Cappuccino u Varaždinu - druga priča

Nakon prvog poroda, unatoč sreći zbog djeteta, dugo sam razmišljala je li moglo bit drugačije, jesam li ja u nečemu kriva da se porod odvijao kako se odvijao tj. da je došlo do zastoja u porodu. Hvatala bi me tuga kad bi se sjetila da sam bebine nožice vidjela tek 6. dan po porodu, kad smo ga presvlačili za odlazak kući i da se doktorica koja mi je inducirala porod tek tu pojavila za "pozdrav“: "Pa vidite da ste na kraju ipak rodila“ (!?!!) (izbjegavala je svih dana ući u moju sobu za vrijeme vizite).

Kad je došlo dotle da nisam mogla niti izgovoriti da sam "ja“ rodila (rekla bi uvijek da je dijete rođeno, izvađeno), shvatila sam da imam ozbiljan problem u glavi i da me sve to opterćuje kao neki "uteg“ kojeg svuda nosim sa sobom.

Cappuccino u Varaždinu ..................................... Priča 2 = Porod 2 (VBAC)

I onda sam našla Rodinu stranicu/forum. Melem za dušu. Počela sam tu čitati priče sa poroda, saznala sam najprije za M. Odenta i I. M. Gaskin pa sam naručila njihove knjige, kopala dalje po netu i youtube-u. U nekom trenutku shvatila sam da sa najvećim zanimanjem (i spokojem) gledam porode koji se odvijaju kod kuće, u mraku, u miru i tišini. Godila mi je ta intima. Sve više shvaćam da ukoliko želim uspješni VBAC ne dolazi u obzir ponovni "tulum sa Ilijom“. Al' gdje ću ja roditi? Hm, negdje gdje imaju vrata u rađaonici. Razmišljala sam: Babiška hiša u Postojni? Rijeka? Varaždin?

Doula

Negdje na pola trudnoće MM je definitivno odlučio da ne želi ponovo bit' na porodu, kaže da on shvaća kako bi se roditelji tome trebali zajedno veseliti, ali njemu je sve skupa u tom trenutku mučno, nezamislivo i neizvedivo pa smo se tako i dogovorili. (Osjećam tada zbog toga čak i neko olakšanje). Moja svekrva je sva u panici i ona bi najradije da "odmah organiziramo carski rez“.

Oko mene sve neki komentari tipa: "Ne bih ti bila u koži“ i slično (a meni je u mojoj koži bilo sasvim ugodno) i već me jako smetaju ovakvi "nevjernici“ i adrenalinski ljudi i smišljam kaj da napravim da ne budem sama u svemu ovome. A znala sam da mora moći biti drugačije: i cijeli put do poroda i sam porod. I veli meni jedna kolegica: "Želiš prirodni porod? Bez dripa, ovog-onog? Pa kak ćeš se ti izboriti za to? Ne ide ti to tak u našim rodilištima (ah, primjetila sam). Daj se poglej kak si sva fina, kak tiho govoriš, nema šanse, znaš, trebala bi bit malo glasnija, "čvršća i odlučnija“, trebala bi vidjet "one Rode“, e takva bi trebala bit' “ (!?!).

I eto, na Rodinoj radionici za trudnice upoznala sam Pinocchio, koja je postala mojom doulom još onda kad mi je odgovorila na hrpe mejlova, desetke pitanja i "potvrdila“ već svojom prisutnošću da strahove i neizvjesnosti mogu polako pakirati u helijske balone i "otpuštati ih od sebe“. Između ostalog mučilo me to što sam u trudnoću ušla s dvadesetak kila viška nakupljenih nakon prvog poroda (ajme meni) pa sam išla na vježbe za trudnice, a Pinocchio me (skupa sa Grantly Dick - Readom) uvjeravala da mi za porod ne treba toliko fizička snaga, koliko psihička pripremljenost ... (iako tada još uvijek nisam u to vjerovala, to će se na kraju pokazat istinitim).

Ali kak' da se pripremim za nekaj kaj ne znam "kako se osjeća“, koliko boli, koliko će trajati? Moja doula je uvijek uspjela nekim migom u pravi trenutak rastjerat "crnilo“ ili baš suprotno, dočekat ga sa nekim pravim komentarom, nekom pričom. Uh, tek sad shvaćam i zbrajam koliko je ona vremena potrošila na moje "introspekcije“ i kalkulacije, a posudila mi je između ostalog i knjigu Marsdena Wagnera (Pripremite se za svoj porođaj) koja je za svaku preporuku. I tako sam ipak, malo po malo, sa svakim danom postajala sama za sebe "the queen of a day“.

Priprema za porod ...

Ako već postoji sumnja u bol, jačinu boli, karakter porodne boli, i kako se za tu "nepoznanicu“ pripremiti, onda je jedan od načina vjerojatno i taj da te nekaj zaboli već i prije samog poroda. Tako je barem bilo u mom slučaju: čim sam otišla na porodiljni viroza koja me napadala već desetak dana razbuktala se do maksimuma i meni se upalilo uho. Dakle, TO je boljelo. I tako danima.

Isprva nisam htjela uzet ni lupocet pa mi je MM kuhao čaj, pripremao inhalaciju i grijao crijep. A ja sam se pokušavala nositi/sjedinjavati s boli. Po tome kako sam izgledala i zvučala mm je sve skupa proglasio generalnom probom za porod, a mami koja me vidjela kak doslovce zapomažem i vičem sam rekla nek se navikne na ovakve prizore (mamu sam zamolila da bude vozač do rodilišta, kad porod krene). Na kraju je ipak sve završilo sa antibioticima i humorom u Vinogradskoj (ORL ambulanta) o tome da "sam fulala kat“ (ORL je na prvom, a rodilište na trećem katu).

Mama je bila dobar izbor, jer je imala svoj mehanizam za smirenost i to mi je jako godilo. 

OB Varaždin

U nekom trenutku, zahvaljujući informacijama i pričama sa Rodinog foruma instinkt mi je govorio da bi varaždinsko rodilište bilo "pravo“ mjesto, ono koje tražim, iako tamo nisam nikoga poznavala, niti sam ikad uopće i bila u Varaždinu. Jedina osoba za koju sam čula bila je primalja Erika pa sam joj se poželjela javiti i najaviti svoj eventualni dolazak. Imala sam puno pitanja (i strepnji, još uvijek) s obzirom na to da sam se nadala VBAC-u. Jedna od prvih njenih rečenica kojih se sjećam sa našeg susreta bila je: "Nadam se da želite prirodni porod“ (jeeeeeeeeee!!).

Svoju reakciju jedva mogu pokušati opisati riječima. Od silne sreće i olakšanja u tom trenutku nisam zaplakala "na van“ (da se vidi), već sam se rastapala iznutra. Konačno osjećaj kao da sam ispustila vreće tereta sa leđa i sjela nakon dugog pješačenja, jer postoji bar netko unutar institucija tko me razumije i želi podržati u mojoj namjeri da rodim prirodno.

U toj okcitocinskoj atmosferi oko 39 t.t. dočekala sam i prvi pregled u Vž trudničkoj ambulanti i dodatno se još opustila kad mi je dr. Tot rekla (ili točnije otpjevala) da je ušće cerviksa "meeee-kaaa-noooooooo“.Ah, divota.

Kineska Nova godina

Osvanula je subota, 21. siječnja, ultrazvukom određen moj termin poroda, tj. punih 40 tjedana. Rano ujutro probudile su me "fizičke senzacije“ (osjećala sa blagu "menstruacijsku napetost", blago zatezanje malo u leđima, malo u donjem dijelu trbuha, malo pritisak na guzu ... baš sam bila zadovoljna da priroda radi).Baš su se intezivirala ta zatezanja (bila su "prisutnija“) i pomalo su mi odvraćala pažnju. Ja sam to proglasila početkom trudova (iako mi se nikako ne sviđa taj naziv).

Cijeli dan uporno su dolazili ovi trudovi. Prijepodne s pauzom od dva-tri sata, a predvečer su se malo prorijedili - svakih pola sata, al dolazili su uporno. ... Bilo je i onih "uvjerljivih". Ja sam u nekom trenutku otišla malo prileć ... Zamazano suđe mi je ostalo vani, pa mi to nije dalo mira ...opet sam ustala, ali sam kroz kuhinju samo produljila na balkon: upravo se čulo pucanje kineskog vatrometa s Bundeka pa sam to malo gledala, pa se ova mala razmahala i onda još trud pokoji ... uh, svi nešto navalili na mene i "rasturaju” heheheh.

Tu sam malo zastala i razmislila o tome kako će izgledati kad krene "ono pravo“? Da l' će to stvarno biti po knjizi i "po švicarskom satu" u smislu pravilnosti neke jer kad smo se popodne vozili u autu trudovi su se javljali relativno često al' nepravilno: na 6-8-9-5 min (i tako u krug). Meni nijednom nije palo na pamet da bi bilo vrijeme da se ide u rodilište. Jednostavno sam osjećala da nije još vrijeme.

Kasnije mi je svekrva rekla da nitko nije posumnjao da imam trudove u autu, iako sam se "roštiljala“ na prednjem sjedalu i iako sam još kod svojih, usred obiteljskog ručka "zauzela“ maminu loptu za pilates i nisam se s nje skidala. (Lopta je također doputovala u Zagreb heheh). Tako i tu večer na balkonu razmišljam: "Ja bi još malo "kulirala” i ne bi baš ovo mjerila ... kako ide nek ide“.

Mami sam isto javila da odmara tu noć, tj. do daljnjeg jer mi se činilo da ovako mogu danima. Baš usred tog razmišljanja maznuo me jedan trud ... uuuuuuuuuuuuuuuuuu. Instinktivno sam skupila noge, čučnula i čučim ja tako neko vrijeme na balkonu u jakni i papučama ...

Nedjelja (22.01.) mi je prošla ko u magli (iako je bio sunčan dan), sjećam se samo da smo išli na glasanje o ulasku Hrvatske u EU. Kod kuće sam čitala, dizala se pod oblake uz muziku, motala se sa nekim stvarima i bauljala sa osjećajem one frizerske haube na glavi, a drugo ništa ne mogu prizvati u sjećanje. Hormoni su me totalno "preuzimali“, ne znam šta su cijeli dan radili mm ili maleni ...Tek pokoji trud. Navečer su svekar i svekrva došli po malog jer je postojao plan da ja (sutradan) ponovo idem u Vž na kontrolu. Kad sam vidjela da mi se pojavljuju trudovi i zbog potrebe da si osiguram taj zadnji luksuz mira i samoće prešutila sam im da zapravo ostajem doma ... i da mi se takvoj nikuda ne ide.

Utorak, 24.01 / ... dan D

Ujutro sam shvatila da sam cijelu noć samo prodrijemala i da stalno imam trudove. To sam rekla i mužu pa ih je on odlučio malo izmjeriti. Srećom bio je slobodan taj dan pa je većinu vremena nešto radio za laptopom u dnevnoj sobi dok sam mu se ja javljala sa kreveta iz potkrovlja. Mislim da su trudovi neko vrijeme uglavnom išli na 6-8-5 minuta, ali su bili raznih trajanja. Neki trud koji je došao nakon duljeg razmaka (npr. 11 ili 13 min) dulje je i trajao (do 60 sec.), a ako bi došao brže, nakon 5-6 minuta, a kasnije tijekom dana i na 3 min - taj je trajao jako kratko, neki čak samo bezveznih 15 sekundi.

Tu sam se ja sjetila epizode od subote te "zaključila“ opet da tako mogu danima pa je i MM bio prilično miran. Interesantan mi je bio kod tog mjerenja moj subjektivni osjećaj protoka vremena - kad sam s novim trudom pitala je l' sad prošlo 10 min, MM bi mi rekao: "Ne, prošlo je 5 minuta“. Sve mi se činilo kao vječnost.

Da ne ležim cijelo jutro, krenula sam nekaj radit po kući, zapravo, povremeno sam imala napadaje da sređujem neke stvari, knjige, mirisne svjećice i druge điđe (ako se ovo odulji danima) i s vremena na vrijeme sam sjedila na lopti ili se stoječki naslanjala na kuhinjske elemente, prema naprijed, kad bi došao neki trud. Međutim, trudovi su mi bili jači kad sam legla/sjela pa sam onda opet ustala hodati ... i tad kad sam malo šetala u krug po stanu dugo nije došao neki trud. Rekla sam da ću probati odspavati. Legnem ja, eto ti opet trudova ...

To se tako mijenjalo do rano popodne, trudovi se uhodavaju, ali i prorijede čim ja nekaj promijenim. Jela sam u dva navrata prijepodne samo malo kruha sa sirnim namazom, a popodne je došla i mama, skuhala mi je neku juhu. Naravno da je ona već s vrata pitala “Kaj se čeka?” - znala je da imam nekakve trudove pa je vjerojatno imala cijelu vojsku na mobitelu, željnu informacije dal smo možda već krenuli za rodilište. Međutim ja sam ponovila još mali milijon puta da nije vrijeme i da mogu ovako još danima iako sam uz svaki trud nešto mumljala i ispuhivala.

Tako su mama i mm ostali u dnevnoj sobi, a ja sam se zatvorila u dječju sobu pored. Odgovaralo mi je da su rolete spuštene iako se već mračilo, i svirao mi je cd sa šumom (pink noise), da mi napravi zvučnu izolaciju. Mislila sam ranije da ću se vješat sa dječjeg kreveta (na kat) kad dođe vrijeme, ali ja sam ko hrčak navukla neku deku na dječje podne puzzle, jastuk za dojenje, loptu (i još niz rekvizita, ko’ da se spremam ostat’ u tom “bunkeru” par dana).

Unatoč tome da sam se stalno trebala koncentrirat na trudove nisu me napuštali ni “napadaji” da stalno nekaj popravljam po sobi, spremam i slažem (kinderbet je bio zatrpan sa stvarima). Danas mi je drago da mi se u nekom trenutku pridružio i mm, pa smo zagrljeni proveli neko vrijeme zajedno u mom “porođajnom mumljanju i njihanju”.

Vrtim se u krug s trudovima i padam i letim i ronim i isparavam i dalje u svoj ponor - tako nešto sam si ja vizualizirala ... i shvatim (nakon možda pola sata, možda dulje) - porod se bliži - ne znam kad će, ali to je to. Moram se javit douli, moram se javit svojima u drugu sobu. Silazim s kreveta.

Gle njih, već stoje i čekaju pred vratima ko dva bokčeka, skrušeno gledaju u pod, ne znaju ko bi prije nekaj komentirao, ali vidim laknulo im je da sam se i ja "raspametila“ i da konačno "priznajem“ da se mora razmislit o pokretanju u Varaždin. Veli mm da su njega na noge digla moja češća "javljanja“ iz sobe (na oko 3 minute), no mene je na noge digla "jačina“ pritiska i zatezanja. Mislim si, ako neću sad krenut', onda kad ću?

Bakine šarene čarape

Vani je mrkli mrak, rominja neka kišica, kofer je u autu već 2 tjedna, mama mi nudi neke jastuke i da sjenem na prednje sjedalo. Ja ju samo prostrijelim pogledom i padam na sve četiri na stražnje sjedalo. 

Mamu sam zamolila da mi pusti moj cd sa šumom, ali auto je šumio još više. Onda sam ju zamolila da moli svoje molitve, to mi je odgovaralo, jer sam znala da ju to smiruje, a i da joj zadam "nekog posla“, pa da ja mogu u miru nastavit sa svojim "poslom“. Mama vozi po lijevom traku autoputa, ja se izuvam i na čarape navlačim šareno-plave vunene čarape koje mi je baka naštrikala.Nekako šaljem sms douli i MM-u, oni će krenuti nešto kasnije za nama. 

Stižemo pred rodilište. Pokušavam nataknuti mokasine, al' neuspješno, padaju mi po autu. Pokušavam ponovo. Vičem: "Pale su mi van!“. Uzimam ih lijevom rukom, za mnom leprša sivi ogrtač-vesta koju imam na leđima, desnom rukom se držim za trbuh i bosa u onim čarapama trčim van. Razvaljujem ulazna vrata i k'o Batman (samo malo deblji ) upadam u rodilište.

Sve kao da se odvija u nekoliko sekundi. Tu s desne je nekakva "recepcija“ i žena sjedi iza pulta, (valjda se tu javljaju sve "normalne“ trudnice), ali ja sam to shvatila tek retrogradno kad sam projurila pored nje i produljila dalje prema nekom stepeništu - pretpostavljala sam da su rađaonice na katu. U tom predsoblju je tiho i mirno, samo sam ja k'o propuh uletila, žurim dok ne dođe sljedeći trud i vičem "Brzo! brzo!“.

Krajičkom oka sam zahvatila zaprepaštenje na licu one sestre s prijama, jer sam se samo malo osvrnula vidjet gdje mi je mama? Isuse, ona vani još traži cipele oko auta!! "Gospođo! Gospođo, kak se zovete?!“ ,viče ova. "Evo, ide mama za mnom!“ - ona je imala fascikl sa svim dokumentima. (mama mi kasnije veli da je ona dobrih 20 minuta imala intervju o mojim podacima i jadna non-stop objašnjavala na pitanja: "Gdje ste do sad?“, "Kaj ste čekali tak dugo?" i sl.

Upadamo u neku veliku prostoriju, ja ko da sam ptica i slijedim magnetno polje zemlje do kreveta (ili me možda primalja dovukla? - ne znam, cijelo sam vrijeme gledala u pod). Ja samo pitam "Gdje ću?“. Valjda tu. Pojma nemam kako sam se skinula. Sve sam skinula brzinom munje, (k'o da to radim svaki dan), osim roze potkošulje i onog crnog pojasa za trudnice (i čarapa, hehe). Sljedeća scena - već sam na tom krevetu, ležim na lijevom boku - kak sam se teleportirala? Nemam pojma. Ovi valovi me pritišću, stežu, guraju, valjaju. Veliki intenzitet sile.

Lokomotiva

Ja ne radim ništa, ne razmišljam niti percipiram ništa, samo sam prepuštena silini trudova i prolasku energije kroz mene. S tim prolaskom kao nuspojava iz mene izlazi neki zvuk. Duboko mrčanje. Sjećam se da se primalja također brzinom munje nešto muvala amo-tamo po toj sobi (bilo ju je posvuda). Dok ona brzinski nešto radi ja kratko molim: "Gasite svjetla, dajte navucite zastor“ (shvaćam da tu nema onih mojih željenih vrata, al nemam vremena žalit za tim), primalja dovlači neke paravane i to mi je tad sasvim dovoljno. Zadnji prolaznici prolaze i razgovaraju ispred sobe, atmosfera se opet stišava i smiruje i ja opet tonem u svoj neki polusan - onaj između trudova. Tad sam potpuno opuštena.

U nekom trenutku stavljen mi je i CTG na trbuh, a pregledao me (navodno) i neki doktor - toga se sjećam samo mutno i nisam u tom trenutku znala nalaz niti sam išta komunicirala s njim. Tek sutradan sam u sobi kraj kreveta među onim papirima pročitala da je prošlo tek sat vremena ili nešto više, od mog uleta u rodilište do izgona, a tek na otpusnom pismu čitam da sam "zaprimljena“ sa 9 cm otvorenosti ... Kuku-lele.

Primalja me još prije počela brzim/kratkim repetitivnim zvukom "Hu-hu-hu-hu-hu“ navigirati kroz trud, valjda je htjela da ga tako prodišem. Ja to nisam shvaćala (ja ništa nisam shvaćala), ali sam se "zalijepila za nju“ i imitiram taj zvuk. Uopće ne udišem/izdišem (ako je to bila svrha), nego samo kratko izdišem, onoliko koliko imam zraka i oponašam lokomotivu (dok me ovaj vlak unutra vuče i napinje). Držim se nje i njenog zvučnog "navođenja“ i nadalje, k'o pijan plota. 

Bila je to primalja Erika. Divno je da mi je sudbina dodijelila baš nju za primalju. Bila sam mirna što će mi doula Pinocchio biti podrška i "odvjetnik“ ako ustreba. Ali sada sam se potpuno opustila.

Cappuccino

Bilo mi je jako ugodno. Pogotovo između trudova. Činilo se da trudovi dolaze malo rjeđe pa sam imala pauzu za odmor. Drijemala sam i prepuštala se snu, gotovo sam sigurna da nisam hrkala (ajd bar nešto). Kad bi osjetila da silina energije ponovo nadolazi i bukti u meni, savijala sam se i držala (grabila i stiskala) rukama što god mi se našlo blizu - onaj stup/stalak za infuziju na primjer. 

U nekom trenutku pridružila joj se i ona doktorica koje se sjećam iz trudničke ambulante, dr. Tot. Neko vrijeme njih dvije su tako mirno sjedile meni ispod nogu, pogotovo ova doktorica je bila neprimjetna i tiha, kao mama-srna koja leži kraj svojeg Bambija.

Međutim, kad bi silina truda žarila i probijala kroz mene, ja sam se pretvarala u rikajuću zvijer, kao da ću glasom pomaknut kameni zid ili tako nešto, ali odavno ja već ne mogu ništa protiv toga, niti sam svjesna koliko se glasam. Mama mi je kasnije rekla da sam "vikala“, međutim ta me njena "definicija“ izluđuje, jer ja vičem samo mom mužu ispod balkona kad mi treba dobacit ključeve od auta, koje često zaboravljam. Ovo nije bilo vikanje. Ne, ovo je bio neki nekontrolirani rad glasnica, duboki ton dugog trajanja, koji pomalo "grebe“ (nešto poput one Yvette kad kaže "oooooooh Re - neeeeeee“). 

Sama svjesnost se uključuje tek za kratke "naredbe“: tražila sam vode u par navrata, a i spazim nekog tipa koji se još ranije konstantno tu muvao iza paravana i provirivao i upadao nešto,.smeta me to. Stalno ispituje za CTG, za plodnu vodu, ne sviđa mu se ovo-ono. Spontano sam izgovorila i to ne obraćajući se njemu, već primalji: "Recite molim Vas onom gospodinu nek se makne“.

Primalja i doktorica sa sto upitnika gledaju prema meni: "Ali to je doktor!“. Doktor isto stoji, ukamenio se, ja onakva kratkovidna i bez naočala "lovim“ izraz njegovog lica, također sa sto upitnika. Ja nešto izbrbljam na to i vratim se natrag u pećinu, posao čeka. A taj CTG koji ga je nervirao je valjda "loše očitavao“ otkucaje bebinog srca ili štoveć, jer mi primalja s vremena na vrijeme diže desnu nogu u zrak pa se tad i oni kablovi valjda pomiču. Ajme kad se sad toga sjetim (neugoda) – podignut' ili držat' moju nogu na ramenu - pa to je pravi fizički posao (tad nisam bila svjesna koliko se primalja naradila)!

Onaj dr. se više nije pojavljivao pa ja u miru "odrađujem“ svoje, primalja i doktorica me "čekaju“ u miru i primalja dodatno opušta atmosferu i kaže: "Odlično nam ide“. To je izgovorila toliko coolerski da se na taj trenutak moglo pomisliti kako ja zapravo odmaram na plaži (u suton), a njima dvjema bih dodala dva barska stolca, cappuccino i limunadu sa slamčicom na primjer. 

Helou! Yvette – probudi se!

Dizanje noge, stolčić - kaj se to događa? Svijest mi brzinski proradi i velim primalji: "Molim Vas nemojte me rezati“, a ona pomalo ozbiljnim tonom odgovara "da će pokušati“ izbjeći epiziotomiju. Isti čas je dohvatila neke rekvizite (valjda ulje) i krenula s masažom (valjda). uhh. Cijeli porod i sve skupa mi je bilo ugodno, ali ovo mi je bilo ipak "to much“ (nisam prije o ovom detalju razmišljala pa nisam bila spremna).

U nekom trenutku sam legla s boka na leđa (ništa me ne boli niti ne steže u križima?) i naslonila noge na nešto nisko. Tako mi je ugodno, ali noge mi uopće nisu tak jako raširene (??), a ja sam cijelu trudnoću mislila da kod izgona moraš valjda napravit "špagu“. Uuuuups, kaj nisam na početku priče rekla da sam se informirala? (heheheh).

Hej. Netko mi uzima ruku (alo kud me vučeš?) i ja sa dva prsta pipam nešto, pa ne baš tvrdo, ali ima malo kose. Aaaaaaaaaa!!!!! Pa to je moje dijete!!! Ma je li to mo-gu-ćeeeeeee!!!

Tu sam još mrvicu pridrijemala i onda sam i ja konačno nešto osjetila i bilo je skroz neočekivano! To pamtim kao najljepši trenutak s poroda. Odjednom iz polusna osjetim neku malu lopticu koja klizi kroz nešto mekano, natrag prema unutra u mene - to traje par trenutaka. Ajme skroz je mekano - što mekano? To sam ja!!! Osjećam sebe iznutra?!!!! Mekano je. Lopticu ili bilo što drugo više ne osjećam, ali shvaćam da je to beba, tj. njena glavica - mala loptica? 

Prolazi još par mirnih trenutaka. I najednom vatromet uz bljesak. To je Pinocchio!!! S najiskrenijim veseljem i uzbuđenjem moja doula se najednom stvorila meni s lijeva i usklikne: "Pa ti si rodila!!!“ (baš u tom istom trenutku osjećam bebino tijelo da prolazi!!).

Ha? Rodila sam? A gdje je kakvo prženje, peckanje.? Toga nema? Nema. Beba se stvorila meni na trbuhu. Maksimalna i neopisiva nevjerojatnoća u ovom trenutku. Pa zar sam zaista rodila?  Beba kao da podiže glavicu lijevo-desno, odmara se na mojim prsima, mirna je, tiha, i nije još zainteresirana za dojenje. Samo u krug zbunjeno ponavljam: "Ja sam rodila“. 

I sad da završim ...

Znate onaj osjećaj kad imate cca 8 godina i mama/tata vas tjeraju s plaže doma. Kao, vrijeme je, a vi bi se još malo ostali kupati. E tako mi se sad čini trenutak kad je primalja Erika konačno rekla: "Ajmo se spremat', gotovo je“.

Bilo mi je jako lijepo. Ovo mi je bilo zaista najljepše, najispunjenije i najinspirativnije iskustvo koje sam ikad imala. Puno sam odonda razmišljala: o tome koliko mi je bilo potrebno da se "kupam" u okruženju koje je "načisto" o prirodnom porodu i porodu općenito i koliko sam sada zahvalna da sam takvu potporu i dobila; kako sada nakon svega rastem "u vjeri" i ostavljam mlakost iza sebe; ostavljam iza sebe i nestrpljivost (što mi je do sada bila jedna od najgorih mana). Doista osjećam mir u sebi (osim blage ovisnosti o endorfinima, hehehehe).

Još uvijek sam zaokupljena svime proživljenim i jako mi je teško sad odrediti gdje da završim ovu priču (a možda je to zato jer "želim i predosjećam“ da bi ova priča mogla imati i 3. nastavak). Jako sam sretna!

 

Ako ste propustili pročitati prvu priču, to možete učiniti ovdje.