Priče s poroda
Godina poroda:

Mučnine su prestale

Mučnine su prestale

 

Operacija vrata maternice bila je uspješna, oporavila sam se i dobila zeleno svjetlo od ginekologa za trudnoću. Bila sam spremna. Odmah taj mjesec menstruacija kasni. Tek nakon tjedan dana sumnjičavo radim test za trudnoću (jer tko ostane trudan čim to odluči?!). Eto ja jesam!

Slušajući kolegicu koja prolazi MPO postupak, odlazim izvaditi betu koja potvrđuje trudnoću pa za dva dana opet... ali, novi nalazi govore da možda nešto nije u redu. Pomalo panično odlazim ginekologici koja me hrabri i diže raspoloženje. Zove iskusnijeg kolegu da provjeri stanje pomoću ultrazvuka. UZV ne pokazuje nikakve abnormalnosti, srčeko kuca!

Mučnina me cijelu obavija. A neka je, nema veze, proći će. Polako prolaze dani, a veselje raste. U četvrtak idem na idući ultrazvuk. Idem čuti srčeko naše prve bebice. Poslije posla veselo ulazim u tramvaj i kolegici govorim: "Ajme, prestale su mi mučnine! Skroz! Uopće nisu dugo trajale. Super!".

Dolazim novom doktoru prema preporuci, stariji, iznimno ugodan čovjek. Obavimo razgovor, liježem na stol i čekam što će mi reći o bebici. Sad je već 10 tjedana trudnoća, možda nešto i vidim na ultrazvuku. S druge strane monitora muk. Predugi muk. Ozbiljno lice. Čujem riječi: "Samo malo, dajte da još malo pogledam." U glavi misli naviru, svađam se s njima, tjeram ih. Ne želim pogledati ozbiljno lice. Čujem duboki udah doktora, pogledam ga i kroz glavu prostruje mi riječi: " Žao mi je..." Iako sam vrisnula u sebi, iako su mi oči pune suza, gledam ga i pokušavam čuti. Smireno i nježno mi objašnjava kako je provjerio sve nekoliko puta, ali nažalost srčeko moje bebice više ne kuca. Pomalo je zbunjen i sam iako su godine iskustva iza njega. Sve što vidi je u redu, ali srce ne kuca. To se dogodilo vjerojatno u zadnja 24 sata. I shvatim! Mučnine su prestale. Kao odrezane. To je bilo to. Opet pogledam doktora. Kao da ima suzu u oku? Teško mu je govoriti. Ispričava se, ali i nakon duge karijere, pogodi ga ovakva dijagnoza. U mom srcu se stvori mali topli kutak utjehe. Teško mi je, ali doktor me razumije i tješi. Iako je pregledao tisuće žena do sada.... Suze mi tiho klize jedna za drugom. Pomalo u strahu, što će mi doktor reći?! Ali doktor nježno birajući riječi objašnjava proceduru. Dogovorimo se da ćemo pričekati nekoliko dana, možda tijelo započne samo proces pobačaja pa da ne moram na kiretažu. U ponedjeljak ću mu se javiti i otići svojoj doktorici po uputnicu ako ipak moram u bolnicu u utorak.

U ponedjeljak odlazim svojoj doktorici opće prakse. Učim se nositi s gubitkom i ulazim u ordinaciju tražeći uputnicu. Doktorica ostavi sve papire, tipkovnicu, pogleda me u oči i počne pričati... I ona je doživjela spontani pobačaj, spontani pobačaj posebno kod prve trudnoće je čest... i nas dvije razgovaramo. Nije trajalo dugo, ali značilo mi je tada sve. I ova doktorica me razumije. I ova doktorica me tješi. Nisam jedina, mogu ja to.

U utorak dolazim u bolnicu. Iako nosim svu dokumentaciju, zovu me ponovo na ultrazvuk. Doktor ponovo uzima dovoljno vremena da detaljno sve pregleda. Koncentrirano, ozbiljno. Ponovo čujem "Žao mi je, ali ne vide se nikakvi znakovi života i ipak ćete morati na kiretažu." Očima punim povjerenja ga pogledam i tiho zahvalim. Razmišljam kako su svi doktori puni suosjećanja iako se s takvim situacijama sreću vrlo često. Ali meni je prvi put i oni razumiju.

Odem u čekaonicu i sjedim dok ne začujem svoje ime. Ulazim u ambulantu, liježem na stol, doktorica i sestra mi se lagano suosjećano nasmjehnu. Stavljam noge na predviđena mjesta, otvorim usta da ću nešto pitati, ali inekcija već počinje djelovati i ja zaspem...

U prvom sljedećem svjesnom trenutku još imam zatvorene oči, ali čujem iznad sebe "Diše". Prvo se uplašim zašto uopće netko provjerava dišem li, ali otvaram oči i shvaćam da sam u sobi s još tri žene. Najduže sam spavala pa su išle provjeriti. Saznajem da sam u posebnoj sobi pokraj prijamne ambulante; samo nas 4 koje smo doživjele isto taj dan. Sjedamo, razgovaramo. Smijemo ležati koliko nam treba. Nakon nekog vremena sve se oblačimo i odlučujemo suočiti s vanjskim svijetom. Šutke si dajemo podršku i razilazimo.

Mama me čeka, grli. Vozi doma. Sve je tiho i smireno. Ulazim u kuću, legnem na kauč i zaspem. Suprug me budi zagrljajem. "Sve će biti u redu." Naslonim se na njega sigurna. Sve će biti u redu.

Nakon oporavka dolazim na kontrolu svom ginekologu. Opet me dočekuje osmijeh, stisak ruke, smireni glas. Pomalo nervozna sjedam u ordinaciju razmišljajući što sada. Obavimo razgovore i preglede. Doktor nježno sve objašnjava i na kraju govori: "Fizički je apsolutno sve u redu. Već u idućem ciklusu možete ostati trudni. Međutim ako niste psihički spremni nemojte. Normalno je da uzmete vrijeme i posložite misli. A onda opet probajte. Nema nikakve zapreke da ta trudnoća neće biti najbolja na svijetu."

Opet se pojavi onaj topli kutak u srcu. Ovaj put nade i vjere.

 

Izračun termina poroda