Priče s poroda
Godina poroda: 2008.

Prirodno, neprirodno, brzo... Kako je L. zbunio mamu

Prirodno, neprirodno, brzo... Kako je L. zbunio mamu

Ova priča počinje A.-ovim dolaskom prije četiri godine, lijepim ali poprilično udaljenim od prirodnog. Ovaj put željela sam ne samo porod sa što manje intervencija nego prije svega porod u kojem ću biti ona koja rađa, a ne ona koju porađaju. Prvi uvjet bio je ispunjen: malac je od polovice trudnoće zauzeo udoban položaj naglavce. Drugi uvjet, izbor mjesta na kojem će se roditi, nije bio tako jednostavan. Opcije su se kretale od odlaska iz Zagreba do pokušaja da se ovaj put izborim za svoje u Merkuru. Nakon dugog premišljanja i iz raznih razloga ipak sam se odlučila za Sv. Duh. Priča dalje teče mirno, ugodnom trudnoćom i polaganim pripremama... Uspjeli smo proslaviti A.-ov rođendan, kako sam se i nadala – posljednji veliki samo njegov događaj. S dolaskom 39. tjedna pomalo postajem nestrpljiva i nagovaram malca da u odabiru trenutka u obzir uzme i mamine želje. No, nema znakova da bi porod mogao ubrzo krenuti – osim spuštanja bebača toliko nisko da dalje može samo van.

Te srijede nakon ulaska u 40. tjedan budim se nakon još jedne loše prospavane noći, pitajući se je li ova ipak bila drugačija od ostalih. Na to me potiču intuicija i neodređeni pritisak u trbuhu, no nema ničega što bi sličilo na trudove. Odlučujem s A. otići do dućana da vidim kakav će učinak imati šetnja. Rezultat – nekoliko odlazaka na zahod i brljanje za koje zaključujem da je cervikalni čep. Iako znam da porod može biti udaljen danima, nešto me tjera da do kraja spakiram torbu i pripremim A. ruksak, razmišljajući pritom kako navečer lako mogu sve raspremiti. Usred misli, oko 9:30 osjećam prvi trud. Nema sumnje što je posrijedi, na pravom je mjestu i traje oko minute. Igram se s A. i virkam na sat – nakon deset minuta stiže još jedan. Zovem mamu i kažem joj neka za svaki slučaj dođe k nama, a mužu javljam da bi mogao doći doma pa ćemo vidjeti što dalje. U međuvremenu trudovi uredno dolaze svakih 10 minuta, dovoljno jaki da bole, ali nedovoljno da me ometaju. No, počinje me smetati A.-ovo prisustvo, odlučujem da ode baki i dedi kako bih se mogla koncentrirati. On viče "Sad smo kao u slikovnici!", nije nimalo uznemiren jer smo cijelu priču proradili bezbroj puta i tako se opraštamo. Imam jaku potrebu da se izoliram, smirim i koncentriram (i istuširam i obrijem, pojedem nešto...) no planove mi kvari muž koji, kad mu kažem kakvi su trudovi, inzistira da odemo do bolnice, šetamo i čekamo daljnji razvoj događaja. Popuštam njemu i trudovima, a da sam učinila po svojem ovo bi vjerojatno bila priča o neasistiranom porodu u kadi.

U autu se trudovi javljaju u starom ritmu ali se između ubacuje i po jedan slabiji. Toga se sjećam s prvog poroda, nema sumnje da je ovo prava stvar! Parkiramo, šaljem muža u dućan jer sam gladna, a on me po povratku nalazi kako naslonjena na auto prodisujem trud. Nagovara me da odemo gore pa još nekoliko trudova odrađujem pred vratima rađaone, i dalje misleći kako je prerano da uđem. No, primalja otvara vrata, muž me ubacuje unutra, a ja se osjećam blesavo dok joj govorim "Drugorotka, trudovi svakih 10 minuta" a ona odvraća "O, vi ste se požurili k nama?!". Prijem, beskonačno dugi ctg a onda se osjetim još blesavije: nakon pregleda dr. B. izjavljuje "O, dobro, ovo je 9 cm!". U čudu ispalim: "Ma, nemojte me zezati!" On: "Pa što vam je Apri napričala o meni?!" Rekoh, svašta, a sad mi ozbiljno recite – zar stvarno 9?? On: "Sestro, gđa želi stiskač cervikalnog ušća!"  Tu mu konačno povjerujem, zbunjena sam – pripremila sam se na predrađaonu, loptu, hodanje... Dr. govori da bi porod odmah krenuo ako probuši vodenjak. Znam da ionako idem ravno u boks pa pristajem, ali kažem da ne želim ništa poduzimati dok ne dođe suprug. Nastaje strka: dajte zdravstvenu, gdje je muž, nađite muža, vodite ga na upis i presvlačenje, ajde brže... Ja ponovo beskrajno dugo dajem podatke specijalizantu, dr. M., koji stiže zbijati šale i dijeliti mi komplimente. Dr. H. zaključuje da klistir nema smisla, ja se slažem s njom i primalja M. me napokon vodi u boks.

Odmah tražim da mi podignu naslon stolca u sjedeći položaj, čekam muža i uzvraćam osmijehe studenticama koje su u nevjerici što "tako dobro podnosim trudove". A ja si mislim kako sam baš šugave sreće što nisam došla navečer – rađaona je krcata osobljem, oko mene cijeli liječnički konzilij i zbor primalja te studenti. Toliko o mojoj želji za osamom... Sjetim se epiziotomije pa govorim primalji da sam spremna učiniti što god bude tražila od mene da prođem bez rezanja. Ona me uvjerava da ne moram brinuti, to se podrazumijeva.

Tada stiže moj muž, zgodan u zelenom, a za njim još liječnika... dr. M. mi gura na potpis papir na kojem piše da mogu sa mnom činiti što žele, ja usred truda objašnjavam da ništa ne potpisujem napamet. Bacam pogled na podulji popis intervencija i kolutam očima, no na kraju se slažemo da je za većinu ionako kasno pa potpisujem, nemam vremena za raspravu (Trebate li kemijsku, pita me dr.  Rekoh, pa baš nemam nijednu kod sebe...). Slijedi bušenje vodenjaka, ali glavica je na ušću pa izlazi tek par kapi vode. No, već sljedeći trud je jak i tjera na tiskanje. Odrađujem ih nekoliko držeći muža za ruku a potom se okuplja ekipa: primalje M. i G., dr. B., dr. S. i dr. M. Pokušavam tiskati ali trudovi su preslabi: ne osjećam vrhunac da udahnem i počnem tiskati, kad shvatim da trud već prolazi nabrzinu i preplitko udišem, prebrzo izdišem i pogrešno tiskam. Primalja G. me navodi ali ne ide, zbunjuju me trudovi koje mogu bez problema prodisati. Nakon nekoliko pokušaja dr. S. sugerira "par kapi dripa". Dr. B. dobacuje: "Žena hoće roditi prirodno a vi je gnjavite!" Ne stižem se nasmijati; u prvi mah odbijam, ali nakon još par trudova pristajem – treba mi intenzivniji trud s krijestom vala, a ne ovo zbunjujuće zapljuskivanje. No, učinak je nikakav: trudovi su isti kao i prije. Naposlijetku kažem primalji G. neka mi samo govori što da radim a ja ću je slušati. I tako tiskam prateći nju a ne trudove, i konačno ide. Osjećam kako se primalja M. trudi oko međice, prestajem tiskati kad mi kaže a onda nastavljam, rastezanje međice boli kao sam vrag, a pritisak na crijeva još i više ali sad ne namjeravam odustati. Tiskam i dalje i osjećam izlazak glavice, a onda čujem primalju kako me poziva da pogledam – i tu je, među mojim nogama na primaljinim rukama leži L. i gleda me, malen, ljubičast i savršen. Točno je 13:33 - od prvog truda prošlo je oko četiri sata. Smijem se, muž me ljubi dok L. mirno leži, a potom mu režu pupkovinu, čiste nosić pa počinje plakati, brišu ga i stavljaju na moj trbuh. Odmah se umiri, mazim mu glatka i mekana leđa i ljubim glavicu dok se on odmara. Primalja i doktor za to vrijeme vijećaju nad mojom međicom i zaključuju da maleno puknuće nije vrijedno šivanja.  Još izlazak posteljice i potom nas troje ostajemo sami, mazimo se i slikamo L.-ov prvi susret sa cikom. Za vrijeme predugih sat i pol odvojenosti, dok čekam da me odvezu na odjel (a otišla bih sama kad bi me pustili) razgovaram s primaljom G. i zaključujemo da sam u glavi imala film s prošlog poroda i nisam se uspijevala koncentrirati na drugačije trudove. Zahvaljujem joj na pomoći i podršci, kao i primalji M. koja je zaslužna što sam nakon dva i pol sata dojila sjedeći i skakutala po sobi – zaista je krasno roditi bez rezanja i osjećati se zdravo i normalno odmah po porodu.

I to je priča o L.-ovom brzom, prirodno-neprirodnom dolasku. Po dolasku na odjel slijedi priča o ljubavi, upoznavanju i početku novog i drugačijeg života naše obitelji. Nisam pogriješila u odabiru rodilišta – dobila sam one intervencije na koje sam pristala, informiranje o svemu što se događalo i ljudski odnos cjelokupnog osoblja. I boravak na odjelu je ugodan koliko uvjeti dopuštaju; gotovo stalan zajednički boravak je prekrasan a najveća mana je svakodnevno odvajanje tijekom pedijatrijskog pregleda i kupanja... tijekom kojeg sam nervozu suzbijala pisanjem ove priče na poleđini Rodinih tekstova o dojenju.

Izračun termina poroda