolcu zbog boli na mjestu epiziotomije, prerezali su me dolje doslovce cijelu, a pomisao na seksualni odnos došao je u obzir tek dugo dugo mjeseci nakon i to u velikom strahu.

Ali što tada kada nakon punih devet godina mamina najveća maza kaže svoju želju?! Te njegove riječi iskreno su me dirnule da sam nakon toga godinu dana razmišljala, morala sama sa sobom dvojiti i donijeti odluku da li želim ili ne bebu i još k tome iznova proći onakav porod. Bila je to zaista teška odluka za mene ali kako sam bila sve bliže već 40-ima nisam htjela dozvoliti da me počnu hormoni "pucati“ i da trudnoću u tim godinama prolazim.

Sin je već odveć velik i samostalan i zaista sam odlučila da je posljednje vrijeme za tu željenu bebu. I tako je opet došlo sljedeće ljeto koje smo opet provodili na "našem“ otoku vina i ljubavi. Jedno veče u intimnim trenucima sa svojim mužem samo sam mu šapnula: "Želim bebu“. Nije se naravno puno dvojio već je krenuo u "akciju“.

Od prvog trenutka kada sam saznala da sam trudna odlučila sam da ću ovaj put doslovno "uzeti stvari u svoje ruke“. Odlučila sam da će to biti sasvim drugačija trudnoća i rađanje, a i briga i njega o bebi.  Educirati ću se što više o porodu kako ne bih ponovno proživjela isto iskustvo. Stoga sam se uputila u kupnju i pozajmljivanje knjiga, pazila na zdravu prehranu kako si ne bih dozvolila onih +30 kg kao u prvoj trudnoći. Krenula sam na vježbe za trudnice, informirala se o modernim platnenim pelenama i o cjepljenu,a negdje oko 36. tjedna trudnoće krenula i na akupunkturu i masaže.

S obzirom da sam već ušla u 36. godinu odlučila sam napraviti i prenatal DNA test i saznati spol bebe. Vijest da čekamo curicu za svih troje bila je vrlo radosna. Sin je već od prvih tjedana trudnoće i za vrijeme mojih mučnina i umora bio jako suosjećajan i konstantno se brinuo, ljubio i pazio na mene.

Prva knjiga koju sam kupila i počela čitati bila je to knjiga "Prirodan porod“ Ine May Gaskin i nakon toga sve se je odjednom promijenilo. Shvatila sam da porod ipak može biti lijepo iskustvo i za lijepa sjećanja pa čak i orgazmičan, a baš takav sam ovaj put priželjkivala. Tijekom trudnoće pokušavala sam se cijelo vrijeme prisjetiti svog prvog poroda kojeg sam dugo pokušavala zatomiti i zaboraviti zauvijek  te se stoga nekih detalja i trenutaka uopće ne sjećam. Što je zaista tužno. Nabavila sam i ostale knjige prevedne na hrvatski jezik o prirodnom porodu, te knjigu "Priče o rađanju“ hrvatske autorice koja je objedinila priče o rađanju žena iz Hrvatske i tako sam doslovno "gutala“ te knjige.

Znala sam da ovaj put to ne želim proživjeti tako sama u bolnici, a dvoumila sam se da li povesti muža ili ne jer nisam htjela da me baš vidi takvu u bolovima. Odlučila sam stoga bolje za jednu drugu osobu – doulu i krenula u potragu za  njom. Do tada nikada nisam čula za doulu, a možda ni i ti?

Ukratko to je educirana i iskusna žena koja pruža kontinuiranu emocionalnu, fizičku i informativnu potporu majci prije, tijekom i netom nakon poroda a i tijekom razdoblja babinja. Odmah sam krenula u potragu i kontaktirala pravu osobu autoricu iste knjige "Priče o rađanju“ koja me je uputila u daljnje kontakte žena koje su dobrovoljno doule. Dobivši potrebne informacije odlučila sam se odmah za profesionalnu i jedinu doulu s obrtom u Hrvatskoj, smatrajući da jedino takva educirana osoba s iskustvom može biti meni podrška u tim trenucima.

Naš prvi telefonski kontakt je već bio pozitivan, a osoban susretu s njom samo je potvrdio moju odluku. Ta draga, topla mlada žena i majka troje djece biti će moja emocionalna podrška u bolnici tijekom poroda tako sam tada mislila. No, čitajući dalje druge knjige i knjige Dr. Odenta, te pokušavajući se sjetiti prvog poroda prije tih 10-ak godina u Riječkoj bolnici bila je to sve dalje posljednja opcija – roditi u bolnici.

Počela sam istraživati o rodilištima koja bi mogla ispunjavati moje potrebe o porodu kakvog želim, ali takvog rodilišta na žalost nije bilo u mojoj blizini. Najbliže mi se činilo Postojna, ali sam shvatila da ni to nije ono što želim, a i put do tamo mi se nekako činio daleko jer kada trudovi krenu voziti se autom do tamo pa čak samo sat i pol vožnje nije dolazilo u obzir  jer sam bila jako uvjerena da će ovaj porod biti još kraći od prvog, a porod u autu nije bio moj odabir.

Na koncu jedina opcija i sve veća želja je bila roditi kući, u čistoći i toplini našeg doma. Čak mi se to nije činilo nemoguće. Kontaktirajući žene koje su u Rijeci rađale kući brzo sam saznala za primalje koje pružaju te usluge i stupila s njima u kontakt. Dogovarala sam osobne susrete i slušala svoju intuiciju u odabiru. Odabrala sam dvije primalje od toga jedna je bila "prva“, a druga "rezerva“ u slučaju da "prva“ ne može doći i o tome s objema otvoreno i iskreno razgovarala. No pa skoro mjesec dana do samog poroda trebala mi je još ona "neka“ potvrda u tu moju odluku pa sam se uputila na jednodnevnu radionicu pripreme za porod.

Iako sam na toj radionici očekivala više informacija o samim tehnikama disanja te kako se kretati za vrijeme trudova nisam nažalost puno saznala, ali tu "neku“ definitivnu potvrdu u svoju odluku sam napokon donijela. Spremna i potpuno sigurna da ću roditi u našem domu suprug je morao bezuvjetno, ali naravno sa strahom to prihvatiti jer znao je da druge opcije za mene nisu više dolazile u obzir. Beba je bila vrlo aktivna i prema ultrazvuku poprilično velika, iako sam mislila da će to biti mala curica i nekako uvjerena da će doći puno prije termina. Sin je što je trbuh bio veći sve više pričao s njom, mazio trbuh i željno priželjkivao je. Obožavao je dirati i smijao se mojem ispučenom pupku.      

Već nekih dva tjedna prije termina osjećala sam se iscrpljeno i prilično umorno, očito je bilo da se moje tijelo priprema. Do tada mjesecima sam vrlo aktivno provodila dane i vrijeme, a tih posljednjih dana samo sam ležala i spavala.

I došao je taj dan, negdje oko podne počela je konstantna bol u predjelu kukova, iako već poznata ali nekako nesigurna da li je to krenulo pozvala sam svoju doulu i primalje da odlučimo o njihovom dolasku iako je bilo još šest dana do termina. Odluku su naravno prepustile meni, ali nakon tri sata "čudnih“ bolova odlučila sam objema javiti da krenu jer im je ipak trebalo dosta vremena da stignu. Zbog obveza prve primalje koja je unaprijed već imala, pozvala sam "rezervnu“ primalju iz inozemstva da krene.

Prve trudove odrađivala sam doslovno plešući trbušni ples, sreća da sam pohađala i te sate tako da sam to vrlo uspješno odrađivala. Bila sam sama kući u to vrijeme i zaista nisam prestala plesati jer mi je to odgovaralo, a onda je počelo zatezanje cijelim donjim dijelom trbuha. Krenulo je i prirodno čišćenje, tako sam vrijeme često provodila i u WC-u. U međuvremenu stigla je nepozvano mama no kao da je valjda i ona nešto naslutila, i baš dobro jer će pokupiti sina iz škole.

S njime sam o tome razgovarala ali rekao je da ne želi biti kući u vrijeme kada budem rađala. Tako je bilo i najbolje, jer nisam ni supruga htjela da bude uz mene. Htjela sam biti sama, ali uz žene kojima je to bio poziv i posao. Popodne su krenule obje prema meni, a stravične nalete trudova do njihova dolaska odrađivala sam na koljenima plešući zagrljena uz pilates loptu, a na trenutke ni govoriti nisam mogla od boli. Odabrala sam slušati opuštajuću muziku (relaxation shiatsu music) dok ne dođu.

Napokon su stigle oko 21h, čak istovremeno obje sa dva različita kraja. Savršeno. Supruga sam "spakirala“ u susjedstvo kod dragih prijatelja, a sin je bio kod mame. Mogla sam se slobodno prepustiti svojoj boli. Primalja je odmah nekim svojim aparatićem provjerila bebu koja je bila dobro i bile smo uvjerene da ćemo je uskoro vidjeti .

Odmah su krenule u "akciju“  i pripremile "teren“. Zapalile su svjećice, pogasile sva svjetla, a jedino vatra iz kamina bila je svjetlo koje je gorilo. Uz opuštajuću muziku koja je odzvanjala dnevnim boravkom atmosfera se činila kao za vođenje ljubavi ili kao u nekom spa salonu. Pustile su me i dalje da sama slušam svoje tijelo i da činim ono što poželim, a to je ono što sam i htjela. Mogla sam se kretati kako mi je došlo, čak sam i dubila na glavi jer mi je tako odgovaralo, jela sam i pila što sam htjela, pa i kupala u kadi.

Doula mi je valjda pola kile mandarina ogulila te noći. Cure su povremeno na smjene pokušavale spavati, dok za mene to nije bilo moguće, a bebu se redovito pratilo i ona je to odlično podnosila. Ovaj put odlučila sam da neću biti ovisna pratiti i gledati koliko je sati no naravno da sam ponekad samo pogledala iz znatiželje.

Jutro je brzo svanulo, a trudove koje sam tu noć odrađivala u usporedbi s prvim porodom bili su zaista podnošljivi pa skoro da sam uživala u njima i mislila sam da tako danima mogu takve trudove podnijeti. No ništa se nije još događalo, beba se sporo spuštala i nije se dala van ni do danjeg svjetla.

Negdje oko 7 h ujutro suprug je nazvao da vidi što se događa te pitao da li može doći. Kao da se ništa nije događalo, trudovi su bili i dalje podnošljivi. Stigao je baš u pravo vrijeme da curama skuha kavu i napravi doručak, dok sam ja odlučila odmoriti u sobi za promjenu ležeći na krevetu. U nekom trenutku došao je u sobu i kao da se pridružio u mojoj boli pokušavajući masirati me da to lakše prebrodim.

Počevši se tako pomalo maziti trudovi kao da su odjednom počeli biti intezivniji, učestaliji i bolniji. Unatoč svemu to masiranje i maženje probudilo je moju strast i želju za vođenjem ljubav no nismo se upustili jer smo se bojali da nas cure ne čuju, no i dan danas žalim zbog toga. Vrijeme je odmicalo htjela ja to ili ne shvaćala sam ali niti jedne sekunde nisam pomislila na odlazak u bolnicu, iako moram priznati da je torba za odlazak ipak bila spreman za svaki slučaj pa je i ginekolog pripremio uputnicu.

Beba je zapela i zaglavila malo jednim ramenom. Taj problem riješile su tradicionalnim primaljskim tehnikama, stiščući bokove i zatezajući maramom trbuh i nakon nekog vremena u jednom trenutku doslovno sam osjetila bebu kako se pomakla nadolje.

Nakon punih 12 h od onih intezivnih jakih trudova nakon maženja sa mužićem vodenjak nije pukao, jedino je sluzni čep pomalo počeo. Primalja je predložila prokidanje vodenjaka koji bi naravno ubrzao rađanje ali inteziviralo još jaču bol. Iako ona to ne prakticira donijela sam odluku da to ipak učinimo.

Nakon puna 2 dana budnosti počela sam osjećati sve veću iscrpljenost i umor, ali uspjela sam iz sebe izvlačiti snagu za dalje jer trebala je za mene i za moju bebu. Supruga sam opet doslovce izbacila iz kuće nakon što su zatim zaista krenuli tek nakon prokidanja vodenjaka stravični trudovi, a moje ispuštanje glasa bilo je i za mene samu šokantno.

Eto da i to je onaj dio kojeg se ne mogu nikako sjetiti iz prvog porodu, da li sam uopće se glasala jer kao da tamo nisam mogla/htjela izustiti glasa jer me je bilo sram. Ali u svojoj kući nisam se sramila nikoga, a primalja i doula podržavale su moje ispuštanje krikova. Čak sam se i prešetavala gola po kući, klečala po podu od dnevnog boravka pa do kupaone. Iako na izmaku snage imala sam zaista puno povjerenje u obje i cijelo vrijeme bodrile su me iako mi se sve to činilo da dosta dugo traje.

Beba je i dalje sve odlično podnosila. Sa svakim trudom veličala sam bol i znala sam da s jačom boli beba je samo sve bliže mom naručju. Iako je doula napunila kadu misleći da ću možda ipak poželjeti roditi u vodi, moja je želja bila poroditi sama i to u čučećem položaju ili četveronoške koji je po svemu najprirodniji. Primalja je ipak nakon dugo vremena morala učiniti pregled i konstatirala da se je beba opet zaglavila i to na samo izlazu na unutarnjim stidnim usnama (pih nisam ni znala da i to imamo ). No sudbina je očito tako htjela jer me zadesio opet isti položaj kao i u bolnici. Ali nije bilo druge, ležeći u dnevnom ispred kamina dok me je doula čvrto primila za ramena i bodrila primalja je bebi doslovno "krčila“ put van.

U 01.30 h ujutro u toplini našeg doma rodila se naša predivna djevojčica s dva imena. Prvo ime dobila je po mojoj nani, a drugo po suprugovoj baki koje su također nekada rađale kući. U trenutku kad se rodila primalja ju je stavila na moje grudi a ja sam pogledala prema balkonu jer te sekunde nebo je doslovce kao "zaplakalo", počeo je veliki pljusak popraćen grmljavinom. Kao da je "onaj gore“ rekao: "Napokon bilo je i vrijeme“.

Odahnula sam i s osmjehom na licu pogledala sam tu malu ružičastu djevojčicu koja je odmah zaplakala. Osjećaj ispunjenja i zadovoljstva bio je iscjeljujući. Pozvala sam supruga koji je za 10-ak minuta bio već uz nas. Dok još ni posteljica nije izašla grlio nas je i ljubio sa suzama u očima. Bio je to predivan trenutak pun radosti i sreće za oboje. Suze su skrivale i doula i primalja. Sjećam se njihovih riječi koje su govorile: "Ti si vrlo snažna žena". Godilo je čuti te riječi, a nakon punih dva dana i dvije noći tako sam se na kraju i osjećala zaista osnaženo.

Posteljica je ubrzo izašla s novim trudovima i donijela sam istoga trenutka odluku da nema presijecanja posteljice, ostaviti ćemo je zajedno s bebom – tzv. lotus porod. Primalja je posteljicu konzervirala krupnom kuhinjskom soli, mljevenim ružmarinom i eteričnim uljem lavande te stavila u tetru i nepromočivu vrećicu. Bebu sam ubrzo stavila na dojku i počela je sisati, tako smo od prve sekunde provele "skin to skin“ zajedno punih tri sata.

Dok je ona tako cicala nas četvero smo čavrljali i emotivno prepričavali slijed događaja koje smo zajedno proživjele tih dva dana. Nakon tuširanja primalja i doula su nas napustile sa našom bebom koja je bila gola i omotana samo u ručnik i tako smo zaspali oko 6 h ujutro. Nakon kratkog sna već sam isto jutro mirno sjedila (doslovce) na stolici i doručkovala i gledala mjesto gdje sam tu noć rađala ...

Bila sam zaista neopisivo sretna i uzbuđena. Nije bilo nikakve boli ni potrebe za epiziotomijom, iako je beba ovaj put bila veća i rođena sa punih 4 030 g. Primalja je čak zamijetila na mjestu reza nakon prvog poroda da je koža toliko zategnuta da je i to očito bio jedan od razloga što je bebi bilo teško izaći samoj van.

Nakon dva dana primalja je došla kako bi prerezala pupčanu vrpcu da bismo mogli otići na prvi pregled kod već unaprijed dogovorene pedijatrice i tek tada smo bebu prvi put obukli. Posteljicu smo spremili u zamrzivač i planiramo je za njezin prvi rođendan posaditi zajedno s drvetom kojeg budemo za nju odabrali.

Napokon mogu reći imala sam porođaj kakvog sam samo sanjat mogla i još k tome u svom domu. Kao da je bilo nestvarno. Možda nije bio orgazmičan, ali ovakav porod  trebao je za moju dušu i tijelo, a druga beba definitivno mi je bila suđena. Libido mi se ubrzo nakon poroda vratio a prvi seks bio je neopisivo orgazmičan.

Počela sam svršavati sve češće, kao da nadoknađujem što godinama nisam uspijevala. Čak i u položaju kakvom nikada nisam do sada svršila sam i doslovno doživjela erupciju emocija kao neko iscjeljenje popraćeno plačem i smijehom zbog tog užitka. Očito je da sam u tom najintimnijem dijelu svojega tijela bila povrijeđena i sada napokon mogu uživati svim svojim bićem. Već se unaprijed veselim novim tajnim užicima.

Osim što sam nakon ovog poroda doživjela jedno novo životno iskustvo s kojim počinje još jedno novo razdoblje u mojem životu i što svi troje zajedno uživamo u našoj predivnoj djevojčici koju doslovno obožavamo, dobila sam nova poznanstva i dvije nove doživotne prijateljice. To su moja primalja i moja doula koje su i mjesecima nakon poroda još uvijek moja emocionalna podrška i izvor informacija.

Sinu se iako nije dobio brata ostvarila želja i od prvog dana osjeća se posebna povezanost i neopisiva ljubav među njima. Jedva čekam opet ljetovanje  na "našem“ otoku vina i ljubavi u ČETVERO ...

Hvala svim mojim ženama, prijateljicama, a doživotno sam zahvalna primalji M. i douli A.

Izračun termina poroda