Priče s poroda
Godina poroda:

Oprostili smo se od J.

Oprostili smo se od J.

 

Prošli vikend bila sam trudna. Veselila sam se ponedjeljku kad sam trebala ući u 12. tjedan. Rekla sam si da ću se u 12. tjednu trudnoće naručiti na ultrazvuk kod ginekologa, a primalja mi je bila rekla da joj se javim za prvi pregled nakon što dobijem krvne nalaze i obavim ultrazvuk. Prije toga nisam htjela otići na pregled jer mi je bilo nekako prerano, a nedajbože nešto ionako tako rano baš i nema pomoći ako nešto krene po zlu.

Vikend je prošao u znaku neplaniranih, ugodnih druženja, kao da svemir zna da mi treba što više  napuniti baterije s dobrim društvom ljudi koje volim.

Osjećala sam se dobro, ali nekako čudno, i u subotu sam počela krvariti. Ništa strašno, par smeđih  mrlja na ulošku. Iako nisam imala takvo krvarenje u prve dvije trudnoće, znala sam da je to normalno u prvom tromjesečju i nisam se zabrinula. No svejedno sam uzela to kao znak da moram usporiti i više se odmarati, pa sam otkazala sve osim najnužnijih obaveza.

Stigao je ponedjeljak, i krvarenje je sad bilo lagano kao na prvi dan menstruacije. Ipak sam se zabrinula, pa sam se naručila kod liječnika na ultrazvuk; mogao me primiti u srijedu ujutro. Dogovoreno.

Ne osjećam se baš najbolje, leži mi se i lagano osjećam grčeve u maternici. Znam da je i to uobičajeno u nekim trudnoćama i odlučim poslušati svoje tijelo i još više usporiti. Otkažem sve osim jednog sastanka taj dan, s tim da ću još jedan odraditi samo ako se osjećam OK. I tako odem na sastanak od sat vremena i više-manje ga odradim bez problema, pa odlučim ipak još jedan planirani sastanak održat istu večer. Klijentica mi je draga i znam da će proći u redu. 

Na putu do drugog grada počne me lagano stezati u trbuhu, jače nego prije ali opet ne prejaki. Odradim sastanak i malo mi je žao da nisam doma na kauču. Prije odlaska doma čujem se sa prijateljicom koja kaže da je takva stezanja imala u 4. mjesecu trudnoće i da nakon tjedan dana u bolnici nisu mogli odgonetnut što je, ali uglavnom nije bilo ništa. Grčevi /trudovi se nastave, i žao mi je što moram stati u trgovinu i na benzinskoj prije nego što odem doma. Konačno stignem doma, legnem i sve se smiri, bar privremeno.

Ujutro se probudim i ima puno više krvi na ulošku, kao na drugi dan menstruacije. Počinje lagani strah, ali opet sam posve mirna, u smislu da sam spremna prihvatiti što god se dogodi. Starije dijete i tatu ispratimo u školu i na posao, doma sam ostala s mlađim djetetom. Po običaju, kad oni odlaze, mlađi si pogleda Pčelicu Maju. Kad završi kažem mu da ugasi televiziju.

Ležim na kauču u to vrijeme i lagano me počne stezati maternica. Stezanje u maternici se nastavi i sad su kao trudovi koji se šire od pupka prema križima i traju oko minute. 

Dođu tri jaka truda. Dignem se i odem na WC. Kad dođem do WC-a malo se čučnem i osjećam da mi nešto izlazi, spustim malo gaćice i vidim veliki crven komad nečega, promjera oko 7-8 cm. Mlađe dijete dođe u WC i pita što je to. Rekla sam da mislim da je beba, te da hitno zove tatu. On odmah ide po mobitel i čujem u hodniku „Tata, mama je nešto rodila. Dođi doma.“ “Tata je na terenu u drugom gradu”, kaže mlađi. Doći će čim prije. Još nešto izađe, manji komadić. Nisam sigurna je li to beba, je li to hematom, ili nešto treće, i strah me kakav ne mogu opisati. Mlađi ostane malo sa mnom i ja odem pod tuš. Pod tušem plačem i vičem.  Nastave se trudovi malo manjim intenzitetom. Stojim pod tušem dosta dugo, Mlađi dođe i kaže da je našao plastelin i da se ne brinem jer se on igra.

U tušu vrtim film što dalje, koga zvati, kamo otići. Strah me bolnice. Moj ginekolog me ne može primiti do sutra. U gradu je neki novi privatni ginekolog za kojeg ne znam ništa osim da je radio dugo u MPO klinici i da ima tekst na portalu udruge Roda (što mora biti dobar znak?).

Izađem iz tuša i odmah nazovem frendicu da kažem što se dogodilo i pitam za savjet kako dalje. Ona ima tople riječi i umiri me koliko god je to moguće u tom trenutku, te potvrdi ono što se vrtjelo u mojoj glavi – da je najbolje da odem prvo kod privatnika i vidim što kaže, pa tek da onda ako treba, idem u bolnicu, jer u bolnici bi me vjerojatno odmah hospitalizirali i ponudili kiretažu. Ne samo to, nego bih ostala sama. Sama bez muža, prijateljice, obitelji, potpore. Osim toga sva moja bolnička iskustva do sad su bila prilično loša i svi oko mene znaju da ako se ikako može, bolnicu treba izbjeći. Oblačim se i odem na kauč vidjeti kada radi taj privatni ginekolog i srećom radi još dva sata (opet, zahvaljujem što ima web stranicu). Nazovem i ljubazna sestra mi kaže da dođem za 45 minuta. Taman.

Muž dođe doma, zagrli me i koliko vidim straha u njegovim očima toliko vidim i ljubavi – to je ona naša: “Što god se dogodi, kako god bilo, nekako ćemo naći način kako to hendlati skupa.” Mlađi i muž odu pogledati ono što sam rodila, Muž slika da pokažemo doktoru i pomaže mi da se spremim. U autu mi je teško sjediti, trudovi opet počinju. Od mjesta gdje smo parkirali do ordinacije imamo možda 30 metara, ja moram stati dva puta dok me šiba trud. Držim se za muža i ispred vrata ordinacije osjećam da je još nešto izašlo. Uđemo i sestra se zabrine jer ne mogu pričat u trudu, sva sam uplakana i ne mogu u detaljima opisat što mi je. Sestra i muž odu sa mnom na WC i fakat još jedan komadić izađe. Sestra mi nježno pomogne otići u ordinaciju na pregled i šibaju opet trudovi. Koliko god kratko mogu, objasnim doktoru što je bilo i pomognu mi se namjestiti na njegov svemirski stol. Nastojao je biti nježan i sestra me držala za ruku, ali pregled u trudovima i strahu je gadna stvar. Cerviks otvoren, kaže, na ultrazvuku je maternica prazna. Ne vidi se plod. Dakle, to jutro sam rodila svoje dijete, dijete koje je vjerojatno imalo oko 8-10 tjedana kad se prestalo razvijati. Dogovorimo se da je najbolje da ostavimo da maternica ostatak materijala sama izbaci, pa da se opet vidimo za dva dana. Daju mi i broj mobitela da nazovem u bilo koje doba, ako nešto trebam.

Izađemo muž I ja iz ordinacije u suzama. Zaustavim se dvaput nasred ceste da odradim trud. U autu počinjem suze lijevati, što od tuge, što od straha, što od zahvalnosti, što sam za sad izbjegla bolnicu, odvajanje i kiretažu. Vozimo se do doma i mužu kažem da moramo našu Juliju zakopati. Pita me gdje, i odmah mi dođe, ispod stare divlje trešnje pored naše kuće. On šuti par sekundi i složi se da je to savršeno mjesto.

Štrajk je taj dan u školi pa odemo po stariju na putu do doma. Ona se toliko veselila sestrici, da ne znam kako ćemo joj reći. Čim me vidi u autu skuži da se nešto dogodilo. Kažem joj da sam to jutro rodila bebu i da je umrla. Do doma urla i drži me za ruku.

Jedva dočekam leći na kauč. Zovem mamu i kažem joj da smo izgubili bebu. Djeca odu svekićima reći. Zovem frendicu, kaže da je Juliji zapalila svijeću i sugerira mi koje čajeve da pijem za maternicu i za željezo. Zahvalna sam da sam baš ovu ženu pitala da mi bude doula. Njezine riječi me uspiju malo utješiti. Muž mi nosi jesti, miluje me po glavi, svi plačemo skupa osim mlađeg, on s 4 godine samo na pola shvaća što se događa. Sunce se počelo spuštati i kažem mužu da želim zakopati Juliju.

Zamotamo ju u maramicu na kojoj su djeca flomasterom nacrtala veliko zeleno srce. Starija ju nježno nosi vani. Muž i mlađi čekaju nas ispod stabla, i starija naš paketić polako spusti u sićušnu rupu koju su pripremili muž i mlađi. Stojimo tamo dugo i opraštamo se. Muž se sjeti jednog kamena kojeg je prošle godine s djecom našao oko kuće, kamen u obliku psa. Pita djecu bi le htjeli da on taj kamen postavi tu ispod stabla da čuva našu Juliju. Svi se složimo da je to super ideja.

Mjesto je stvarno prekrasno, kao i zalazak sunca koje nismo zbog kiše i lošeg vremena imali priliku vidjeti tjednima prije toga. Ta prilika za pozdraviti Juliju je nešto na što ću biti vječno zahvalna.

Spavam tu noć kao da sam na dnu ponora. Starija ostane doma drugi dan iz škole, još je uzrujana. Moja baka dolazi nam nešto skuhati za ručak. Fizički mi je malo bolje. Oko dva sata popodne baka odlazi doma i pola sata kasnije počinju me šibati trudovi . Od pupka se šire prema leđima i traju oko minutu i pol. Kažem mlađem da zove tatu da dođe odmah doma, jer mama ima trudove. 

Muž brzo stigne i nađe me na podu naslonjenu na stolici pored kamina. Trudovi ubrzo počinju biti ludi i osjećam se kao da mi je cerviks jako otvoren. Nađem si položaj na sve 4 nagnuta na naslon od kauča sa brdo jastuka i ručnika oko sebe. Muža zovem za svaki trud da mi radi pritisak na leđima, što mi baš paše. Između trudova on se nastoji prebući iz odjeće koje je imao na poslu pa pojest nešto za ručak, a ja čim osjećam trud vičem „SAD!“ i on ju trenu iznad mene i masira leđa. Razmislim o tome da nazovem doulu, ali obzirom da ne znam koliko će ovo trajati, bed mi je da dođe i bude gotovo. Počinje još intenzivnije, starija me miluje po glavi i pitam ju da mi pusti jednu pjesmu - pjesmu koju sam na početku trudnoće rekla da ću slušati u trudovima jer je tako lijepa. Nisam ni slutila da će mi baš tako dobro opisati trenutnu situaciju – trudovi i oprost od djeteta koje se nije rodilo živo. Prvi stihovi pjesme “More duboko” Livia Morosina

„Sve pasiva, sve će dojti na svoje, 
sa namin ili bez mene, viruj razlike ni. 
Još je rano i ne moreš kapiti 
Nimaš mira u glavi i forši još te boli“

rasplaču me svaki put iznova. Zadnji stih „Pogledaj, koliko je zvizda, a jedna od njih samo za te gori“ nekako umiri.

Stenjem, radim glasne i duboke zvukove, plačem u trudovima, Starija mi ode po ručnik. Mlađem postane dosadno i gađa nas sve troje sa školjkicama od kinder jaja. Nagovorimo ga da ode malo kod bake i srećom dobijemo malo mira.

Muž mi počinje govoriti da odem u tuš. Koje olakšanje.  Sve pod vodom prođe i odjednom osjećam se opet normalno. Stojim pod tušem dugo. Muž me strpljivo čeka pored i priča sa mnom. Vratimo se u dnevni boravak i trudovi su skroz podnošljivi. Mogu ležati ali moram raditi duboke zvukove dok traju.

Ništa više ne krvarim, nikakvi komadići nisu izašli, pa se pitam čemu toliki trudovi. Noć odspavamo bez problema - temperature nemam, krvarim kao da imam menses, možda malo manje. Ne brinemo se, maternica radi svoje.

Drugi dan idemo ujutro kod doktora. Na putu osjećam svaki kamenčić na cesti i jedva se namještam na sjedalo u autu. Pitam se zašto je to tako, jer se fizički dobro osjećam. Ispratimo stariju u školu i odemo na kavu jer smo naručeni tek u 9 sati, a ja se ne mogu namjestiti na stolici. Dođemo do ordinacije, opet su svi divni i strpljivi prema nama. Na pregledu doktor kaže da je u rodnici placenta, da će ju samo malo povući s pincetama i da će sama izaći. Muž je sa mnom i sve gleda, te mi je kasnije potvrdio da je samo s pincetama malo povukao nakon čega sam ja sam osjećala nešto veliko i toplo kako izlazi iz mene. Ništa ne boli. Muž kaže da je bilo dosta veliko, nekih 6-7 cm dugo. Valjda je to bio razlog za trudove, odnosno trudovi su to veliko gurali van. Osjećam se puno bolje, mogu sjesti. Dobijem antibiotike za svaki slučaj, ali doktor kaže da vjeruje da je to-to što se tiče većih komada.

Popodne dođe u posjet moja doula sa sinom; mlađi ima s kim se igrati, a ja s kim pričati i svima je super. Par sati pričamo o važnim i nevažnim stvarima i ja se osjećam puno, puno bolje. Tu večer muž stavi psa od kamena ispod stable gdje je Julia, prema  našem dogovoru. Prekrasno je, baš savršeno. Osjećam mir, spokoj, zahvalnost. Djeci i mužu kažem tisuću puta da ih volim.

Minutu po minutu, dan po dan, fizički se osjećam bolje, tijelo mi kaže kad moram stati i to poštujem. Fizički proces mi pomaže neizmjerno puno da prođem psihički proces tugovanja i žalovanja, i ne mogu zamisliti kako bi bilo to prolaziti sama u bjelini i hladnoći bolničkog kreveta. Vjerojatno bih završila na psihijatriju nakon takvog iskustva, obzirom kako mi je do sad bilo kad bih bila u bolnici.

Ponosna sam na svoje tijelo, na svoju maternicu koja mi je toliko dala i toliko nastavlja davati, i koja nakon dva poroda bez svojih trudova i dalje zna kako i što treba raditi. Zahvalna sam da sam osjećala trudove, svoje prirodne trudove, pa makar na 3 sata, i zahvalna sam da sam sve ovo prošla i prolazim u krugu moje male obitelji i uz potporu okoline koja me razumije.

I, za kraj moram ovo napisati, da ne bih slučajno nekad negdje zaboravila. U petak, tri dana nakon što sam rodila Juliju, ja i starija smo čitale školske novine i na stranicama sa objavljenim radovima djece zapelo mi je za oko ime jedne učenice. Stella. Ime koje se kasnije opet pojavilo na nekom drugom mjestu u novinama. Mislim si kako je ime simpa. Kasnije tu večer pod tušem (moje mjesto za meditaciju) dobijem kozmički šamar iliti trenutak spoznaje - Stella znači zvijezda, i moja pjesma s poroda, pjesma koja me „pozvala“ kad sam bila tek zatrudnjela da bude moja, u zadnjem stihu kaže da jedna zvijezda na nebu gori samo za mene (nas). Drugi dan to kažem mužu, on me u mraku stisne za ruku i ništa ne kaže. Možda će nam doći jedna Stella, možda nas Julia samo gleda sa vrha zvijezde, u svakom slučaju mi smo vječno zahvalni zbog Julije, zahvalni na kratko vrijeme koje je bila sa nama i na ovo bolno i prekrasno iskustvo.

Izračun termina poroda