Najljepše životno iskustvo

Priče o porodu u Hrvatskoj su većinom daleko od predivnih i osnažujućih iskustava u kojima osoblje rodilišta ispunjava sve želje rodilje. To sam prihvatila, kao i činjenicu da porod boli. Međutim, stvari su se posložile i moje iskustvo poroda je zaista bilo predivno i osnažujuće, nešto što bih mogla ponoviti još bezbroj puta.

Izuzev prva tri mjeseca strahovanja zbog hematoma, trudnoća je prošla glatko. Bez pretjeranih mučnina i ostalih nelagoda. Odluka o rodilištu nije bila laka, za svako zagrebačko rodilište postoje brojna pozitivna i negativna iskustva. Za KB Merkur sam se odlučila na preporuku ginekologa. Da nisam pogriješila shvatila sam na prvoj kontroli u trudničkoj ambulanti. Ljubazno i susretljivo osoblje ulilo mi je nadu da isto mogu očekivati i u samoj rađaoni.

Radionica za trudnice me posebno oduševila jer su nam primalje odgovarale na sva pitanja, detaljno objasnile što nas čeka i uvjerile nas kako će poštovati naša prava i želje. Radionicu bih preporučila svakome. Odvija se u dva dana, uz ograničen broj polaznica (5-6).

Prvi dan je posvećen porodu (pokazali su nam i samu rađaonu), a drugi dan dojenju i brizi oko novorođenčeta (uključujući i babyhandling). Radionica i tečaj koji organizira KB Merkur nisu obvezni niti za trudnice, niti za pratnju na porodu. Pratnja može biti bilo tko, ne mora imati završeni tečaj, jedini uvjet je da ima svoje odijelo (hlače i majicu, a ne samo ogrtač).

Od puknuća vodenjaka do rođenja princeze prošlo je sedam sati. Vodenjak je puknuo oko 23 h, spremila sam se, probudila muža, uzela stvari i krenuli smo prema bolnici. Trudove još nisam imala i nisam bila sigurna hoću li roditi kroz par sati ili će se sve odužiti. Muž je na parkingu ostao skupljati hrabrost, a ja sam se zaputila prema rađaoni.

Teško je opisati mješavinu uzbuđenja i neizvjesnosti, pa čak i straha jer plodna voda curi, a trudova nema. Nakon što me je primalja spojila na CTG, došla je doktorica (mlada specijalizantica), predstavila se, uzela anamnezu i objasnila mi što me čeka – pregled, klizma i boks. Za vrijeme CTG-a specijalizantica je proučila sve papire, a primalja još nekoliko puta provjerila kako sam.

Prije pregleda sam dobila njihovu spavaćicu, a pregled su obavile dežurna doktorica i specijalizantica, koja mi je i pojasnila da sam otvorena 4 prsta i pitala želim li epiduralnu. Nju sam odbila, barem dok ne započnu trudovi. Nakon klizme su mi dopustili da šećem po čekaoni. U međuvremenu je muž skupio hrabrost i došao mi praviti društvo (ne zadugo jer je ogladnio i išao tražiti nešto za jelo).

Smjestili su me u boks (oko jedan u noći, ponovo obavili pregled (ovog puta samo specijalizantica)) – sad sam bila  otvorena već 6 prstiju i spojili su me na CTG. Počeli su lagani trudovi, nejednakog intenziteta i činilo mi se nepravilnog razmaka. Naučene vježbe disanja su me poprilično frustrirale jer sam u tim trenucima samo željela duboko disati.

Muž se, vidjevši koliko je boks zapravo mali, u potpunosti izbezumio pa smo se dogovorili da je najbolje da ode doma spavati. Vrijeme je iznenađujuće brzo prolazilo. Primalje su mi oko 2 ponudile pilates loptu koja me spasila – i ono malo bolova koje sam osjećala je nestalo, a prodisavanje trudova je postalo manje frustrirajuće.

Pola sata nakon mene u rodilište je došla još jedna trudnica koja je oko 2 počela rađati, tako da su primalje (dvije su bile u noćnoj smjeni) i  specijalizantica bile kod nje u boksu. Meni je zapravo bilo poprilično dosadno. "Ubijala“ me neizvjesnost, nitko mi ne može reći koliko će sve skupa trajati, mogu roditi za 2 sata, a može se odužiti na 12.

Brinuo me intenzitet trudova. Očekivala sam neizdržive bolove, a zapravo i nije bilo toliko strašno. Pretpostavljala sam da se zbog bezbolnih trudova niti ne otvaram i pripremala da će još dosta vremena proteći prije poroda. Oko 4 je trudnica u boksu do rodila – nije bilo puno vriskova pa me nije isprepadala. Primalje su je hrabrile i bodrile što me je dodatno smirilo.

Meni se sad već počelo ozbiljno spavati pa sam tražila da me prebace na krevet. Trudovi su se malo pojačali, a ja sam od nervoze povraćala. Specijalizantica se malo zabrinula jer je prošlo dosta vremena od zadnjeg obroka (oko 21 sat) i dobila sam infuziju. Disanje je opet postalo problematično, nikako se nisam mogla koncentrirati pa je primalja disala sa mnom. Između trudova me hrabrila i pravila mi društvo.

Od smještaja na krevet do pojave nagona na tiskanje nije prošlo dugo, nekih 30-ak minuta. Oko 5 je situacija postala ozbiljna – nagon na tiskanje je bio sve jači, jedna primalja je otišla po specijalizanticu, a druga provjerila što se događa. Bila sam u potpunosti otvorena i samo se čekalo da se beba još malo spusti. To je bilo to, porod je počeo. I uhvatio me u potpunosti nespremnu jer nisam očekivala da će tako kratko trajati čekanje.

Nisam rodila kroz par trudova, izgon je trajao preko pola sata. Za dio koji sam mislila da je najbrži se odužio. Zajedno sa specijalizanticom (koja me čitavo vrijeme držala za ruku i hrabrila) i primaljama je donesena odluka o dripu (6 kapi) i epiziotomiji.

Nisam imala potrebu za epiduralnom tako da je zapeklo kad me primalja zarezala. Niti izgon nije bio bolan. Primalje su odradile velik dio posla bodreći me, u tim trenucima više od epiduralne znači njihovo uvjeravanje kako ja to mogu. Prvo sam ugledala čupavu glavicu, a zatim i cijeli mali vrištavi smotuljak. Primalja mi ju je stavila na prsa i pokrila nas dekicom tako da nisam ni doživjela porod placente.

Uslijedilo je šivanje – bolno i dugotrajno (40-ak minuta). Zbog popriličnog krvarenja obavila ga je dežurna doktorica. Kontakt koža na kožu traje dva sata, mi smo same provele preko sat vremena. Prije nego što su nas svi napustili, primalja se pobrinula da bebica obavi prvi podoj. Trenuci su to koji ostanu u pamćenju. S vremenom zaboravite na bol, neugodnosti i sve detalje, ali taj prvi susret ostane urezan u pamćenje.  

Na Odjelu babinjača sam provela tri dana, beba je cijelo vrijeme bila uz mene u sobi. Odmah po dolasku u sobu su mi donijeli jelo, sestra mi je pomogla oko presvlačenja  Sestre su još par puta dolazile provjeriti kako sam i uz njihovu pomoć smo dojenje započele bez problema. U posjete, u sobu, može doći samo otac djeteta, ostali bebu vide preko stakla na nekoliko sekundi.

Iako je bila poprilična gužva, sestre su dolazile na svaki poziv i odgovarale na sva pitanja i nedoumice oko dojenja i brige za bebu. Odnos osoblja prema rodiljama me je posebno iznenadio i obradovao. Radi se o malom rodilištu i zbog fizičkih ograničenja ne mogu u potpunosti izlaziti u susret željama rodilje (npr. porod u vodi), ali motivacija primalja i doktora da to nadoknade odnosom prema ženama je nevjerojatna.