Moja druga sreća

Nakon prvog poroda koji je bio induciran tijekom druge trudnoće temeljito sam se pripremala za porod. Sastavila sam skriptu o porodu, napisala sam plan poroda te pročitala nekoliko knjiga o fiziologiji poroda. Zamolila sam doktora koji mi je bio na prvom porodu ako je moguće da mi bude i na ovom, pokazala mu plan poroda i objasnila što želim. Kontaktirala sam i doulu te mi je ona bila podrška tijekom trudnoće i u početnom stadiju poroda, ali nažalost samo telefonski.

Pred kraj trudnoće je dijagnosticiran blagi zastoj rasta pa sam nakon termina svaki dan išla na CTG kod svog ginekologa, a tog tjedna u nedjelju nakon CTG-a u bolnici su me odlučili zadržati na odjelu zbog nadzora. S doktorom sam se dogovorila da čekamo spontani početak poroda dok je sve u redu s bebom.

I tako čekam ja, CTG 3 puta dnevno zadovoljavajući, ali ne odličan, i prolazi nedjelja, ponedjeljak. U utorak u 5 ujutro ispao mi je sluzni čep i to je bio znak početka pustolovine. Taj dan nakon pregleda počinjem osjećati blaga stezanja u donjem dijelu trbuha. Cijelo popodne sam i dalje svakih 10-ak minuta osjećala kontrakcije, ali ih nisam shvaćala ozbiljno. Topli sendvič i pečena piletina za večeru su me dobro pripremili za uvertiru.

Poslije vizite u 19 h doktor spominje opciju carskog ako u sljedećih nekoliko dana ne krene porod, a ja umjesto da se prestravim nekako sam čudno euforična i odlično raspoložena. Tad su mi trudovi bili već na 5 min, ali ja ih nisam doživljavala alarmantno. Nekoliko minuta prije vizite pričala sam na mobitel sa svojom doulom, smijala se i prepričavala joj što se događa. Ona mi je još više popravila raspoloženje.

U 20 h sam se već zabrinula da se nešto događa jer se bol počela širiti prema leđima pa sam pomislila da bi to stvarno mogli biti pravi trudovi. Bili su na 3 minute u trajanju od četrdesetak sekundi. Zovem doktora i kažem da mislim! da se nešto! događa. Nakon par minuta evo sestre u sobu i vuče za sobom CTG. Baš krasno. Taman sam počela prodisavati trudove jer su postali nešto jači CTG je sužen, ne pokazuje trudove, ali ja ih dobro osjetim.

Oko 21 h s još jednom trudnicom spustila sam se u prizemlje na pregled gdje je ustanovljeno da sam otvorena 6-7 cm. Ja još ne vjerujem i prvo što pitam je: "Mogu li ja otići do sobe po plan poroda?". Doktor se šali o sadržaju plana poroda. Ja ništa ne registriram, odlepršao mi smisao za humor.

Primalja je otišla gore na odjel po moj mobitel i stvari, a ja ravno u rađaonu. Muž je došao oko 21.15, sve se odvija brzo, trudovi su na 3 minute, svaki trud prodisavam držeći ruku preko očiju i uranjajući u mir. Doktor je pročitao plan poroda iako je već znao koje su mi želje, a ja žicam šansu za stolčić i ne odustajem. Svim ostalima, primaljama i specijalizantici, je čudan taj moj plan poroda, malo se iščuđavaju, malo podsmjehuju.

Prije i nakon svakog truda dva puta duboko udahnem, trud prodisavam i sretna sam što je sve tako spontano i moje. CTG nalaz se popravio. Postajem nervozna i smeta mi svaka sitnica: bilo kakvo okretanje, dodiri, pričanje babica, disanje MM-a …  

A između trudova sam skroz trijezna, odmorna, sita, sigurna da će sve biti u redu, pijem vodu i hvatam zrak za sljedeći trud. U trudu mi prolazi kroz glavu: "Nema šanse da ovo ikad više ponovim“, pa opet: "Ma ne boli toliko strašno, mogu ja još podnijeti“.

Uskoro se događa ono o čemu sam samo čitala u knjigama i sanjala u snovima: osjećam kako naviru valovi grčenja unutrašnjosti, maternica se stišće i dolazi mi nagon za tiskanjem.  

Ipak je urađena amniotomija, ali sve mi je objašnjeno i čekao se moj znak za zeleno svjetlo, između trudova. Divno je kad ti netko objasni sve i kad se osjećaš kao osoba i čovjek čija se elementarna ljudska prava poštuju.

Nedugo zatim osjećam kako se beba spušta, nagon za tiskanjem me obuzima, noge mi jako drhte, sve me prevladava. Uz pomoć ustajem sa stola i sjedam na stolčić, osjećam jako olakšanje u području leđa. Suprug je sjeo iza mene i obuhvatio me ispod ruku. Tada opet osjetim trud i jaki nagon za tiskanjem.

Doktor je pratio moj ritam, gledao moje reakcije i sve se odvijalo kada je trebalo. Kad sam osjetila trud i nagon za tiskanjem u istom trenu sam tiskala, lagano jer je maternica ionako odrađivala svoje. U tri truda isplivala je moja djevojčica.

Tako jednostavno i brzo, tako prirodno. 6.7.2010. u 22:10h Odmah sam je uzela u ruke i nisam je htjela ispustiti. Odavno je moja i odavno se znamo.  

Suprug je prerezao pupčanu vrpcu i nakon toga su je izvagali, izmjerili i obukli. Podojila sam je odmah u rađaoni, bile smo nerazdvojene sat i pol. Pola sata nakon što sam došla na odjel, u ponoć, tražila sam da mi je donesu i od tad smo stalno bile skupa.

Znate ono kad proživite događaj koji vam je bio toliko intenzivan i nevjerojatan, toliko divan da sljedećih nekoliko mjeseci lebdite na oblacima i kroz glavu vam prolazi svaka sekunda tog dana, te večeri, tih čarobnih trenutaka? E pa to je osjećaj koji bi svaka žena trebala imati nakon svog poroda.

Sjećam se prvog poljupca i drugog poroda. Eto tako.