Priče s poroda
Godina poroda:

Ta divna splitska noć

Ta divna splitska noć

Hajde, nije noć, već večer, ali dozvolite malo slobode...

Dugo sam mislila hoću li napisati priču s prvog poroda, i na kraju nikad nisam. Ovaj drugi me ostavio u boljem raspoloženju, pa ću ih spojiti u jednu, ne zbog osvježavanja prve priče, nego zbog toga što je to iskustvo utjecalo na moj drugi porod.

Porod prvi. Sina sam prenijela sedam dana. Nakon četvrte amnioskopije u nizu, gdje sam dobila opet istu informaciju, „otvoreni prst i pol, voda mliječna, neće to još“, to popodne oko dva sata počela sam osjećati trudove. Nisu bili jaki, ali su bili na svako 3-4 minute. Gledala sam televiziju, provjeravala sat i tako dočekala četiri sata ujutro. Sluzni čep je ispao tijekom popodneva. Bol malo jača, ali još uvijek itekako podnošljiva (to tek kasnije saznaš, koliko je podnošljiva bila, kad dodje ona jaka :shock: ), ali stalno na 3-4 minute. Ne mogu spavati, ne znam otvaram li se, neiskustvo i strah, gdje su sad one formule, „idite u rodilište kad su trudovi svakih pet minuta sat vremena“... Muž isto nemiran, nagovara na odlazak u rodilište. I krenemo mi tamo, ja uvjerena da će me vratiti kući ako nije stvarno započelo. Yeah, right. Nadam se da sam se nešto i otvorila od tih mojih trudova. Međutim, prime te, presvuku i pošalju muža kući i prije pregleda, tako da sam shvatila da od povratka ništa. I tako sam upala u žrvanj. Pregled, dva prsta otvorena (tu mi je već za plakat` došlo), klistir, pa šetanje ispred rađaone, umor od neprospavane noći, malo jela, kad mi je ponuđen krevet u „tata boxu“ jedva sam dočekala. Deset ujutro, CTG, „njegovo veličanstvo“ drip, prokidanje vodenjaka, moja užasna reakcija na drip – trudovi svako dvije minute, divlje jaki (oh, gdje su oni podnošljivi?), ali i dalje uz sporo otvaranje, samo tri prsta, dolazak anesteziologice koja mi nudi epiduralnu (koje sam se užasavala dotad, ali koja mi je odjednom postala spas i nada). Tako uzeh epiduralnu. Muž je također stigao i provodimo par sati u relativnom miru – počela sam se tresti, dobila i temperaturu, stavljaju mi kateter. Puna sam braunila, cjevčica i aparatića oko sebe, k`o epizodni lik „Uvoda u anatomiju“. Sestre me prilično s visoka komentiraju – „eto kad ste uzeli epiduralnu, puno bi se brže otvorili da niste“, kao da sam neka princeza na zrnu graška – nemam volje objašnjavati da mi to nikako nije bio plan, ignoriram ih. Svako toliko dođe drugi doktor i pregleda me, bez puno komentara, hajde lezite sad malo na lijevi bok pola sata, pa malo na desni bok pola sata, pa opet malo lijevi, ko na ražnju... Približava se i kraj smjene anesteziologice, kaže, skoro ste skroz otvoreni, ja sam namjestila dozu za izgon, sve će biti ok, osjećat ćete kad treba tiskati. Međutim čim je otišla, sestre su mi isključile epiduralnu, bez obzira na moje proteste. Ne treba vam to, sad ćete vi tiskati, skroz ste otvoreni. Bilo je četiri popodne. Bebu sam rodila u osam navečer, nakon četiri sata trudova i muke kojih se sjećam samo u magli, beba se nije spuštala, uz premještanje iz „tata boxa“ u staru rađaonu jer je tako doktorici zgodnije, nalijeganje na trbuh i epiziotomiju. Beba 3700, 53 cm.

Porod drugi. Nosim curicu i uvjeravaju me svi redom, od ginekologice do prodavačica u dućanu, da ću ovaj put ranije roditi, em drugorotka, em curica, em stomak tako velik i nisko... Skoro su me uvjerili, iako sam samu sebe pripremala na porod iza termina. Prenijela devet dana. Opet četiri amnioskopije (ima li neka značka za broj amnioskopija, bar nešto), isti rezultat k`o i prvi put, s razlikom da sam otvorena dva i po` prsta. Sluzni čep izlazi već danima, već sam ga i otpisala kao znak poroda, mislim, znam više i sama da ću svaki dan roditi, ali gdje je više taj dan....
Ujutro ustala, prodivanila sa svojim virtualnim babama, otišla u gorespomenuti dućan po doručak i rundu iščuđavanja („još niste?“) i nakon toga osjetila već familijarna probadanja u leđima i donjem dijelu trbuha. Dosad su bila nepravilna i slaba, pa se nisam uzbuđivala. Oko podne primjećujem da su malo jača i odlučujem pisati vrijeme. Opa, svako pet minuta. Hoćeš-nećeš, vraća mi se prvi porod, trudovi odmah vrlo blizu, ali neučinkoviti. Ništa, čekam i dalje, uz podršku, što „RL“, što virtualnu. Imam i plan poroda ovaj put. Kratak je, otprilike ide - dođi što kasnije u rodilište i ne uzimaj drip ni za živu glavu!

Tijekom popodneva trudovi postaju jači. Chatam s mužem, kažem mu da ne dolazi ranije s posla, sin je kod bake i dide, imam mir. Malo skačem po lopti, ne paše mi. U trudu mi najviše paše nagnuti se i nasloniti nad nešto i mrdati bokovima. Zamamno to izgleda. Gledam svoju veš mašinu i pada mi na pamet kućni porod, bježim brzo iz kupaone. Trudovi na tri minute, još jači, ne mogu baš pričati tijekom truda, muž u pet dolazi s malim doma, ja kažem „pojedi nešto“. Ja se tuširam, pa vozimo sina drugoj baki i idemo šetati oko rodilišta. Vidim da se pojačalo i približilo, želim sigurnost blizine rodilišta (nada o brzom porodu zadnja umire), a opet ne prerano doći. Tako je i bilo. Trudovi u autu, omg... boli.

Kad smo došli ispred rodilišta, sestra nas uporno zove unutra, ali ja se ne dam. Šetuckam, stanem, dišem, držim trbuh, pa malo sjednem i tako nekih pola sata. Odjednom hrpe trudnica oko mene. Mislila sam da mi se priviđa. Sve poletne, nasmiješene. Doduše, malo se uozbilje kad vide da meni i nije baš do smijeha. Onda skužim da je vjerojatno termin tečaja pripreme za porod. One se idu pripremati za ono sto ja proživljavam. Muž mi pomalo počinje ići na živce, iako mi znači njegovo prisustvo. Ali jadan, kao da sve radi kad ne treba. Dira me, nervira me to. Priča kad ne treba. Šuti kad ne treba. Diše kad ne treba. Ja prodisavam trudinu, a on će, „na ljestvici od jedan do deset, koliko te boli?“ Došlo mi je da ga zviznem odmah sa desetkom da si može prispodobiti... Kad prođe trud, ispričam mu se što sam neraspoložena i grizem, ali da mi puno znači što je tu. Šuti i trpi. Osjetim da moram na wc, sjetim se da ima jedan odmah do ambulante za prijem, u čekaonici. Obavim malu nuždu, pa mi primamljivo izgleda fotelja u čekaonici. Sjednem, prodišem nagnuta još jedan trud, kad sam išla ustati, osjetim potop. Pa još potopa, pa još... pa koliko ima te plodne vode? Nasmijem se, muž me gleda, ja kažem „puknula mi je voda“. Djedica do mene me zabezeknuto pogleda, sav unezvjeren, a bakica me počne tješiti da je to sve normalno. Čekaonica se uskomešala. Meni se smije jer je osjećaj čudan, ne diže mi se iz tog toplog bazenčića, ne svidja mi se osjećaj da ce mi poteći niz noge i ohladiti se... Ipak ustajem, gledam lokvicu, mračno je, ne vidim boju. S mužem polako odlazim u ambulantu, ljudi nam se po hodniku razmiču. U ambulanti se skidam, slijedi šok – plodna voda skroz mekonijska, puna komadića. Moje dobro raspoloženje odlazi u nepovrat, a preuzima strah i panika. Beba pati. Beba pati, a ja tu šetam, jesam li mogla prije doći... Sestra me tješi da je amnioskopija bila jučer, voda uredna, tako da nije ništa strašno, ali mene je i dalje strah.

Odlazim sa sestrom, muž ostaje čekati. Dolazim u sobu za pregled, vičem odmah da je voda mekonijska, kažu „idemo odmah na CTG“. Predrađaona. Prvi put je nisam posjetila. Ne mogu namjestiti CTG, dugih minutu nema otkucaja srca, ja već umirem od straha. Ah, evo ga napokon, snažno lupa. Četiri prsta otvorena. Ojoj. Opet očaj. Pa čitav dan trudova i sa dva i po` sam došla na četiri??? Uvjerena sam da se ponavlja prvi porod. Predviđam si noć patnje. Već sam jadna. Uz to se trudovi pojačavaju, svi me ignoriraju i prolaze mrtvi hladni kraj mene, u sobi je jedna žena netom rodila, zavidim joj ko pas. Trudovi divljaju. Osjećam čak pred kraj truda i mali poriv na tiskanje. Želim sići s kreveta, pokušavam se čak na klistir izvući. Prvo, bilo me sram da se tu ne pokakam na krevetu od tog pritiska, doma se nisam bas očistila prirodno, a drugo, želim još malo šetati prije nego me prisile na ležanje. „Možete vi i bez klistira“ – kaže sestra. Eto, sad su našli ne forsirat intervencije, kad sam ja htjela pobjeć` s kreveta. CTG je u redu, mirnija sam po tom pitanju, ali stalno spada pa me nervira, a u trudovima (svako dvije minute) već stenjem tiho (a možda i ne tako tiho), hvatam se za šipke kreveta, razmišljam o carskim rezovima, anestezijama i epiduralnima i `ko me nagovorio na drugo dijete. Trudim se prodisati svaki trud, ali hvata me malodušnost i bojim se sporog otvaranja i duuuuge noći. Nakon malo više od pola sata jada, boli i samosažalijevanja dolazi doktor. Ja mu u prolazu vičem da su trudovi jaki, skoro već zaustim za nešto protiv boli dok me pregledava, a on kaže, „ooo, to će brzo, osam prstiju“. Osam prstiju?!? :shock: Sestra kaže, „zovite muža, vi ćete to na brzinu, da stigne“. Da stigne?!? Ja na brzinu?!? Ja od puste sreće nisam znala što bih. Toliku sam tad snagu osjetila, poriv, utjehu, nisam mogla vjerovati kako me osnažilo nakon mojih samouvjeravanja o tužnoj i patničkoj sudbini sporootvaračice. Zovem muža, vičem samo „dolazi!“. Ni ne kužim kako je njemu, on me ostavio skoro u plaču zbog mekonija i umirao sat vremena u neznanju.

Prelazimo u box. Ostavljaju nas same. Prodisavam par trudova, osjećam pošten poriv za tiskanjem. Nigdje nikoga osim muža. Odjednom osjećam pečenje. Aaaah, ring of fire! Prvi put ga nisam osjetila. Bože moj, pa to je skroz brzo! Sestra prolazi pored vrata rađaone, ja vičem, „Sestro, peče!!!“ – bilo mi glupo i smiješno vikati na engleskom. A ona će meni „Gospodjo, pa normalno je da vam teče“. „Ma ne teče, p, p, peče!!!“ – došlo mi je da vičem p kao Pula, mislila sam da će to pečenje njoj nešto značiti, ali nije se ni zaustavila. Pošaljem muža na vrata da ih zaustavi kad budu prolazile, ja moram tiskati! On stoji kraj vrata, pitam ga kako doli izgleda, on kaže, ništa. Odjednom meni trud, a njemu se oči raširile i viče panično „Doli se sve otvaraaaa!“   i zove sestru. Onda su dotrčale, pripremile sve, muž uzeo fotić jer sam mu rekla da ovaj put obavezno snimi izgon, da želim i ja vidjeti kako to izgleda, i počela sam baš tiskati. Ovaj put vrhunski, jer sam baš osjećala gdje i kako, osjećala sam glavicu i pritisak. U dva-tri truda moja mala šporkuljica se rodila. Nikad slađe zasrano djetešce nisam vidila. Malo su je obrisali i stavili mi je na prsa. Isti tren je prestala plakati. Malo smo se divili, sestra me obavijestila da me je ipak rezala (jedina intervencija, čudo nakon all inclusive od zadnjeg puta) i nakon malo slikavanja i maženja odnijeli su je, a mene prepustili čarima šivanja.

Malo brojeva: u 17:35 još sam bila doma, oko 19 ušla na wc u rodilište, u 20:19 nazvala muža, u 20:40 počeo je snimati filmić izgona, 20:50 je službeni sat rođenja. Na kraju ispadoh Speedy Gonzales. Beba 3680, 51 cm.

Filmić sam gledala, još se rasplačem na njega. Baš mi je drago da ga imam, a poslužit ce i za prijetnju dosadnim gostima.

Izračun termina poroda