Parallel Universe

Prije samih priča s poroda, umjesto uvoda htjela bih iznijeti svoje mišljenje o fenomenu medicine kao egzaktne znanosti.

Matematika je nedvojbeno egzaktna znanost. Sve je savršeno logično. Matematičari na konferencijama ne raspravljaju je li 2+2 jednako 4. Ne vrše istraživanja kojim bi to dokazivali, pa osporavali, pa ponovno dokazivali.

S druge strane, medicina je jedna vrlo neegzaktna znanost. Ništa nije čekićem uklesano, istraživanja pokazuju malo jedno pa malo drugo. Mnoge medicinske prakse koje se u jednom razdoblju smatraju za jedine ispravne, kasnije budu proglašene krajnje opasnim i neučinkovitim.

Čak bih ju prije nazvala društvenom znanošću nego prirodnom, toliko smatram da je utjecaj subjektivnosti, kulture i društvenih vrijednosti. Ključna riječ je ljudski faktor. Ljudski faktor čini medicinu u teoriji i praksi. I tog ljudskog faktora se jako bojim. Općenito se bojim ljudi koji imaju neku moć nada mnom, a uvjereni su da su samo oni u pravu i skloni su se vrijeđati ako njihov autoritet dovedeš u pitanje.

Nije da ne vjerujem medicini i medicinskom osoblju. Samo sam oprezna i realna. Znam da je odgovornost na meni, kakvu god odluku donijela (čak i da donesem odluku da donošenje odluka o meni i mom djetetu prepuštam nekom drugom, i dalje je odgovornost moja, jer ja ću živjeti s posljedicama tih odluka, a ne ta druga osoba).

Zato volim porazgovarati s liječnikom, eventualno tražiti drugo mišljenje, poslušati intuiciju i alternativu, odvagati sve opcije i onda odlučiti. A ako je situacija hitna i nema druge mogućnosti, prepuštam se sudbini i dobroj volji ljudi oko sebe. Ne možeš kontrolirati sve. Ako je potrebno je dati djetetu antibiotik, dat ću mu antibiotik. Ali nikad ne bih dala antibiotik bez da sam proučila alternative.

Znam da mnogim ženama detalji u porodu nisu toliko važni. Važno im je da rode, da je dijete ok, i to je to, sve ostalo će se zaboraviti. Ja nisam takva. Meni su važni detalji u životu. Detalji mi čine život, detalji u nekim bitnim situacijama su ono što mi čini smisao života. Važan mi je cijeli proces, a ne samo rezultat.

Ljudima je obično prvo pitanje opasnost poroda kod kuće. Zanimljivo, kad pitam na koje konkretne opasnosti se misli, obično ne dobivam zadovoljavajući odgovor. Naprosto, roditi doma je opasno, i točka. To je stajalište naše kulture i, posljedično, naše medicine. U bolnici je sigurno roditi, uvijek i u svim situacijama. O tome se isto ne raspravlja. Svi to znaju. To je isto stajalište naše kulture i, posljedično, naše medicine.

Meni je nekako promaklo to vjerovanje dok sam odrastala pa sam mogla sagledati situaciju bez podsvjesnih usađenih strahova i traumatičnih iskustava iz svoje okoline. Nikad u svom životu nisam razmišljala o porodu kao o nečem teškom, kompliciranom ili opasnom. Sve žene u mojoj obitelji su rađale lako i brzo i gledale su na porod kao na nešto normalno, čak i pokojna baka visoka metar i pol kojoj je prvo od petoro djece imalo preko pet kila na porodu. Odrasla sam s uvjerenjem da porod ide ovako nekako: dobiješ trudove, boli te, ali ništa strašno, beba izađe van, i to je to. Nikakva velika filozofija. Na kraju, moji porodi su izgledali upravo tako. Medicinski gledano, bili su krajnje dosadni.

Mnoge žene ne žele prihvatiti rizike poroda kod kuće, ali prihvaćaju rizike poroda u bolnici. Moj muž i ja smo odlučili izbjeći rizike rađanja u rodilištu i prihvatiti rizike poroda u našem domu, odnosno u domu babice u Austriji. Ovo je naša priča.

---------------------------------------------------------

Prije nego sam uopće razmišljala o djeci, slučajno otkrivši internet portal Rode, shvatila sam da porod u našoj kulturi to jest velika i komplicirana filozofija. Otkrila sam pojmove kao što su drip, lijevi bok, epiziotomija, Kristellerov hvat, itd., i to me blago rečeno užasnulo. Nisam željela tako rađati, to mi je bilo potpuno nezamislivo i neprihvatljivo. Zašto komplicirati nešto prirodno i normalno? Zašto od toga raditi medicinski događaj? U čemu je problem?

Pa sam počela istraživati, čitati i razgovarati sa drugim ženama, primaljama, doktorima ... Naučila sam puno više nego što sam ikad mislila da ću naučiti o nečem tako jednostavnom kao što je porod. Naučila sam da u našim rodilištima nije samo porod problem, nego i vrijeme nakon njega – čak i famozni rooming in uključuje povremeno odvajanje mame i bebe, a boravak oca u danima nakon poroda je nemoguć.

Ne mogu zamisliti da mi netko određuje što će biti s mojim djetetom i da li će biti s roditeljima ili ne. Bilo mi je jasno da svoje želje neću moći ostvariti u rodilištu pa sam počela pretraživati alternative. Razmišljala sam o porodu kod kuće, ali nisam puno znala o tome; nisam znala nijednu ženu koja je to učinila niti nijednu primalju koja bi bila voljna doći na porod. Da smo imali tu mogućnost, sigurno bi se već tada odlučili za porod kod kuće.

Preko jednog austrijskog foruma saznala sam za kuću za porode u Grazu koju vodi primalja Monika Felber. Uskoro smo otišli kod nje na razgovor i shvatili da nam je to trenutno najbolja solucija. Svidjelo nam se što ima 40 godina iskustva i samo 10 posto transfera u bolnicu, što živi sama u kući i što je ambijent miran i tih. Stekli smo dojam da je blizu idealnog tipa primalje, koja zna za što joj služe ruke – da sjedi na njima dok god porod teče u redu. I jednako važno, roditelji su u njenoj kući cijelo vrijeme zajedno, bez ikakvog odvajanja od bebe, kako majka, tako i otac.

Zanimljiva koincidencija je da kod primalje Monike još nije rađala nijedna žena iz Hrvatske, a upravo tada je još jedna trudnica iz Samobora došla u Graz čekati porod i roditi kod nje. Bile smo u kontaktu i nadala sam se da će mi ispričati kako joj je bilo, obzirom da je imala termin mjesec dana prije mene. Ali dogodilo se da je ona debelo prešla termin, a ja sam pak uranila i na kraju smo rodile s razmakom od samo 3 sata.

Desetak dana prije termina, u subotu rano ujutro probudila sam se s laganim trudovima. Razmak je bio 5 minuta, ali nije mi se činilo da je to to. Na kraju sam odlučila da je najbolje da odem natrag spavati, pa ako prestanu, bili su lažni. Čim sam legla, prestali su.

Probudila sam se tek u podne, svježa i odmorna, usprkos dojučerašnjoj nesanici. Kad sam shvatila da mi odlazi čep, iako trudova još nije bilo, znala sam da je to to, da ću roditi danas, sutra, prekosutra... da nema natrag. To me ispunilo ogromnim mirom i spokojem. Moje tijelo zna što radi. Mogu se prepustiti s povjerenjem. Možda to nekome zvuči kao floskule, ali zaista sam se tako odjećala. Znala sam intuitivno u kom sam stadiju poroda iako nikad prije nisam rodila. Nisam osjećala nikakav strah niti potrebu da žurimo u Graz. Naprosto, svi moji trudnički strahovi i brige su nestali s prvim trudom.

Popodne sam provela pakirajući stvari i promatrajući trudove koji su se stidljivo vratili. Nekoliko puta smo zvali primalju i prijateljicu A.; nijedna se nije javljala. Nismo se uzbuđivali oko toga. Ima još vremena, trudovi su na 5 minuta ali tako su slabi ... Nikako nismo htjeli doći prerano u Graz. Bilo nam je lijepo doma. Ah, da smo mogli ostati ... Često razmišljam koliko bi taj porod bio savršen da je babica došla kod nas, umjesto da smo mi putovali k njoj.

Kad su se kasnije popodne razmaci između trudova povećali na 15 minuta, zaključila sam da nema smisla iščekivati prave trudove koji možda dođu tek sutra. Otuširala sam se i krenula spavati, i tad su počeli puno jači i češći trudovi i shvatila sam da ništa od spavanja. Monika i A. se još uvijek nisu javljale i odlučili smo otići kod naše prijateljice primalje u Zagrebu da me pregleda i preporuči da li da krenemo u Graz ili još ostanemo.

Dok sam jela kremšnite kod nje, ona je procjenjivala moje trudove i rekla da je porod definitivno počeo. Beba se duboko spustila u zdjelicu, otkucaji dobri, cerviks skraćen, malo otvorena... Odlično! Prognozirala mi je da ću roditi oko 5 ujutro. Ja sam očekivala da bi moglo biti i puno dulje, i s tim sam bila sasvim pomirena. Valjda ću roditi do ponedjeljka! Bila sam spremna na dug i težak porod i znala sam da ja to mogu. Nije mi ni padalo na pamet kako me još samo nekoliko sati dijeli od upoznavanja sa svojim sinom.

Predvečer smo krenuli za Graz. Sjedila sam na stražnjem sjedalu, slušali smo Pepperse, vani suton, smiraj dana. Osjećala sam se odlično, kao da se sve to nekom drugom događa. Bila sam istovremeno uzbuđena i opuštena. Nekoliko puta sam tražila muža da ponovi pjesmu Parallel Universe: točno opisuje kako sam se osjećala. Ta je pjesma postala lajtmotiv ovog poroda.

Gledala sam pun mjesec na sve tamnijem nebu, kako pokraj nas prolaze sela, ljudi, vozila ... nesvjesni da se u našem paralelnom svemiru događa nešto veliko, nešto božansko. U našem paralelnom svemiru upravo se rađa novo ljudsko biće. Jedno i jedinstveno, savršeno. Taj dio poroda mi je ostao u najljepšem sjećanju: ugodno se ljuljuškam u vožnji, osjećam sve jače, bolne, ali zapravo ugodne trudove, lagano tonem i klizim u drugu dimenziju i nestajem s osmjehom na licu, jer noćas postajem nova osoba. Postajem Majka.

Trudovi su sad već postali tako bolni da nisam mogla govoriti. Ali i dalje sam se osjećala fenomenalno. Očito me pucao endorfin – bila sam euforična, vesela, smijala se između trudova, nema ni malo negativnih misli u meni. Osim što se babica i A. i dalje nisu javljale. Ali nisam se opterećivala s tim. Ako nešto ne bude po planu, razmišljat ćemo kad se to dogodi, a ne unaprijed. Znala sam da imamo još vremena jer iako su trudovi bili bolni i česti, osjećala sam da to još nije pravi, aktivni dio poroda.

Kad smo oko 9 navečer ušli u Graz, njih dvije se i dalje nisu javljale. Vani je pala noć, padala je lagana kiša, bili smo u stranoj zemlji, bez plana grada, trudovi su mi trajali već sedam sati, bili su na 2 minute razmaka i napokon nas je počela hvatati blaga panika. Možda je neka rodilja imala komplikacije u porodu pa je Monika s njom otišla u bolnicu? Možda je Monika  imala infarkt? Ili naprosto otišla u kino? Svakakve opcije su nam strujale glavama. Ali dogovorili smo se da ćemo odlučiti što dalje tek kad poljubimo zatvorena vrata. 

I u momentu kad smo skrenuli u njenu ulicu zazvonio je mobitel. Babica Felber: "Zvali ste?“. "Da, jesam, imam trudove na 2 minute i upravo smo pred vašom kućom!“. Koja stjenčuga nam je pala sa srca! Smiješna scena: usred Graza, od četiri auta na njenom parkingu, tri imaju zagrebačke registracije.

Kad smo ušli unutra, muž je odmah imao vatreno krštenje: otvorivši vrata, izašla je Monika sa svježom posteljicom na pladnju i takoreći mu je zabila pod nos. A. je rodila prije sat vremena, zato se nisu javljale! Ušli smo u rađaonu (na kojoj piše Primaća soba za bebe) i čestitali joj. S njom su bili muž, sestra i prijateljica koji su također prisustvovali porodu.

Monika nas je odvela u našu sobu da se presvučemo u udobniju odjeću i da me pregleda. Nisam se puno otvorila (što sam i sama znala). Rekla je da mi je grlić maternice opušten između trudova, ali zgrčen dok traje trud i da bi mi dala nešto homeopatsko za opuštanje cerviksa. Prihvatila sam. Inače sam se dobro osjećala, ali bilo mi je jako hladno; termofor mi nije puno pomogao. Stajala sam nasred sobe, pijuckala homeopatiju i razmišljala o svemu pomalo; bila sam puno racionalnija i prisebnija nego u autu dok smo se vozili.

I tad je počelo ono pravo. Do tada sam podnosila trudove tako da bih se samo sagnula naprijed i naslonila na krevet. Jačina truda – ništa strašno. Odjednom – ovo postaje ooooozbiljno! Pa to boli! Nisam nikako mogla ležati, za vrijeme truda sam stajala, hodala, vješala se po mužu, a doslovno sam osjećala kako se dolje širim i kako se beba spušta. Pokušavala sam disati kako smo učili na tečaju, ali nisam se mogla koncentrirati. Disala sam kako mi je spontano odgovaralo, lagani udisaji i izdisaji. Iznenadila me ta neočekivana jačina trudova. Nisam mogla ni zamisliti da bih sad trebala biti vezana za CTG i strpljivo ležati na boku s braunilom u ruci. Ali i dalje sam između trudova bila vesela, nasmijana i opuštena. Sve ide super!

Kasnije sam saznala kakva je žurba vladala za to vrijeme u rađaoni: primalja je brzo šivala A. (čekali su sat vremena da izađe posteljica), a njezina sestra i prijateljica su se rastrčale po kući donoseći čiste plahte, ručnike itd. Monika me u jednom trenutku došla pregledati i samo je bez riječi izašla iz sobe. Tek kasnije mi je A. objasnila zašto: bila sam otvorena već 8 cm, a ona ju je još uvijek šivala ... Otvarala sam se očito ekspresno, nevjerojatno brzo za prvorotku, i ubacile su u petu brzinu. 

Kad su očistile i dezinficirale rađaonu, Monika je došla po nas. Osjetila sam ogromno uzbuđenje, a malo i tremu. Napokon ulazimo u mjesto gdje ćemo dočekati svog malog zeku! Osjećala sam se opet kao da sam ušla u neki drugi, nestvarni svijet. Soba je topla, tu su krevet, kada, lopta, stolčić, svega sam se sjećala od prije, a u cijeloj sobi je bila upaljena samo jedna lampa usmjerena prema zidu tako da je vladao polumrak.

Dok sam tamo stajala, nakratko me spojila na CTG. Na CTG-u sam bila 5-10 minuta i primijetila sam da trudovi traju duže od stanki. Pristala sam na njezin prijedlog da uđem u kadu, iako mi je zapravo sasvim odgovaralo da stojim i vješam se na muževa ramena. Odmjerila me kako se ponašam u trudu i rekla: idemo onda odmah jer inače nećete ni stići do kade. Plop! U jednom od trudova je puknuo vodenjak. Nikakva voda se nije izlila; bebina glavica je već bila spremna da se rodi.

Uronila sam u kadu i uživala. Kako je prekrasna i opuštajuća topla voda! Kako su nailazili sve jači i jači trudovi, pokazivala mi je kako da dišem i stvarno mi je pomagalo. Puno jednostavnije i prirodnije od tehnika disanja koje smo učili na tečaju. U pauzama mi je davala čašu vodu; bila sam žedna sam i svaki put sam popila po nekoliko gutljaja. U jednom momentu sam joj se požalila kako me jako boli. Ona me mirno pogledala i rekla: znam! I to je bilo sve što mi je u tom trenutku bilo potrebno, smirila sam se jer sam spoznala da je ta bol normalna i dobra, da je i Monika iskusila tu bol dok je rađala i da dobro zna kako se osjećam. Nisam bila sama.

To je bio još jedan prizor koji mi se urezao u pamćenje: sjedim u kadi u polumraku, njih dvoje sjede pokraj kade, ne vidim ih dobro, kao da su zamagljeni. Oko mene je ugodno toplo. Tišina je i mir, ništa se ne čuje osim mog disanja. Vani je noć, mrak, vanjski svijet ne postoji. Kao da je cijeli svemir stao da bi dočekao naše dijete, i postojimo samo nas troje u primaćoj sobi za bebe. Osjećala sam se još nestvarnije nego prije. 

Počelo je tiskanje. To je definitivno bilo to, nije mi morao nitko reći što se događa.  Nisam mogla obuzdati silu koja tjera bebu van. Osjećala se kao da će mi cijela utroba izletiti, kao da me ulovila bujica rijeke i prevrće me i baca naokolo, sve brže i jače, a ja ne mogu ništa učiniti jer sam toliko mala i nemoćna pred tom silinom.

Tada je slijedio jedini dio poroda koji nije bio po mom. Naime, nisam se dobro osjećala u kadi. Budući da je dosta plitka, nisam mogla klečati ili čučati i tako roditi, što mi je bila namjera. Monika mi je sugerirala da legnem na leđa i plutam, ali taj mi položaj nikako nije odgovarao. Ležala sam dok su njih dvoje sjedili iznad mene; nisam se više osjećala onako snažno, sposobno i odlučno kao kad sam stajala i bila uspravna.

Situacija mi je više izgledala kao da će me oni “poroditi” nego da ću ja svojim snagama roditi. Bol je bivala sve jača i dodirivala granice podnošenja, stanke su bivale sve kraće i počela me loviti panika i strah (ali i dalje nisam ni na sekundu pomislila na epiduralnu ili bolnicu). Kako ću ja roditi? Jesam li za to sposobna? 

Kasnije sam shvatila da je to bila tranzicija, stanje "očaja" do kojeg često dolazi pred kraj poroda. Ali tada mi to nije palo na pamet. Osjećala sam se usamljeno i bespomoćno. Trebala mi je podrška, trebala mi je topla, ženska osoba koja će me razumijeti, koja će govoriti mojim jezikom i reći mi da ja to mogu, da sam snažna i da mi odlično ide. Trebala mi je doula. Na žalost, ni muž ni primalja nisu shvatili što mi je bilo potrebno i u tome je bio problem.

U tiskanju mi je još više smetao poluležeći položaj. Poželjela sam se vratiti izvan kade i stajati, ali iz nekog razloga to nisam rekla. Obuzeli su me izgubljenost i očaj. Osjećala sam da tako ne mogu roditi, bar ne potpuno prirodnim putem i u tom momentu je Monika srećom predložila da se okrenem na bok. To je bilo puno bolje. Glava mi je bila uspravnija i osjećala sam se snažnije i odlučnije. Osjećala sam kako glavica izlazi van i pred kraj truda se vraća.

Muž mi je uzbuđeno govorio kako ima crnu kosicu. Pitali su me želim li izaći izvan kade, ali sam to odlučno odbila. Sad, neposredno pred rođenje bebe, nema šanse da me izvuku iz kade. Koliko god položaj na boku bio nesavršen, nisam mogla smisliti da pomičem ijedan mišić u tijelu osim onih nužno potrebnih.

Pogledala sam na sat. Uskoro je ponoć. Bilo mi je potpuno nevjerojatno da sam prije manje od tri sata sjedila u autu i očekivala da će porod trajati i trajati. A sad, samo što nisam rodila. Muž me pokušavao ohrabriti: "Još samo dva-tri truda i beba je vani!“. Došlo mi je da ga odalamim. Koja dva-tri truda? Ne mogu više izdržati ni jedan! Ali odradila sam još dva, i tri, i četiri … 

U jednom momentu sam zaključila da bi bilo dosta i stisnula iz sve snage. Osjetila sam kako glava prolazi van i iako je trud prošao, tiskala sam i dalje, i vuuuš - i tijelo je izašlo van! Rodila sam! Priznajem, prva misao koja mi je prošla kroz glavu bila je – hvala ti bože, napokon je gotovo! A onda sam sjela, otvorila oči i vidjela svog sina kako pluta između mojih nogu (Monika mu je pridržavala glavu tako da je samo lice virilo van), još spojen sa mnom pupčanom vrpcom, i dere se punim plućima.

Primila sam ga u ruke i privukla k sebi tako da bude u vodi, u razini maternice. Odmah se smirio. Ne mogu opisati kako svilenu, toplu i nježnu kožu ima novorođenče, još sklisku od verniksa. Mazila sam ga i u deliriju ponavljala kao mantru: "Ja sam tvoja mama, ja sam tvoja mama …“. Muž nas je u transu gledao i plakao. Bilo je ponoć i pet minuta. Bila je druga nedjelja u svibnju, Majčin dan. I ja sam upravo postala Majka.

Nakon nekog vremena primalja je opipala pupčanu vrpcu i rekla da je prestala pulsirati. Muž je prerezao vrpcu i uzela sam napokon svoju bebu u naručje. Posteljica je uskoro bezbolno je isklizila van. Tek tada sam izašla iz kade, legla na krevet i počela dojiti dok me Monika šivala. Popucala sam na par mjesta, ali samo malo kože i tkiva. Sutradan za doručkom već sam sjedila.

Kad smo kasnije otišli u našu sobu, ovaj put u troje, sve je bilo drugačije. Tu je bio naš mišić, uspavan i sklupčan na ovčjem krznu pokraj mene na krevetu. Primalja mu nije usisavala sluz iz pluća, nije dobio vitamin K niti mu je stavljala mast u oči. Čak ni pupak nije tretiran ničim osim vodom i homeopatskim praškom (i otpao je bez problema već treći dan). Na sebi je imao platnene pelene, što me posebno radovalo jer nisam mogla zamisliti da tek rođenoj bebi stavljam plastiku i kemiju na tijelo. Bio je moj, savršen, bila sam prepuna osjećaja i dočekala sam zoru gledajući svoje usnulo dijete.

Idućih pet dana smo proveli kao u nekom hotelu. Bili smo stalno zajedno i od prvog dana smo se mogli brinuti o njemu sami (sami smo ga prematali i prali pod pipom). Ležao je pokraj nas u krevetiću dok smo ručali, dojila sam ga na zahtjev. Bilo je prekrasno, ali to nije bio komfor i opuštenost našeg stana. Već tada smo se dogovorili da ćemo iduće dijete, ako bude moguće, dočekati u vlastitom domu.

Izračun termina poroda