Kako izgleda dogovoreni carski
CARSKI na carski ... U bolnici su me naručili tjedan dana prije termina na dogovoreni carski rez zbog indikacije (prvi je bio hitan jer su Bubiju nakon skoro 10 sati na stolu pali otkucaji srca). Dan prije carskog sam morala doći u bolnicu u jutarnjim satima. Nije mi baš bilo jasno zašto moram doći 24h prije, ali ok. Nakon prijema, obrade, UZV-a i CTG-a, 3 sata sam čekala da me smjeste u sobu. Sa mnom su u sobi bile još dvije cure koje su također bile naručene za porod sljedeći dan – jedna dripom, druga carskim rezom, pa smo provele dan pričajući što nas čeka.
Ujutro na dan poroda probudili su nas u 4.30h (da, dobro si pročitala J. u četiri sata i trideset minuta). Slijedio je onaj grozni dio čišćenja klistirom i zadnje pripreme za porod. Nas dvije koje smo bile na carskom premještene smo u predrađaonu i ostalo nam je čekati red s infuzijom na i u rukama. Ja sam bila prva, a ona druga.
Nakon vizite, moja doktorica je došla do mene i pitala me jesam li spremna. Ja sam počela plakati. Rekla je da se ne trebam brinuti i da će ovog puta sve biti brzo i bez problema (ona mi je bila i na hitnom zadnji put). Plačući sam došla do sale.
Na putu je bila i druga doktorica koja je bila na porodu i zagrlila me i rekla da se ne trebam bojati jer da će sve biti u redu. Hvala joj na tome. U sali sam sjela na stol i krenuli su mi uvoditi spinalnu anesteziju. Malo me zapeklo, ali brzo prođe. Onda su mi stavili kapicu i polegli me. I dalje sam plakala. Koliko god sam se trudila, nisam mogla zaustaviti suze.
Stvarno su svi bili super, ali to je bilo jače od mene. Između moje glave i trbuha stavili su malu pregradu, na drugu ruku su mi stavili mjerač otkucaja i rekli mi da krećemo. Nisam ništa osjetila, ali sam se stresla kad su mi probušili vodenjak pa su mi dali još malo lijekova za opuštanje.
Anesteziologinja koja je bila iznad moje glave cijelo me vrijeme dragala po glavi i rekla da je još malo moja curica vani. I začula sam plač J. Taman kad sam se smirila od plakanja, opet sam zaplakala od sreće. Svi su govorili kako je prekrasna i divna.
Prvo što sam ja pitala je da li je sve u redu. "Da, curica s crnom kosom, apgar 10 od 10. Za sada je sve u redu, neonatolog će pogledati dijete i sve Vam još potvrditi na viziti“. Pokazali su mi moju Bubicu, poljubila sam ju i onda su je odnijeli tati pa u dječju sobu. Uff, sve je dakle dobro prošlo.
Slijedilo je čišćenje i zatvaranje. Nisam ništa osjetila. Kad su bili gotovi, prebacili su me na kolica (ležeća) i odveli u intenzivnu. Doktorica je odmah došla do mene, rekla da je sve super prošlo, da su rezali po istom rezu i da obavezno tražim lijekove protiv bolova kad me krene boljeti. Obzirom da sam još bila po spinalnom, nije me ništa boljelo.
Ne znam da li znaš, ja nisam pa ću napisati za svaki slučaj – čak i nakon carskog možeš dati krv iz pupkovine svoje bebe u zakladu Ane Rukavine. Samo moraš najaviti prije poroda. Plaća se samo ako ju čuvaš isključivo za svoje dijete. Ako ju daješ kao potencijalni donator kasnije, onda je besplatno. Ja sam imala krivu informaciju da je to moguće samo nakon prirodnog poroda i kada sam ovo saznala, bilo je već prekasno. I bilo mi je jako žao.
Nulti dan (dan poroda) – donijeli su mi Bubicu nakon sat vremena na dojenje. Bila je divna ... Kada mi je spinalna počela popuštati, počelo me je i malo boljeti. Tražila sam Ketonal u infuziju i to je pomoglo. No, moram reći da me je ovog puta nulti dan bolio puuuuuno manje od zadnjeg puta kada sam se probudila iz opće.
Nakon par sati dobila sam cimericu koja je bila na općoj i umirala od bolova. Krenula je i terapija – injekcija protiv zgrušavanja i injekcija za kontrakcije kako bi se maternica krenula vraćati u početni položaj. Ta injekcija peče pa se pripremi. Ono što je posebno boljelo je bilo kada je Bubica krenula dojiti što je izazvalo prirodne kontrakcije. Uff ... To je baš boljelo.
Nakon druge cimerice, došla nam je i treća koja je također završila na hitnom carskom – to je bio kaos u rodilištu. Sala je bila puna, svi su se uskomešali, krenuli trčati na kat ispod/iznad (ne znam) i govorili požuri, požuri, izgubit ćemo bebu. Naime, curka je došla 9cm otvorena s crnom posteljicom.
Kasnije kad smo pričale i pitale ju kako nije ništa skužila, rekla je da nije imala trudove i da joj je tek to jutro počela curiti plodna voda. Hvala Bogu na super reakciji doktora, sve je super prošlo. I polako se spuštala noć. Zamolili smo da bebe odvedu u dječju sobu da se pokušamo odmoriti i naspavati preko noći.
Prvi dan (dan nakon poroda) – jako sam se veselila ovom danu jer sam se zadnji put bez problema dignula iz kreveta i hodala. Skoro pa me ništa više nije boljelo pa sam bila sigurna da će tako biti i ovog puta.
E pa ali nije ... Toliko me je boljelo da se nisam mogla podignuti da se sjednem, a kamoli da se dignem iz kreveta. Kako su nam maknuli kateter, morala sam na WC. Ajme .. Mislila sam da ću umrijeti. Jedva, ali zaista jedva sam se digla iz kreveta, prebacila na kolica te su me odveli na WC.
Kasnije sam se prisilila da se dignem koliko god me je boljelo. Odveli su me na odjel, pomogli s tuširanjem i legla sam u krevet. Tražila sam Ketonal i to u venu jer kad su mi dali tabletu, to mi uopće nije pomoglo. Bubica je bila uz mene i bila je baš dobra beba. Nije plakala, spavala je i jela. To mi je zaista puno značilo uz sve bolove. Bubi nije bio tako miran. Ah, mi cure smo stvarno jači spol. ;)
Četiri dana u bolnici brzo su prošla. Svaki dan smo imale posjetu tate koji nam je došao na pola sata (koliko je dopušteno) i nosio nam hranu koje smo se zaželjele. Kako djeca ne smiju dolaziti na odjel babinjače, Bubija nisam vidjela cijelih 5 dana. Jako mi je falio i jedva sam čekala da ga vidim i zagrlim.
Injekcije za kontrakcije su i dalje pekle, ali ok, stvarno nakon par danas sve zaboraviš. S Bubicom je bilo sve ok, samo je imala fiziološku žuticu (to je kao ona koja nije problematična). Na dan otpusta, tata je došao po nas s auto sjedalicom i stvarima. I krenule smo na novi put – upoznati se s Bubijem po prvi puta ...
