Priča s poroda M.

Dragi M.,

Tebi sam nekako ostala dužna priču s tvog poroda. Možda mi je ovoliko trebalo jer nikako nisam uspijevala posložiti kockice, a priču nisam htjela pisati s gorčinom u ustima ni sa knedlom u grlu. Jer, ti si moj život promijenio iz temelja. Promijenio si mene zauvijek. Pružio si mi čast da postanem mama jednom tako predivnom stvorenju. Tako milom, osjećajnom i prepunom topline, da ja ovakva kakva jesam uvijek iznova pazim da te što manje uneredim.

Kao što znaš i sam tvoj sam porod počela planirati čim sam saznala da si u meni. Ali, sve sam krenula nekako po propisima- pregledi, termini, vitamini... tako to biva kad nemaš iskustva ili ti pak fali malo više hrabrosti. Uglavnom, potrudila sam se o porodu saznati što više. Nisam se plašila tvoga dolaska ni u jednom trenutku. Htjela sam... i odlučila da ćeš na ovaj svijet doći na što prirodniji način. To je kod nas u Puli malo komplicirano, ali izvedivo jer su taman dobili stolčić o kojem sam puno razmišljala, te mi je on bio idealan izbor za porod. Mislim da je to bilo ključno za naš odlazak u Pulsko rodilište. Da nisu dobili stolčić mislim da bi definitivan izbor bio Rijeka.
Osim toga, razmišljala sam puno o tome da odemo van, u Sloveniju ili Austriju, u kuće za porode. To me strašno privlačilo. Ali, problem je bio u terminu tvog dolaska. Službenom. Kako ja imam produljeni ciklus, a doktor mi nije htio pomaknuti termin (iako se po UZV vidjelo da si manji od prognoziranog), znala sam da ću roditi kasnije od termina. To se pokazalo nezgodnim za odlazak u drugu zemlju, jer pravilo je da kreneš par dana prije termina. Tad sam mislila da je to pravilo, sada znam da nije. Ali, eto, tako je ispalo.
Trudnoća s tobom je razdoblje koje ću pamtiti kao najljepši dio moga života. Jednostavno, uživala sam u svakoj sekundi. Razdoblje koje neću pamtiti kao idealno je zadnjih 15 dana nakon predviđenog termina, jer smo morali svaka tri dana u bolnicu na preglede. Morali... i to sam tada mislila da smo morali. Ali, nije bitno... sve smo mi to odradili a ja sam puno toga naučila. I radi toga sam ti beskrajno zahvalna.

20.07. nedjelja... tata i ja smo napokon dovršili ukrase za tvoj ormar. Napokon smo ti napravili pospanog medu. Nakon toga je tata skuhao paštu aglio olio i tako smo se finooo napapali (nije čudno što tako voliš češnjak). Pronašli smo i neke tatine kockice na brojke i slova i posložili 21.07.2008. M-----. Prilažem sliku kao dokaz . Tada nismo znali da smo predvidjeli datum tvoga dolaska.

Stigao je kraj dana i mi smo se pospremili u krpe. Tata je zaspao. Ja sam još neko vrijeme gledala TV i nešto me lagano počelo „probadati“. Više, naravno, nisam mogla sklopiti oči od uzbuđenja. Non stop sam osluškivala je li to zaista to, hoću li zaista uskoro upoznati svoju bebu...
I bilo je. Sve me češće „probadalo“ i ja sam probudila tatu negdje oko 3 sata, da ne iščekujem sama. Digli smo se oboje, malo osluškivali i shvatili da ćeš nam doći. Skuhali smo si kavu. Tata me picnuo (da oni u bolnici ne trebaju), pa sam se tuširala i opuštala u tušu.. Tako smo dočekali jutro.
Trudovi koje sam imala nisu bili bolni, ali su bili učestali i javljali su se u određenom intervalu. Tad sam dobila savjet da je najbolje da krenemo u rodilište pa smo tako i napravili. U bolnici smo bili oko 8 ujutro.

Kad smo stigli prikopčali su me na CTG koji je očitao dosta jake trudove pa su nas uputili direkt u rađaonu. Tamo nas je dočekao dr. S. i pregledao. Nisam bila otvorena, tek 1 cm. Tad je dr. S rekao primalji "Tu ćemo prokinuti vodenjak", a ja, iznenađena jer se ne obraća meni, kao da me nema, odlučno sam rekla – ništa nećemo prokidati ako je s bebom sve u redu. Ja želim što prirodnije roditi i ništa ne požurivati dok god nitko nije ni u kakvoj opasnosti. Nakon toga sam mu rekla da želim roditi na stolčiću, na što mi se fino podsmjehnuo i rekao da ću to dogovoriti sa primaljom. Primalja je bila neka teta u godinama, pred penziju, koja nam je izjavila kako pati od križobolje i da ona ne porađa na stolici, jer kad bi se ona sagnula nitko je više ne bi dignuo. Eeee.. treba je shvatiti.. da poludiš. Eto, M., potrefili smo takvu ekipu iz snova. Staru gardu kojoj je smiješan i sam spomen prirodnog poroda. Strašno sam se ražalostila i pošteno isplakala u wc-u. Konstantno mi se vrtilo po glavi – zašto, zašto, zašto? A toliko sam se pripremala, toliko čitala, toliko prirodnih poroda pogledala, konstantno smo bili na našim vježbama... Sve smo odradili. Čemu ovakav peh? Čemu još jedna teška lekcija?
Tada sam shvatila da od očajavanja nema ništa. Tu smo ti i ja, ispred nas čeka tata i odigrat ćemo karte koje smo dobili. Valjda postoji neki razlog... zar ne?

Kad smo stigli u rađaonu, odmah sam rekla primalji da ne mislim konstantno ležati i biti prikopčana na aparate. Sa svime se složila (ipak je najbitniju stvar prepotentno odbila pa je sad bila super, ma mislim...), dala nam je loptu i ostavila nas troje u miru. Tako nam je u biti prošao čitav dan. Osim što su nas svaka 2 sata pregledavali, to je bilo to. Tata, ti i ja... poskakivanje na lopti, trudovi u tatinom zagrljaju. Bili su snažni ali tako nekako lijepi jer sam svakim trudom zamišljala kako si nam sve bliže i bliže. Sve je nestalo, čitav svijet... Bili smo tu samo nas troje. Nikad neću zaboraviti osjećaje kojima mi je tijelo bilo ispunjeno toga dana, to uzbuđenje. Koliko god sam se trudila prije poroda shvatiti što je porod, to je bila nemoguća misija. Sada to znam. To je toliko divan i snažan osjećaj. Bolan ali strašno moćan. Probudio je u meni neke divne tako duboke osjećaje. Često sam zamišljala kako žene budu nervozne... ma ni trunka nervoze. Bila sam sva u nekom drugom svijetu, u nekom paralelnom svemiru.

Znači, u 9 sati smo bili u rađaoni, a u 11 nas pregledava dr. S. E tog se pregleda ne želim sjećati i baš bih ga rado zaboravila kada bih mogla. Nakon pregleda osjećala sam se kao da me netko silovao, isplakala sam se ful, jedva sam se vratila u ono stanje prije pregleda.. A što je najgore, mislila sam da to tako mora boljeti. U 13 nas pregledava dr. G. Prije pregleda mi objašnjava da bi me moglo boljeti jer me mora na žalost pregledati u trudu, ali da će se truditi biti što nježniji. Ajme, postoje doktori koji komuniciraju s pacijentima, ovaj je doktor primjetio da sam tu! Bila sam u transu. Pregled nisam niti osjetila i tad sam na žalost spoznala koliki je dr. S manijak. U 15 h, smjena doktora, dolazi dr. M., predivna mlada doktorica. Odmah sam osjetila neku pozitivnu energiju i ispričala joj sve što se dogodilo, što bih ja a što mi je rečeno. Dobili smo totalnu podršku. Puna razumijevanja rekla nam je da je u 19 smjena primalja i da dolazi jedna (zaboravila sam joj ime nažalost) super žena koja podržava prirodan porod i moći ćemo roditi na stolčiću.

Ajmeee, bila sam oduševljena. Nisam se pretjerano brzo otvarala pa sam se nadala da ćemo dočekati smjenu i roditi kako smo htjeli! Sada znam da sam nam tako svjesno odužila porod...

U 17 h je puknuo vodenjak i trudovi su postali ozbiljniji. Puno snažniji. Doktorica je uvjerena da će sve biti super. Čitavo vrijeme navija za nas i govori nam kako smo super i kako smo pravi kandidati za prirodan porod i porod na stolici. U 19 h stiže primalja. Bila sam presretna. One su se sve dogovorile, doktorica joj je prenijela sve moje želje. Ja sam tada bila u prilično snažnim trudovima i nisam mogla puno pričati. Pustile su me da radim što hoću, da se namjestim u koji god položaj hoću. U jednom trenutku sjećam se da su komentirale kako je divno vidjeti kako si beba sama radi put, kako sam lijepo opuštena... Uh, bila sam tako ponosna na nas. Bilo mi je predivno s njima. Od 19 do 21 h otvorila sam se koliko nisam čitav dan. Tad sam u biti shvatila što su pravi trudovi i da sam u bolnicu došla skroz prerano.

Polako su počele pripremati rađaonu, postavile su strunjače, donijele stolčić, primalja me masirala nekim finim toplim uljem... Sve je bilo predivno i jako snažno. Već sam imala poriv za tiskanjem i polako sam se trebala prebaciti na stolicu (bila sam na stolu u tom trenutku, mislim radi pregleda). U tom trenu, znači oko 21 h u rađaonu uletava dr. A. On je bio dežuran, i čuo da je u rađaoni neka frikuša koja rađa čitav dan jer je odbila prokidanje vodenjaka, drip i još k tome želi roditi na stolici. Doktorica i primalja su izašle da porazgovaraju s njim. Uglavnom, sve spremno, a on fino kaže kako u njegovoj smjeni nikad nitko neće roditi na stolici! I svađa se on s njima, a ja sve slušam. Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Tek tad mi nije bilo jasno – dobro, pa zašto sad? Kakva je ovo škola? Pa ja bih samo željela roditi u miru! Ne mogu više! - Koliko su lijepih riječi te žene rekle o nama, zaista su se borile za mene i moje želje. Izgledalo je da su ga uvjerile, kao da je on popustio. Vratile su se u rađaonu a s njima je doletio i on. Ja sam se prebacila uz ogromnu tatinu pomoć sa stola na stolicu (bili smo na visokom stolu sa ogradom koja se nije spuštala, tako da sam ja između trudova, onih zadnjih, morala preskakati tu ogradu i skočiti s kreveta). Tata je sjeo iza mene i ja sam utonula u njegov zagrljaj. Bila sam sva nekako ošamućena i puna iščekivanja.

Dr. A je stao nasuprot nas i onako prepotentno rekao – Ajde, ma baš me zanima kako ćeš ti to roditi na stolici. Da vidimo i to! Prekrižio ruke, naslonio se na elemente iza sebe i onim očima punim podsmjeha i neodobravanja stao gledati u nas, kao u TV. Meni su prvi puta toga dana trudovi oslabili. Nisam mogla vjerovati. Kako nakon svega? Samo sam čula njegove riječi – Jesam ti rekao da ne možeš.. Vidiš da neće ići... Ugrožavaš život vlastitom djetetu... Tako si tvrdoglava... Sve radi nekih tvojih smiješnih uvjerenja...
I, M. dragi, nisam ja to mogla. Ja sam odustala. Nisam imala snage proturiječiti mu. Pogledala sam doktoricu a ona je slegnula ramenima. Nemamo šanse pored njega. Bilo je više od 21 h, i ja sam znala da dokle god je on tu ja ne mogu ništa. On nije imao namjeru otići, a ja nisam imala snage i željela sam te što prije u naručju. Eto, sada priznajem i teško ću si to oprostiti. U tom sam trenutku poželjela da sve bude što prije gotovo, da uzmem malu štrucu u svoje naručje gdje ti više niti jedan dr. A. neće moći ništa. Tako je i bilo. Prebacili su me na stol, ili sam se popela, ne znam više, sve mi je sad u magli. Dr. A mi je stisnuo trbuh, malo su me recnuli i za 10 min tvoj je tata rekao – rodila si!!!

Osjećaje koji su me preplavili nakon te rečenice u slijedećih nekoliko sekundi, teško mi je opisati. Najprije mi je glavom prošla misao kako sam mogla postati mama a niti ne znam da sam rodila. U toj silnoj gunguli ja nisam osjetila da sam rodila. Čitav dan te čekam, sad si stigao, a ja to ne znam. Bila sam jako zbunjena. Istovremeno, u glavi mi je odjekivalo "ja sam sada postala mama". Moje dijete je stiglo. Tu je. Sad ću ga dodirnuti, zagrliti, poljubiti. Tu je...

Odmah su mi te stavili na trbuh, i tad je primalja rekla – hajde, makar nešto prirodno. Kad sam te vidjela iste sekunde sam se zaljubila. Bio si savršen, predivan i nekako poznat. Kad sam ugledala tvoj savršen nosić, tvoje savršene prstiće, tvoje tako predivne usne... znala sam da niti u jednom trenutku nisam ugrozila tvoj život, već da je tvoj dolazak požurio iz nekih viših ciljeva dr. A. Ali to sad više nije bilo bitno, on više nije bio bitan. Činjenica je da mi je dr. A oduzeo taj osjećaj koji će mi zauvijek nedostajati dok razmišljam o tvom dolasku na ovaj svijet, ali je taj isti događaj stvorio jednu tako čvrstu vezu među nama, koju samo ti i ja razumijemo. A što je pozitivno u svemu, dr. A je omogućio tati da vidi i sudjeluje u tvom dolasku i to je događaj koji mu je zauvijek promijenio život. Tvoj je tata, nakon nekog vremena, prerezao pupčanu vrpcu i nježno te gurnuo u more života. Ono što si me naučio danas, i što je bila moja teška škola, jest činjenica da moram vjerovati sebi, svojim osjećajima i svojim instinktima. I od danas, ja sam jedna sasvim nova žena.

Više ništa nije bilo bitno, postojali smo samo nas troje i velika, velika, neopisiva sreća.

Ono što je dalje uslijedilo nije više tvoja priča sa poroda, već mamin okršaj sa dr. A, koji neću zapisati u tvoj dnevnik jer mu tu nije mjesto. Volim te ljubavi do neba. Hvala ti što postojiš i što si baš mene odabrao za mamu na ovom vrludavom putu života.

Ono što je uslijedilo i što mi je zauvijek promijenilo osobnost jest šivanje odnosno iživljavanje dr. A nadamnom. Ali škola poroda učinila je svoje, i ja sam napokon progovorila nekim novim glasom. Ono što me najviše šokiralo u čitavoj priči je njegov spomen energije. Energije koja ga je strašno ljutila i razljutila, i dovela na kraju krajeva na kraj poroda da bi ga svjesno pokvario. Dr. A me šivao tako da sam svaki ubod igle osjetila skroz na skroz, a one ručke na krevetu sam sada koristila. Bol je bila užasna, a on mi se smijao i govorio mi – Ma dajte, kako se to ponašate... pa nije tako strašno – a ja sam osjećala da mi namjerno radi nešto zločesto. I krenuo je postavljati mi pitanja i držati mi predavanje. Strašno ga je zanimalo odakle mi uopće ideja prirodnog poroda jer prirodni porod ne postoji, da sam mogla ostati kod kuće ako sam htjela prirodno roditi, kako je on porodio tisuće žena, između ostalog i svoju, šta ja sad tu zahtijevam i blablabla... U tim trenucima, u kojima sam se osjećala jadno i poniženo kao nikada u životu (osim kod pregleda dr. S), pronašla sam neki duboko skriveni i ponovo otkriveni ponos, te sam mu tako fino i dostojanstveno odgovarala na sva njegova pitanja. Rekla sam mu da sam u njegovom rodilištu, na tečaju, dobila informacije o prirodnom porodu i porodu na stolici, i da ako je netko ovdje izigran i prevaren onda sam to ja, jer da nisam dobila te lažne informacije ovo rodilište zasigurno ne bi bio moj izbor. Nadalje, rekla sam mu da mi je žao što je na ovaj način porodio tisuće žena i da mi je posebno žao što je i njegova među njima. Komentirao je nešto u stilu kako on voli kad su žene informirane, ali ne ovako, pa sam ga pitala, nego kako? Informacijama koje vama odgovaraju, koje idu u prilog korisnosti ležanja na stolu radi vaše udobnosti i dokaza kompetentnosti, korisnosti požurivanja poroda dripom, prokidanjem vodenjaka i sl... takvim informacijama? Rekla sam mu da me ne čudi što mu moje informacije ne odgovaraju i što ga ometaju. Jadan se dr. A toliko nanervirao. Nije mi mogao ništa, iako se iživljavao na meni. Zbog toga sam strašno ponosna. Moj me ginekolog, kad me pregledao nakon poroda, u čudu pitao tko me pobogu šivao? Kad sam mu ispričala što se dogodilo na porodu, komentirao je da onda nije čudno što se malo iživio, on je poznat po tome da je malo neuračunjiv.

U bolnici smo proveli tri meni najteža dana u životu. Balansirala sam između depresije i euforije. Jedva sam čekala pobjeći kući, a smotana.. i mogla sam. Mada su, nakon što se pročula priča, prema nama svi bili izuzetno fini.
Oporavak je bio dosta dug i bolan. Nekoliko dana sam se jedva kretala, strašno sam teško hodala, to je bio strašan izazov. Sjela sam tek nakon dobrih 15 dana. Teško je bilo izbalansirati dojenje u takvom stanju, ali smo uspjeli. Fizički sam se počela osjećati bolje nakon tih 15 dana, a psihički... to je jedna sasvim druga priča.
Matijin porod bio je moja velika škola, a dr. A nam je, ni ne znajući, dao najbolji mogući savjet na svijetu.

Photo credit: Tamara Zidar, Srbija