Borba sa sustavom u splitskom KBC-u

Budući da mi je bio prvi porod i da nisam bila psihički pripremljena na čitav proces niti sam radila na sebi da budem pribrana i smirena, na žalost ću s vama podijeliti prilično loše iskustvo iz splitskog KBC-a.

Bio je to 14.08.2015. oko 7 sati ujutro, 9 dana nakon termina kada sam došla ponovno na testiranje plodne vode. Kako je bila zamućena, rečeno mi je da moram na inducirani porod. Nedavno sam baš saznala informaciju kako to uopće nije tako i da to nije razlog za induciranje poroda.

Odmah na prijemu na Odjel sam tražila epiduralnu zbog svog velikog straha od boli i poroda, no nisam dobila nikakve povratne informacije zašto mi ju ne žele dati unatoč mojim upornim inzistiranjem.

Oko 10h ujutro dobila sam gel. Nitko mi ništa nije rekao, objasnio niti pitao pristajem li na to. Od tada su krenuli strašni bolovi, trudovi svakih 3 i pol' minute.

Oko 14 h mi je pukao vodenjak, a oko 15 h su mi dali i drip. Ponovno me nisu upoznali s istim, već ga samo stavili. Od tada su počeli još gori bolovi i to svake 2 minute.

Bila sam toliko iscrpljena i užasnuta od bolova da sam mislila da to nikada neće prestati i da bi bilo najbolje kada bi mi netko došao od liječnika i rekao da moram na carski rez. Odmah bi bila pristala samo da otklonim tu bol i muku.

Sreća da je sa mnom bio moj muž koji mi je bio utjeha. Babice su bile ljubazne no meni se činilo da je sve to jedan veliki sustav protiv kojeg ću morati dok sam tamo očigledno voditi borbu i u trenucima kada to ne bi trebalo biti tako, boriti se za svoja prava.

Oko 17.40 su me zarezali, i to bez truda tako da je baš jako zabolilo, i ponovno mi nitko ništa nije rekao prije toga. Ja sam samo zavikala od boli i čula sam: "Morali smo, još malo pa gotovo“. Kako je nakon toga uslijedio trud, još sam jače popucala i iznutra i izvana. Blizu 18 h doktor mi je nekoliko puta pritisnuo trbuh i moj sinčić je napokon izašao.

Sjećam se trenutka "koža na kožu“. Gledala sam u čudu i oko sebe i njega i bolničko osoblje i u čitavoj toj situaciji nisam se uspjela prepustiti. Uzeli su mi ga nakon jedno 15-ak minuta.

Možda će nekima zvučati glupo kako su mi mogli sve to dati bez da pitam ili se izborim za suprotno, ali jednostavno sam vjerovala da sam u najboljim rukama i da ne trebam sad tu inzistirati na svojim pravima.

Kada sam došla u sobu počeli su ponovno strašni bolovi, sve gori i gori i mada sam više puta zazvala da dođe vidjeti što mi je dolje ona je uporno tvrdila da mora boliti. Ovaj put nisam popustila i tražila oko 1 h ujutro da zove dežurnog liječnika.

Kada je doktorica došla i vidjela kako mi izgleda sve dolje rekla je da hitno idem na operaciju jer da imam hematome koji su nastali od krivog šivanja. Samo sam rekla da bol više ne mogu trpjeti i da mi daju opću anesteziju. Sljedeći dan sam se probudila s nekim boljim osjećajem - nadala sam se da je sada stvarno gotovo.

Tu na žalost mojoj priči nije kraj jer je moj sinčić završio na odjelu neonatologije tobože radi anemije za koju nikada nisu naveli uzrok. Pravila bolnice na spomenutom odjelu ne daju da majka bude više od 3 puta sa svojom bebom, i to u 9, 15 i 18 h po 20 minuta, a nadohrana se daje na bočicu.

Cijelo vrijeme svog boravka u sobi sam gledala u UNICEF-ov plakat gdje stoji da je KBC Split bolnica s oznakom "Prijatelj djece“.

Kako je cilj oznake "Prijatelj djece“ promocija i poticanje dojenja  bolnicama strašno me nervirala situacija u kojoj se nalazim i na koji način oni sprovode taj svoj status.

Dosta djece na žalost završi na odjelu neonatologije. Majke, kako sam već spomenula dolaze 3 puta na podoj. Imaju 20 minuta nevezano da li im beba još spava, ne sisa odmah i slično. Sjede skučeno jedna do druge na stolicama među ostalom djecom i babicama.

Kako sam bila 2 puta rašivena i sašivena, jedva sam uspjela s velikim mukama sjesti na kolut na napuhivanje. Ne postoji mogućnost ležećeg podoja. Isto tako, nikako se nisam uspjela izdajati ni sa kojom izdajalicom, a grudi su mi natekle i bile su jako jako bolne.

Kako se nisam uspjela izdojiti, a premalo je bilo podoja, mlijeko je očito navrlo, a nije imalo di. Kasnije jedan duži period nisam imala dovoljno svog mlijeka.

Tu se već pokazao onaj majčin instinkt i toliko sam se borila sa sestrama na neonatologji da su me nakon nekoliko dana jedino mogle fizički odnijeti u sobu. Tako sam uspjela doći na podoj barem 2 puta više.

Nakon 5-6 dana otišla sam i do tajništva i tamo se žalila na nekoliko zatečenih apsurda, a još jedan od tih je i da stavljanje u sobu majku sa bebom i majku čija je beba odvojena psihološki nikako nije dobro te bi se trebalo i o tome voditi računa (potpuno mi je jasna problematika smještaja, ali niti ovo nije problematika za zanemariti).

Sada sam trudna po drugi put i vjerujem da će porod proteći puno bolje, sada jednostavno znam da se moram staviti u poziciju borbe s svim tim jednostavno glupim pravilima institucije i da moram slušati sebe i bebu i ono što je za nas najbolje i protestirati ukoliko s nečim ne slažem. Iskreno se divim onima koje rode doma ili u nekom ne bolničkom ambijentu jer je to prirodno i daleko bolje. Ja se pak iz usađenih strahova i još uvijek nedovoljno prepuštenim instinktima ne bih mogla upustiti u to.