Priče s poroda
Godina poroda: 2005.

Nevino rođenje

Nevino rođenje

Bok svima! Budući da smo i Maja i ja opisivali, svatko sa svojega gledišta, rođenje naše Neve ovo je pismo prilično dugo.

Prvo Maja:

Jutro je. 6 sati. Ja već budna. Pogledam Doma, on još ćori. Malo ga prodrmam, buđenje. Ma ne, još malo, pa ipak je prerano! Dobro. Sljedeće buđenje, 10 sati. Odmorna kako nisam bila u zadnja dva tjedna. Konačno sam se fino naspavala i nisu me zezala leđa po noći. Možda je i popustio pritisak pitanja smije li ili ne smije beba krenuti van, stigli smo u Opatiju, svi papiri su spremni, termin po UZV-u je danas.

Izležavanje u krevetu je prekinuo neki čudan osjećaj u trbuhu. Uzbuđenje - je li to - to?? Ma, kaže knjiga da se lažni trudovi osjećaju u donjem dijelu trbuha, a pravi idu odozgo i završavaju u križima. Znači, pravi definitivno nije. Ali možda je to lažni, a i to je već nešto! Pogledavam na sat, brbljamo o nečemu, s nestrpljenjem iščekujem da li će se uskoro opet nešto pojaviti. Nakon desetak minuta, ponovo. He, he, osjećam se sva važna, izgleda da počinju lažni trudovi.

Približava se veliki trenutak! Razmišljam o tome kako najlakše "proći“ kroz trud. Čitala sam knjigu o tome kako olakšati bol pri porodu, tako da imam bezbroj ideja i načina koji mi se motaju po glavi pa s nestrpljenjem iščekujem svaku sljedeću priliku za primjenjivanje nečega od pročitanog. Srećom, trudovi su vrlo laganog intenziteta pa s guštom eksperimentiram. Međutim, pojavljuju se vrlo nepravilno pa, kad krene, prvo zatomim osjećaj veselja što još uvijek traju, a onda se koncentriram.

Ubrzo vidim da mi je najlakše ako se potpuno koncentriram na tu bol koja se pojačava kao po pravilnoj krivulji (pa zamišljam kako se penjem i spuštam po Gaussovoj krivulji), te pritom zamišljam kako se na taj način otvaram (zamišljanje otvaranja latica cvijeta mi je najjača asocijacija). Dom pritom pokušava nekakvu masažu, dodir ili maženje, no to mi ne paše jer me dekoncentrira. Malo djeluje žalosno kad mu to objašnjavam, no poštuje moje želje i strpljivo čeka dok trud ne prođe.

U tim "istraživanjima“ prolaze dva sata i već je podne. A mi gladni k'o vukovi!! Izvlačimo se iz sobe i krećemo u potragu za nekom hranom. Odlučujemo se za neki lagani ručak u restoranu. Pritom me i dalje, u nepravilnim razmacima, love trudovi, a ja im se sve više veselim. Bol još uvijek i nije posebno jaka, a jako mi pomaže spoznaja da ta bol ima određeno trajanje i da, nakon što prođe vrhunac, sve popušta pa je onda opet sve ok, k'o da ništa nije ni bilo (s ironijom se prisjećam kako ova bol dosta nalikuje na menstrualnu, jedino što menstrualna nikako ne prolazi dok ne popijem nešto za smanjenje bolova, a ova ipak pristojno popusti).

Čini mi se smiješnim cijeli mehanizam truda. Prvo se bol lagano najavi, kao da pita jesam li spremna i daje mi vremena da se pripremim, a zatim se lagano pojačava do neke granice nakon koje se isto tako lagano smanjuje i prolazi. Kao da se oprašta. Baš smiješno. Naknadno primjećujem da mi je najlakše ako za vrijeme truda vrlo polagano dišem (kao da se na taj način još dodatno smirim) i polagano brojim udahe.

Obično ih nabrojim oko 12 (trud traje oko 45 sekundi – Dom uredno štopa), a poslije broja 6 ili 8 se intenzitet smanjuje pa se na neki način veselim velikim brojevima jer označavaju skori kraj. Također, neka ženska koja u restoranu uporno bulji u mene za vrijeme trudova me navodi na zatvaranje očiju u to vrijeme, što mi se čini kao super stvar jer mi omogućuje još bolju koncentraciju i povlačenje u sebe.

Završili smo ručak i odlučili krenuti u šetnju. U Opatiji postoji ono super šetalište uz more (a ja obožavam vodu i more), a budući da sam ja još uvijek uvjerena kako je riječ o lažnim trudovima (pojavljuju se vrlo neredovito, s intervalima između 4 i 15 minuta) koji, pored toga, i nisu previše bolni, to nam se čini kao super prilika da šetanjem malo potpomognem otvaranje (tako da sutra ili preksutra, kad krenu pravi trudovi, imam što manje posla za napraviti – naime jučer na pregledu sam bila samo 2,5 cm otvorena).

Dok šetamo je super, zezamo se, gledamo uokolo, uživamo, a kad se trud najavi onda ja kažem "ide“ (ili nešto slično) te tražim položaj koji mi najbolje odgovara (skužila sam da mi je najlakše ako se nalaktim na ogradu i nagnem se prema naprijed, malo raširim noge, zažmirim i polagano brojim). Pred kraj truda ponekad Domu najavljujem da prolazi pa se skupa veselimo da je i taj prošao. A pošto Dom štopa ponekad on dođe do mene i kaže: "Ajde, gotovo je“, a ja sva u čudu gledam kako je znao?!?

Uglavnom, u šetnji nam prolazi veliki dio dana, pa se oko 16 h već polako pitamo kakvi su to lažni trudovi koji su toliko uporni i pomalo se i veselimo da je to možda ipak TO. Doduše, intervali su još uvijek nepravilni, no pojavljuje nam se lampica iznad glave: shvaćamo da su već dugo u intervalima od oko četiri minute, s tim da ponekad dođu nakon sedam minuta, a ponekad i nakon dvije.

Malo razmišljamo o tome pa povezujemo da ako se ja umirim (sjednem, npr.) onda se razmak poveća, a čim nastavim hodati nastavlja tempo od oko četiri minute. Isto tako, skok prema plaži je isprovocirao trud nakon samo dvije minute. Hm. Možda da ipak polako krenemo na put za bolnicu?!? Je, ali smo sada na oko sat vremena od auta. I tako, nastavljamo šetnju.

Sad sam već ful uzbuđena! Veseli me što će beba stvarno uskoro doći, no isto tako se nadam da to neće trajati baš cijelu noć jer se bojim da se ne iscrpim previše (pogotovo nakon cjelodnevne šetnje). Uskoro ipak dolazimo natrag do sobe, uzimamo stvari, sjedamo u auto i krećemo za bolnicu. Dom ih putem zove i najavljuje da stižemo. Skoro im je zaboravio reći da smo mi za kadu pa ga ja podsjećam (da ne bi bilo nismo znali pa nismo stigli pripremiti!).

Kad smo stigli u bolnicu, na samoj porti me prima trud. Ja se postavljam u isprobani položaj (naslanjam se na Doma), a on priča sa sestrom. No, nesreće li … Primalja me prima za ruke, odvaja od Doma i nešto ispituje. Ja se ne dam i nastavljam svoj ritual, a pritom me lagano obuzima strah da ju Dom ne pošalje vrit jer me ometa. Ženska je uporna, pa budući da meni trud polako prolazi, onda joj i ja odgovaram.

Penjemo se na treći kat (liftom, ne treba pretjerivati) i primalja me vodi na pregled. Dolaze doktor i doktorica koja me pregledava, a zatim u čudu pogleda prema doktoru, okrene se od mene i u čudu prošapće: "Skroz!“, doktor složi upitnu facu: "Molim??“, a ona ponovo: "Skroz!!!“.

Svi se ubrzavaju, idu puniti kadu, a mene ostavljaju s primaljom koja me smireno prikapča na CTG i nešto priča sa mnom tako da vrlo brzo zaboravljam strku i ponovo se opuštam (sad sam joj vrlo zahvalna na tome jer znam da je bila velika žurba, a da sam je bila svjesna, sigurno se ne bih uspjela ponovo toliko opustiti i u miru nastaviti dalje).

CTG pokazuje da je sve ok, no kako počinje novi trud, tako me donji remen strašno zateže, pa ga u muci odmičem od trbuha i protestiram. Srećom, u to vrijeme se na vratima ponovo pojavio onaj doktor, pa kad je to vidio, rekao je primalji neka mi makne CTG. Očito je sve ok, a ako mi toliko smeta nema potrebe da me s tim muče. (Ajme, sreće li!!).

Nakon toga dolazi na red obavezna klizma. Malo se dvoume da li da mi daju ili ne, no onda ipak odlučuju da će mi dati, čisto malo tek toliko da budemo sigurni da ničega više nema. Dobro. Sjećam se da je moja primalja komentirala kako joj je ta klizma bila baš super i da je dan nakon poroda htjela žicati da joj daju ponovo pa se ne uzrujavam previše.

Koja greška! Kako sam sjela na wc tako je krenuo trud. I to gadan. Ne znam je li mi gore dok sjedim ili kada ustanem, pa se trudim zadržati to sve dok trud ne prođe! Nakon dva-tri takva truda više ih definitivno ne mogu izdržati u sjedećem položaju, a bome ne mogu zadržati niti ono što želi izaći u stojećem. Pa tako, kad prođe trud, u muci gledam svoje ostatke posvuda i čistim. S jedne strane je vjerojatno dobro što su mi dali klizmu jer su neki dijelovi ipak izašli, no uz koju cijenu! Strašno.

Sad mi se čini da je taj dio u wc-u bio najteži dio poroda!!! Kad mi se činilo da je to gotovo, ubacila sam se pod tuš (koji je preko puta školjke i privlačio me k'o lud). Odmah je sve bilo lakše. Tuširala sam se ful dugo, a u međuvremenu je došla i primalja koja mi je donijela ručnik (i htjela savjetovati da se istuširam). Eh da, za vrijeme agonije u wc-u, nije bilo nikoga (stručnoga) u blizini (srećom), nego je samo moj Dom bio ispred (čini se poprilično daleko jer je neko vrijeme gunđao, a onda ga se više nije čulo - valjda nije mogao dugo izdržati).

Nakon što sam se obrisala, primalja me povela prema rađaonici - jedva sam dočekala. Otvorila je vrata, a prizor ... Super! Kada je već puna, svjetlo malo prigušeno, moja lampica s eteričnim uljem već gori, pale radio i stavljaju moju kazetu, a najbolji dio - Dom već stoji tamo i čeka me. S guštom sam se popela i bućnula u kadu.

Dali su mi luftić da stavim ispod glave, pitali želim li da mi stave koju gumenu patkicu u kadu, pitali kakva je temperatura vode (tražila sam još malo toplije) i još malo prigušili svjetla. Uživancija!! Postavila sam se na koljena i rukama nalaktila djelomično na luftić, a djelomično na kadu. Počeo je prvi trud u vodi. Nije baš bio ugodan (mislim da sam malo zanemarila onaj najavljujući dio truda pa me djelomično iznenadio), no kako sam izjavila da kreće trud primalja je uzela neki tuš koji ispušta mali mlaz tople vode i počela me s njim polijevati po leđima pritom me lagano rukom masirajući.

Ma nisam mogla vjerovati! Ne samo da mi je točno to odgovaralo u tom trenutku, nego sam ostala bez riječi na njezinu brigu!!! Sjetila sam se pritom kako je moja primalja na porodu bila većinu vremena sama i tek je na samom kraju (kad je već mislila da ide glavica) počela zvati doktore, a ja sam se užasavala pomisli da bih mogla ostati sama i, po svoj prilici, izgubiti kontrolu nad sobom i trudovima ako bi me uhvatio strah. A kad tamo, ne samo da je netko tu sa mnom od početka, nego me još i masira!!!

I tako, trudovi su se nastavljali, bili su slični kao do sada, a najvažnije je da su još uvijek imali dovoljnu pauzu između sebe da se za to vrijeme ponovo potpuno opustim i pripremim za sljedeći. Nakon nekog vremena sam dobila dosta jaki nagon za tiskanjem, a bila sam uvjerena da ne smijem tiskati pa nisam znala kaj bi sa sobom. Borila sam se s tim kako sam znala, no primalja je to primijetila pa mi je rekla da se opustim (konkretno, da opustim guzu koju sam, čini se, toliko istiskala da sam imala mali "muskulfiber“ sljedeći dan) i dala savjet neka samo stisnem kada mi dođe, ali neka ispuštam zrak pritom. E to je već bilo lakše.

Ubrzo sam primijetila i da mi moje usporeno i duboko disanje više ne pomaže, pa sam prešla na ono ubrzano koje su nam pokazali na tečaju u Rijeci, s ponekim dugim izdasima pri čemu bih popustila nagonu i tiskala. Primalja me pohvalila da sam dobro odradila taj trud i to mi je jako puno značilo za samopouzdanje (Dom je kasnije komentirao da sam bila smiješna jer sam joj se u pauzi zahvalila što me pohvalila i rekla joj da mi to puno znači).

No, razmak između trudova je još uvijek bio dovoljno velik da se stignem opustiti (pa se sjećam da je u jednom trenutku ušla doktorica pa kad je vidjela kako ležim u kadi, jedna noga napola izbačena van, luftić i jedna ruka ispod glave, a s drugom rukom si ulijevam vodu iz tuša u usta i zatim ju u luku ispljunem van daleko u dno kade, s osmijehom me pitala jesam li ja tu na odmoru ili sam došla roditi).

U samo jednom slučaju su se dva truda "nalijepila“ jedan na drugi i to je bilo grozno! Sjećam se da je prvi već prolazio i ja sam se već počela opuštati, a nikako da prođe. Komentirala sam da zašto još, k´vragu, nije gotov i teško se nosila s njim. Čak sam i malo ustala iz kade (na koljena) pa sam prostenjala: "Joj, mama“. Ipak, već u sljedećoj pauzi sam se ponovo koncentrirala pa je bilo sve ok.

Budući da mi je vrijeme provedeno u kadi malo zbrčkano, više se ne sjećam u kojem dijelu je to bilo, no negdje pred kraj je došla doktorica i htjela prokinuti vodenjak. Na to je moj Dom skočio i rekao da mi to radije ne bismo, a doktorica nas je u čudu gledala. Onda je ona počela objašnjavati zašto misli da bi trebalo, no meni je počeo trud pa sam se isključila (a imala sam dovoljno povjerenja u Doma i njegov sud) i kad su me pitali kaj bi, ja sam rekla da mi je svejedno pa je i Dom pristao.

Nakon što mi je prokinula, trudovi su bili jači i intenzivnije me nagonili na tiskanje. To vrijeme sam još uvijek bila u poluležećem-polusjedećem položaju pa me primalja zamolila da se probam ponovo prebaciti u položaj na koljenima i laktovima kako bismo pomogli bebi da se bolje namjesti i da se još malo spusti. Dok sam bila u tom položaju, sugerirali su mi da popipam glavicu rukom, a ja sam mislila da se šale pa sam zbunjeno stvarno išla popipati. A još sam bila zbunjenija onim što sam osjetila!! Nekakvo zgužvano tkivo, učinilo mi se kao da beba ide na guzu (ili pišu) van! I ima nekakve dlake po sebi!! (Kasnije, kad se beba rodila, na vrhu glave sam primijetila da je koža još uvijek zgužvana, kao presavijena na jednom dijelu. Vjerojatno je to bio dio koji sam napipala!).

Bila sam sva u sto čuda!!! U jednom trenutku je primalja smireno objavila da ćemo u sljedećem trudu pokušati tiskati (vratila sam se u ležeći položaj, na njihovu sugestiju), a ja se sjećam da to uopće nisam shvatila dovoljno ozbiljno - uopće mi nije palo na pamet da bi s tim tiskanjem mogla izaći beba. Tako da sam ja nekako to tiskala, a valjda sve napol´ ozbiljno. Kasnije mi je Dom rekao kako je u tom tiskanju bebina glava malo izašla van, a kad sam ispustila zrak i udahnula za novo tiskanje se vratila natrag unutra. A ja pojma nisam imala. 

Nakon tog tiskanja su rekli neka par trudova samo prodišem, tako da se beba stigne malo odmoriti od tog napora, a oni su s CTG-om lovili bebino srce da vide je l´ sve ok. Sjećam se da je to tiskanje bilo super, veliko olakšanje, činilo mi se kao da konačno radim ono što moje tijelo toliko zahtijeva od mene, tako da sam s nestrpljenjem iščekivala sljedeće tiskanje (makar i pomalo s tremom, jer mi je počelo dolaziti "iz guzice u glavu“ da bi s jednim takvim tiskanjem mogla izaći i beba!).

Ono što mi je bilo malo nezgodno pri tome je bio položaj. Naime, oni su sugerirali da tiskam u ležećem položaju (poluležeći, pošto ustvari sjediš na povišenom dijelu kade), a noge sam trebala skvrčiti i povući ih rukama prema sebi. To držanje nogu mi je bilo dosta naporno i glupo. Mislim da bi mi bilo lakše da sam se mogla negdje oduprijeti s nogama nego ovako (Dom je u jednom trenutku predložio da mi on drži noge, no nisu se s tim složili – nemam pojma zašto. On je imao zadatak da me odostraga pridržava ispod ruku, da ne potonem. I vrlo ga je ozbiljno doživio pošto sam slijedeći dan otkrila poveću masnicu na lijevom ramenu).

Nakon par prodisanih trudova, ponovo sam dobila zeleno svjetlo za tiskanje, no i opet niš´ (a Dom kaže da je sad već glavica skoro napol´ izašla van, pa se povukla natrag). Opet CTG, pa par prodisanih trudova, pa opet tiskanje. Ovaj put sam uprla iz sve snage, a doktor je stavio ruku visoko na moj trbuh i – Dom kaže da je pritisnuo toliko da mu je cijela ruka ušla u moj trbuh i da mu je skoro maknuo ruku, a ja se samo sjećam da me je taj položaj ruke podsjetio da trebam tiskati i visoko iz trbuha pa jesam.

Tiskala sam tri puta (nakon drugog tiskanja je trud već prošao, no rekli su kako nema veze, da je glava već skoro vani i da neka nastavim tiskati - pa jesam) i onda osjetila olakšanje. Pogledala sam i glavica je bila vani! Ne sjećam se jesam li i dalje nešto tiskala ili ne, ali se sjećam da je primalja malo vrtjela bebu pa su izašla i ramena, pa tijelo, guza, pa mala pauza, a onda su se, uz nekakvo čudno odgurivanje iznutra, i noge pojavile vani.

Netko je rekao da pogledam bebu da je vani, no ja sam ju već odavno gledala!!! Polako su ju počeli primicati na površinu, pravog malog čovjeka, i položili meni na trbuh. Ajme, kakvo malo i mekano stvorenje. Odmah sam je zagrlila s obje ruke i desnom mazila po leđima te dala poljubac u malu glavicu.

Bila je još sva nekako masna od verniksa, a opet toliko mekana i nježna. Ležala je mirno i sklupčano na mom trbuhu, a ja sam se čudila toj maloj glavici i malim rukama i nogama. Onda sam u magli čula da netko spominje rezanje pupčane vrpce i da se Dom nešto buni pa sam i ja kao u snu ponovila njegove riječi: "Mi ne bi da se odmah reže“. Ipak, izgleda da jesu (točnije, Dom je) pa ju je pedijatrica uzela na stol.

Tek u tom trenutku sam se sjetila pa sam pitala Doma: "Što je?“, a on je umirujućim glasom odgovorio: "Ma ništa, to je krv iz pupčane vrpce“, "Ma ne to, koji je spol???“ (pošto u trudnoći nismo htjeli pitati). Na to je pedijatrica malo pomaknula bebu da joj vidimo pišu i rekla: "Curica". A ja u plač. (Ma vjerojatno bi se rasplakala da je bio i dečko, spol mi uopće nije bio bitan, ali je konačna spoznaja kojeg spola nam je beba bila emocionalno preintenzivna u tom trenutku).

Veselje oko bebe se ubrzo prekinulo s nekom glupom i iznenadnom boli u donjem dijelu trbuha, primalja je nešto dolje petljala i pritiskala trbuh. Iznenađena neočekivanom boli sam protestirala da me to jaako boli i neka prestane, a Dom se sav izbezumio jer kaže da u cijelom porodu nisam ni na što toliko intenzivno reagirala pa mora da je boljelo k´o vrag. (Kad razmislim, vjerojatno to i nije toliko boljelo u usporedbi s porodom, ali sam tamo svaki trud iščekivala i dočekivala s dobrodošlicom, koliko se to moglo, a ovo je bilo totalno iznenađenje pa je valjda uzvik bio više zbog šoka.)

Ipak, u tom trenutku je ta posteljica koju je primalja povukla izašla van uz osjetni šljap i bol je istog trenutka prestala. Mene su tad pozvali da izađem iz kade i preselim se na krevet, pa su mi ponovo dali bebu (i ona i ja još uvijek potpuno gole, pokrivene hrpom ručnika i plahtama), a primalja nam je pomogla da po prvi put primimo cicu u usta. Ja se nisam mogla načuditi tom malom stvorenju koje tako smireno leži kraj mene i vuče kao mali sivonja (što potvrđuje i jako smiješna slika koju je netko u tom trenutku napravio).

Malo mi je taj cijeli događaj mutan pa se više ne sjećam u kojem je trenutku uslijedilo šivanje (imam 5 površinskih šavova i jedan na drugom sloju, bar sam ja tak skužila, no kažu i doktor i primalja da sam dobro prošla jer je beba dosta velika – 4 100 g & 55 cm, a ja prvorotkinja sa dosta krutom međicom i da bi rana od epiziotomije bila i duža i ne samo površinska).

I, gdje je bila beba sve to vrijeme?! Uglavnom, u maženju i hranjenju su nas zatim dosta dugo ostavili da uživamo (meni se činilo kao cijela vječnost, no realnije je reći sat, dva), a onda su bebu uzeli na pregled u dječju sobu, ja sam ostala još malo na krevetu u rađaonici na promatranju, a Doma su poslali da odnese naše stvari u apartman koji smo se dogovorili unajmiti, te da nas tamo pričeka.

Ja sam u sobu došla za oko pol´ sata, a beba ubrzo nakon mene. Srećom, svi u rađaonici su rekli kako nema nikakvih problema da Dom bude i noću s nama u sobi tako da smo prvu noć proveli sve troje zajedno, beba je spavala sa mnom u krevetu, a Dom i ja smo prvi dio noći proveli prepričavajući dojmove s poroda.

No, Doma je u sitne sate ipak svladao umor pa je zaspao, a ja sam od silnog adrenalina ostatak noći provela buljeći u tu malu štrucu koja je spokojno spavala pokraj mene i mazeći tu malu glavicu i nježnu kosicu (svaki put bi se prisjetila da sam isto to osjetila pod prstima i kada sam popipala glavicu još u kadi), a s prvim zrakama sunca je i mene (konačno) svladao umor pa sam i ja, zadovoljna što je sve toliko prekrasno završilo, konačno zaspala.

Pa još jednom od mene:

Napokon, da nakon brojnih pročitanih priča o porodu na Forumu, i mi možemo napisati svoju. I da možemo zahvaliti svima koji su opisivali svoja iskustva, jer su nam time pomogli što bolje se pripremiti. Hvala, hvala!

Čitajući priče s poroda stjecali smo samopouzdanje, dobivali slike što sve možemo očekivati te saznali što treba poduzeti kako bismo porod dočekali što bolje. Iako smo razgovarali s puno prijatelja i poznanika, čitali o porodu u desetak raznih knjiga i bili na dva trudnička tečaja, ipak smo (osim sebi) najviše vjerovali onom što smo pročitali na ovim stranicama. A znate i sami da proturječnih mišljenja ima gotovo o svakom pojedinom postupku u porodu.

U stvari na Rodinim stranicama smo uopće i shvatili da porod može teći na više načina, ovisno o pristupu rodilje ili doktora koji asistira pri porodu. Čitanje članaka o porodu potaklo je i razna razmišljanja. Od toga da je porod sasvim prirodan čin na kojemu počiva cijela ljudska vrsta, do toga da je to najvažniji događaj u životu roditelja. I pošto smo na tim načelima doživljavali porod, htjeli smo ga iskusiti primarno kao nešto naše i bebino. A uvidjeli smo i to da, zbog toga što je porod često i proces povišenog rizika za ženu i dijete, često rodilja postaje objekt cijelog procesa i sam porod nepotrebno postaje, umjesto prirodnog, medicinski proces. I to smo željeli izbjeći.

U skladu sa svojim stavovima, htjeli smo što prirodniji porod i što je moguće više kao privatan događaj, te u što većoj mjeri pod Majinom kontrolom. Naravno, sigurnost i zdravlje nismo htjeli riskirati, iako smo shvatili da niti tu stvari nisu crno-bijele, ali to je već druga tema. Usprkos brojnim tabuima u našim rodilištima i nespremnosti medicinskog osoblja na alternativu, dvije stvari su ipak slobodne: izbor rodilišta i vrijeme dolaska u rodilište. To smo htjeli iskoristiti.

Iako iz Zagreba, izabrali smo rodilište u Rijeci. Kao prvo, imaju 24 h rooming in i daju dobru pomoć u dojenju. Zatim, imaju porod u vodi, što se poklopilo s Majinom sklonosti k vodi te s tim da porod u vodi automatski otklanja neke, u mnogim rodilištima čak i rutinske procedure, kao npr. drip, intravenski put ili nemogućnost kretanja. Također je, prema dosadašnjem iskustvu u Rijeci, učestalost epiziotomija u vodi četiri puta manja nego na suhom unatoč tome što su većinu poroda u vodi obavile prvorotkinje. I još nešto, što uopće nije bilo nevažno. Na topicu o Riječkom rodilištu su se javile i primalje iz rodilišta što je ukazivalo na to da uvažavaju stavove o kojima se piše na forumu.

Prvi osobni kontakt s rodilištem bio je uvodni sat na tečaju za trudnice. I bio je razočaranje. Naime, doktor koji je držao tečaj nije djelovao niti malo otvoren za suradnju ili za poštivanje želja trudnica. Nakon toga smo više puta kontaktirali s rodilištem te bili na još tri predavanja na tečaju (tečaj u Rijeci se sastoji od osam predavanja). Rezultat: sestre u rađaoni su nas oduševile i sasvim nam vratile povjerenje u rodilište.

Sljedeću peripetiju smo imali oko klamidije. Naime, preduvjeti za porod u vodi su uredna trudnoća i testiranje na neke bakterije, između ostalih i na klamidiju. Pošto su klamidija i bakteriološki bris cerviksa bili napisani na poleđini papirića koji je služio kao podsjetnik, Maja ga je vidjela tek tri tjedna prije termina. Što znači već unutar perioda koji se smatra normalnim za porod. A testiranje traje tjedan dana.

Uh, taj smo tjedan svaki dan objašnjavali bebi da još malo pričeka. I dosta strepili. Ali beba je već onda bila dobra i poslušala. I kad je prošao taj tjedan, tada je tek slijedio šok: nalaz na klamidiju pozitivan! O joj, nesreće li. To nam stvarno nije bilo ni na kraj pameti. Bilo je i suza. Zaključili smo da je to vjerojatno od bazena, na koji je Maja išla još i u sedmom mjesecu trudnoće. Ali, što je tu je.

Sad je prvo trebalo otići na Forum i čitati sve o klamidiji. Nakon toga je Maja otišla ginekologu i dobila Hiramicin. Kupila lijek, počela čitati upute, a kad tamo piše: nije za trudnice niti za dojilje. Molim? Pa zašto joj je onda to dao? Na kraju smo dobili mišljenje od šest različitih ginekologa (zvali smo i Riječko rodilište) i rezultat je: tri za sumamed, dva za eritromicin i jedan za hiramicin. Pa sad budi pametan.

Uzeli smo sumamed, pričekali nekoliko dana i opet na testiranje. Sad se već termin opasno približio, a naši strahovi da nećemo uspjeti ostvariti porod u vodi jako porasli. Također i komunikacija s bebom - neka se još strpi. Ti su dani vrlo sporo prolazili. No na kraju su nalazi bili ipak u redu. Napokon je sve bilo spremno! Beba, sad možeš!

Na prvi pregled u Rijeku smo otišli 28.5. Napokon smo upoznali i glavnu sestru u rađaonici, sestru Silvanu s kojom smo se već više puta čuli telefonom te doktora Sindika koji je i šef rađaonice. Na pregledu je sve bilo u redu. Doduše nisam baš bio zadovoljan što nisu uvažili termin prema ultrazvuku. Naime, 28.5. je bio termin prema datumu zadnje menstruacije. Majin ginekolog je već na prvom ultrazvuku rekao kako je termin kasnije i stavio 1.6. (što je ostalo u dokumentima kao službeni termin), a kasnije je rekao da misli da je termin, zapravo, 5.6., što je odgovaralo onom što smo i mi izračunali uzevši u obzir trajanje Majinih ciklusa.

Tako da smo mi smatrali da je termin 5.6. (što sam i na Forumu stavio kao očekivani datum rođenja, a pokazalo se da smo bili u pravu). No budući da se doktor ravnao isključivo prema terminu zadnje menstruacije, upisao je u nalaz da je danas prošao termin. To je imalo za posljedicu dvije stvari. Prvo, nakon termina je, zbog povećavanja rizika od komplikacija, potrebno ići na preglede svaka dva dana, a drugo, opasnost da bi oni mogli, ako pravi termin prođe za samo tjedan dana, inzistirati na indukciji.

To se doduše uvijek može izbjeći nedolaskom u bolnicu. Ići na preglede u Rijeku svaka dva dana bilo bi i skupo i naporno. Mogli smo ići na pregled u bolnicu u Zagrebu, ali onda bismo trebali objašnjavati zašto nećemo kod njih, nego u Rijeci, pa nam se ni to nije sviđalo. A Majin ginekolog košta, a i kasnije smo saznali da ne radi pregled plodove vode. Tako da je Maja otišla jednom na pregled ginekologu, gdje su ultrazvukom vidjeli da je dijete OK i to je bilo to. Do termina.

Imali smo plan, ako trudovi počnu prije, sjesti u auto i otići u Rijeku. No to se nije dogodilo. Pošto 5.6. pada u subotu, odlučili smo dan ranije otići na pregled u Rijeku te smo rezervirali sobu u Opatiji. Pregled OK, soba OK, Opatija super. E da. Još jedna stvar koja je također zanimljiva. Zadnjih par dana Maja baš nije dobro spavala i budila se po noći tako da je bila sva nikakva. Ipak, navečer smo otišli šetati uz more. Kad smo se vratili zaspali smo k´o bebe i probudili se ujutro odmorni kao što nismo bili već tjednima.

I dok smo se još izležavali, oko 10 je počelo nešto. Nakon nekoliko tih "neštoa“, Maja je već bila prilično sigurna da su to kontrakcije. Doduše, u početku smo vjerovali da su trudovi lažni. Ubrzo smo otišli u šetnju i tako proveli gotovo cijeli dan. Kad sada razmišljam o tome, mislim da je to bilo najbolje što smo mogli napraviti.

Najviše me fascinira utjecaj vanjskih faktora na učestalost i intenzitet trudova. Npr. pri laganoj šetnji između trudova, javljaju se na svake tri i pol´ minute plus ili minus 10 sekundi. Zatim zbog umora odlučimo sjesti na klupu i tada trud dođe za 6 ili 7 minuta. Ili, jednom smo se počeli lagano klackati u parku uz stazu. Tada je trud došao za oko 2 minute.

Isto tako, Maja je jednom lagano poskočila sa staze na plažu (zidić visine oko pola metra), pa je trud došao također već za 2 minute. I, što je također zanimljivo, trajanje samog truda je uglavnom bilo proporcionalno s intervalom. Tj. kad smo sjeli na klupicu trudovi su bili rjeđi, ali dulji i jači. Prosječno trajanje trudova je bilo 40-50 sekundi.

Nakon vraćanja u kontinuiranu šetnju ponovo se uspostavila pravilnost intervala. Sad mi pada na pamet da je sasvim moguće da bi uz ležanje na leđima trudovi bili konstantno rjeđi i dosta jači. A sumnjam da bi otvaranje bilo tako efikasno k'o što je bilo Majino. I da bi bilo puno bolje kad bi kod teme o olakšavanju poroda doktori razmišljali o takvim stvarima, umjesto o narkoticima i epiduralnoj.

Uz nas, bilo je naravno i drugih šetača. Neki su možda mislili da Maji nije dobro, neki nisu ni shvatili da se nešto čudno događa, a neki su vjerojatno mislili da smo se posvađali (u položaju Maja naslonjena na ogradu sa zatvorenim očima, a ja stojim pored i gledam uokolo). Sumnjam da je itko od njih shvatio što se u stvari događa.

Uglavnom, negdje oko 6 smo definitivno shvatili da je to TO i da bismo trebali u bolnicu. Al´ trebalo je prvo doći do auta. Tempom oko 100 metara po trudu. Putem do sobe su trudovi u jednom dijelu počeli dolaziti na manje od dvije minute i tad smo se malo zabrinuli (i šalili se: "Bolje prirodan porod, nego porod u prirodi").

U pola osam smo došli u bolnicu. Na ulazu odmah trud. Mi automatski u uvježbanu pozu. Budući da nema ograde, ja stanem ispred Maje, okrenut ramenom prema njoj. Ona mi stavi ruke na rame te nasloni čelo na njih. I ja moram šutjeti, jer se Maja koncentrira. Kad eto odmah sestre s porte. Kažem da idemo na porod, a ona počne micati Majine ruke s mog ramena i počne je nešto ispitivat. Maja se, uprkos tome, pokušava i dalje koncentrirati na trud, a ja kažem: "Čekajte malo, baš ima trud". No to se sestru nije baš puno dojmilo nego ona i dalje inzistira na razgovoru s Majom. Onda sam joj rekao da neka je pusti na miru i neka mene pita što treba. "Pa nećete vi rodit´". Uh! Srećom, taj tren je trud prošao, Maja je nešto odgovorila i mi smo prošli dalje.

Maja je ušla na pregled, ja ostao na klupici. Jedna od bojazni je bila da nas ne razdvoje, nju stave u predrađaonu, a ja da čekam. No za par minuta dolazi doktor. "Vidim da ste dobro naučili ginekologiju". Kod mene iznad glave upitnik. "Molim?" ,"Skoro ste je vi porađali". E, to mi se već svidjelo. "Zašto? Koliko je otvorena?" ,"Skoro do kraja. 9 centimetara", kaže doktor prilično mrko. A ja se počnem smješkati i mislim si: "To te ja pitam“.

Nakon još malo čekanja (uglavnom zbog klizme i punjenja kade) dali su mi odijelo, navlake za cipele i kapu te me uveli u rađaonicu. Po Majinoj želji stavili smo lampicu s eteričnim uljem. Svjetlo je bilo prigušeno i atmosfera prilično ugodna. Eto i Maje. Opet smo skupa. Nakon ulaska u kadu Maja je iskušala par položaja i zaključila da najmanje boli kad kleči nagnuta prema naprijed i naslonjena je na rub.

Ubrzo je otkrila da joj u trudu jako godi tuširanje po leđima s toplim mlazom. Jer, osnovno je bilo, za vrijeme truda pronaći način da što manje boli, a između trudova se što više opustiti i odmoriti, a nikako ne izgubiti to vrijeme strahujući od sljedećeg truda. Maji je to i uspjelo.

Sve su sestre bile ljubazne, a posebno smo zahvalni sestri Barbari na uvažavanju naših želja, stručnosti i uviđavnosti. I na tome što je tijekom trudova čuvala Maju od nezgodne prakse drugih da joj za vrijeme truda nešto pričaju i očekuju da im ona odgovori. I time joj naruše koncentraciju kojom se borila protiv bolova brojeći u sebi i ponavljajući samoj sebi da se opusti.

Već je počela dobivati i lagani nagon za tiskanjem. Nakon cca 45 minuta je doktorica koja je u međuvremenu došla htjela probušiti vodenjak. Tu smo se našli u dvojbi. Naime, mi smo protiv toga, no kod bušenja dok je žena do kraja otvorena i kada svaki čas vodenjak može i sam puknuti, više i nije velika razlika. Njihov razlog je bio da skrate boravak u vodi, jer je kod njih praksa da nakon dva sata boravka u vodi žene moraju izaći i neko vrijeme provesti vani, pa bi se moglo dogoditi da na kraju porod bude dovršen vani.

Pošto nismo imali niti jedan poseban razlog protiv, složili smo se. A dosta nam je značilo i to što je doktorica rekla da će napraviti kako hoćemo (iako mi se čini da je bila jako iznenađena kad smo prvo rekli da ne želimo).

Već je sljedeći trud bio znatno jači i počeo je nagon za tiskanjem. Od tad nadalje su trudovi bili pojačani, a (kaže Maja) najteži je bio nagon za tiskanjem. Zamolili smo da neka pokušaju ne raditi epiziotomiju i rekli su da će probati. Beba je izašla iz treće. Prvi puta je trud počeo, Maja je stisnula koliko je mogla i bebina glava je izašla par centimetara. Zatim je udahnula, na što se glava vratila unutra.

Kod slijedećeg pritiska je glava izašla možda do pola. Tad je trud prestao i bebica se vratila u Maju. Pri slijedećem tiskanju je Maja uprla još jače tako da je prvi puta glava izašla do pola, udahom se malo vratila, slijedećim potiskom je izašla još malo, ali je opet trud prestao. Tad su svi počeli vikati da neka svejedno stisne. Stisnula je, ali nije bilo dovoljno. Beba se opet povukla natrag. Uspjela je kod slijedećeg truda.

Treća sreća. I kad je izašla glava odmah je nastupilo olakšanje. Ramena i tijelo je primalja izvukla sama. S iznimkom što se na kraju beba još odgurnula nogama. I još nešto. Pošto sam gledao kako glava izlazi, nisam se mogao načuditi obliku glave u trenutku izlaska. I prije sam znao da bebe nakon poroda imaju malo izduženu glavu. No to nije ništa u usporedbi s tim kako je glava izgledala u trenutku izlaska. Prvo je izlazila naborana koža (otprilike kao zgužvani ručnik), a zatim uska, uska glavica. I tek nakon izlaza, u vodi, meni je izgledalo kao da se glava raširila.

A kako je tek izgledala sa strane lica? Nakon što su bebu polako izvadili iz vode dali su je Maji. Boravak u vodi je trajao 1,5h. E pa, ako je beba pri izlasku doživjela promjenu, Maja je doživjela još veću. Dok je bila u trudovima, ni meni nije bilo svejedno. Bio sam prilično napet, što zbog toga da sve bude ok, što zbog njenih bolova. No kad je bilo gotovo, ona se ponašala kao da je sat i pol uživala kupajući se s bebom, a ne rađajući. Kompletno se promijenila.

Ja, moram priznati, taj prvi susret s našom bebom, nisam doživio toliko emotivno. Još sam bio pod dojmom cjelodnevne Majine borbe s trudovima. A s druge strane i malo prestrašen, jer je beba bila prilično plavkasta. A onda je uslijedilo iznenađenje. Ni pet ni šest, nego škare prema pupkovini. "Ne. Čekajte još malo", kažem ja. Al u tom trenutku svi prisutni (tri sestre, dvije doktorice i doktor) kao da su cijelo vrijeme samo čekali da prerežu tu pupčanu vrpcu. Tako da su štipaljke sjele na nju, a meni su uvalili škare.

Eh da, sad sam još ja kriv. Ma ionako su štipaljke već vjerojatno zaustavile protok krvi. Cak! I iz pupkovine je potekla prilična količina krvi u vodu. Bebu je uzela pedijatrica i taj se dio odvijao vrlo brzo tako da nisam baš dobro zapamtio. A valjda sam bio i pod dojmom. Ono što se još sjećam je da beba nije odmah proplakala, nego tek na stolu i to uz malu pomoć kisika.

Osim toga, bila je malo mlitava i plava, tako da je dobila apgar 7/9. Zato se nadam da je to opravdanje tako brzom rezanju pupkovine. Iako bi mi u stvari bilo logičnije da, ako beba ne diše, pedijatar očisti dišne putove i izmasira je, dok je još pupkovina opskrbljuje kisikom, a ne, dok beba još ne diše, nego dobiva kisik jedino preko pupkovine, mi cak. No, dobro.

Ipak je u tom slučaju najvažnije da prodiše. I još jedna stvar koju smo planirali drugačije je samostalno porađanje posteljice. Umjesto toga, nakon što su vidjeli da se štipaljka na pupčanoj vrpci pomakla malo prema dolje, zaključili da se posteljica odljuštila.

Tad je primalja s vanjske strane pritisnula Majinu maternicu i lagano povukla ostatak pupčane vrpce. U trenutku pritiska na maternicu Maja je viknula: "Joj! Boli me". Na to je primalja: "Ma znam. To malo boli". "Al' jaaaako boli!". I to mi se nije uopće svidjelo, jer to je bio najglasniji Majin uzvik što sam čuo tijekom cijelog poroda. A uvjeren sam, nepotreban, jer bi vrlo vjerojatno nakon par minuta posteljica i sama izašla.

Odnijeli su bebu na pet minuta te je poslije donijeli Maji. Pomogli su joj i pri prvom podoju. Uspješno. Nakon toga je slijedilo šivanje. Pošto je beba bila 4 100 g/55 cm, a uz to i prvorotkinja (Maja, ne beba), Maja je dosta pukla. Tako da ima pet površinskih šavova i jedan na drugom sloju. No, to je u svakom slučaju bolje od 3-5 šavova na sva tri sloja, što bi bila posljedica epiziotomije.

Zahvalni smo sestri Barbari i doktorici na tome. I to usprkos činjenici da je tijekom poroda međica bila dosta kruta, a beba velika. Živjela voda! A poslije smo saznali i to, da nismo više puta tražili izbjegavanje epiziotomije, da bi je vjerojatno napravili.

Nakon što je beba bila s nama dok je Maja bila još u rađaoni na promatranju, odnijeli su je na dječji odjel na još neke procedure i pitali da li želimo da nam je noćas pričuvaju da se odmorimo. "Ne, ne!". Tako da su rekli da će je brzo donijeti kod nas u sobu. Joj što ne volim izraze tipa brzo, odmah ili uskoro. Tako da smo mi nakon pola sata zamolili sestru da pita što je s bebom. Ubrzo nakon toga su je donijeli. Jupi!

Uzeli smo apartman (jako lijepo uređen, jedina mu je mana što nema kadu za kupanje bebe). To košta 400 kn/dan, ali ja mogu cijeli dan biti s Majom i bebom (ne i preko noći) pomažući Maji, umjesto da šećem po Rijeci i čekam vrijeme posjeta. Pošto je promatranje u rađaoni završilo oko 23.30 ostao sam s Majom i tu prvu noć.

I to je bio jako dobar potez. Ne zato što bi Maja inače tu noć nešto spavala, nego zato što sam mogao smiriti bebu kad je plakala ili je uzeti da podrigne nakon dojenja. To bi Maji bio velik problem odmah nakon poroda i šivanja. I tada bi vjerojatno bila prisiljena zamoliti sestru da je uzme u dječju sobu. A otpočetka je ideja bila izbjeći rastavljanje od bebe.

I druga stvar koja nam je bila važna je pomoć pri dojenju, koju je Maja dobivala konstantno. Primaljama nije nikad bio problem ostati s Majom i po pola sata ako je imala kakvih problema. A bilo ih je. Također su nam pokazali kako previjati bebu te smo je previjali i sami i tako stekli samopouzdanje za odlazak kući.

Budući da u apartmanu nema kade za kupanje, svako jutro primalja uzima bebu odnosi je u dječju sobu te je okupa (tj. istušira nad kadom), izvaže i presvuče. Odmah prvi dan sam zamolio da idem sa sestrom i gledam. Primalja je to radila vrlo spretno i sve skupa je bilo gotovo za oko 5 minuta. Ali ipak, naša je beba cijelo to vrijeme plakala. Tako da smo drugi dan zamolili da pranje i vaganje bude u našoj, umjesto u dječjoj sobi. Zahvalni smo im što su nam taj zahtjev i ispunili. Pošto kod nas nije bilo kade, bebu su samo obrisali mokrim maramicama. Na taj smo način mogli osigurati da prva pranja bebi ne budu plačuća, nego zanimljiva iskustva.

U svakom slučaju, usprkos problemima zbog udaljenosti, uspjeli smo postići sve najvažnije što smo htjeli: zdrave beba i Maja, te većina događaja pod našom kontrolom. Bez dripa, bez položaja kukca, bez injekcije u ruci, bez epiziotomije, te svođenje boli na prihvatljivu razinu prirodnim metodama, tako da bude i bez sredstava protiv bolova. Uz to, nakon poroda uspješno započeti dojenje i cijelo se vrijeme u bolnici brinuti za bebu. Bismo li to mogli postići u nekom drugom našem rodilištu? Kamo sreće da uskoro bude moguće u svima.

Vezano rodilište

Izračun termina poroda