Noa u Karlovcu

Noa u Karlovcu

Planirani carski u 7:20 ujutro, pod spinalnom. Dolaze po mene u 5 ujutro kako bi me pripremili. Sve je super i sestra koja me je pripremala je jako ljubazna. Pri stavljanju infuzije napominjem da mi je žila na lijevoj ruci nestala na prošlom carskom prije godinu i pol pa mi pokuša staviti u drugu žilu, ali neuspješno. Na kraju mi stavlja na desnu ruku i kaže da će mi u sali oni naći na lijevoj ruci. 

Dolazim u salu, opet napominjem da na lijevoj ruci nemam tu žilu koja im treba jer je prošli puta od infuzije tu nastao ugrušak i žila je jednostavno nestala, no oni me pikaju baš u tu ruku. Gledam infuziju i vidim kako kapa sve sporije i sporije (očito jer je morala ići kroz okolne žilice), sestra mi svako malo trlja mjesto gdje mi je zapiknuta infuzija kako bi počelo brže kapati, i tako tijekom cijele operacije.

Nakon operacije voze me u sobu i u tu istu braunilu stavljaju novu infuziju i anelgeziju protiv bolova. Čim su me doveli u sobu počela je popuštati anestezija od operacije i počela sam osjećati bolove u trbuhu. Ja sam primjetila da infuzija sve sporije kapa i pokušala im objasniti da mi ta žila ne valja i da treba u drugu.

Kad su me konačno poslušali i premjestili braunilu na unutarnju stranu lakta, tek sam tada vidjela zašto mi anelgezija nije djelovala - zato jer je kapala do tada 3 kapi u minuti, a nakon premještanja braunile počela je normalno kapati nekih tridesetak kapi u minuti. Da skratim - analgezija je počela djelovati tek 3 sata nakon dolaska u sobu a do tada sam trpila strašne bolove bez ikakvih lijekova i naravno nitko mi nije vjerovao koliko me boli. Ja sam znala da ne bi tako jako trebalo boljeti jer mi je ovo bio drugi carski, ali svi su mislili da izmišljam i pretjerujem.

Tek oko pola 2 mi donose Nou, bio je u inkubatoru do tada zbog aspiracije, nije mogao sam izbaciti plodnu vodu. Sada počinju muke s dojenjem. Ja u svakoj cici u tom trenutku imam možda kap-dvije mlijeka/kolostruma, ali u glavi imam zacrtano da ću samo dojiti i da flašica ne dolazi u obzir. To tako kažem i sestrama i nakon te moje izjave nisam im baš predraga.

Noć prva: budni smo od 10 navečer do pola 5 ujutro. Infuzija u ruci, spojena na kateter, ležeći položaj, ne mogu se baš micati. Sestre presvlače malog i kažu da bi mu one dale bočicu jer nemam dovoljno mlijeka. Ja u svakoj cici imam 3-5 kapi. Kažem im da flašica ne dolazi u obzir i da ću samo dojiti. One su se samo lijepo nasmijale i rekle: onda nema spavanja za vas, i otišle van.

Ostajem bez ičije pomoći u sobi u kojoj je valjda 26 stupnjeva, znojim se toliko da doslovno curi s mene. Tražim sestre vode (jer znam da 12 sati nakon operacije smijem dobiti pola litre tekućine - iskustvo s prošlog carskog reza, a i cura do mene je točno 12 sati nakon operacije dobila pola litre čaja!), a one mi donose pola deci vode u maloj šalici.

Od moje operacije je tada već bilo prošlo 20 sati!!!  Molim ih još vode jer imam osjećaj da ću past u nesvjest od vrućine i znojenja (u ruksaku imam svoju vodu, ali ne mogu se dignuti zbog infuzije i katetera). Opet mi daju pola male šalice vode, ali ja ne odustajem!  Šaltam malog svakih 10 min s jedne na drugu cicu, i tako cijelu noć do pola 5 ujutro. Konačno je zaspao u pola 5 i spavali smo do 6, točno sat i pol. Ali ja ne odustajem od dojenja. To jutro ga važu, pao je sa 3900 na 3600. 

Cijeli dan forsiram dojenje, čak i dok spava. Povećala mi se količina mlijeka na 5-7 kapi. To mi daje nadu za sljedeću noć.

Noć druga: malo više spavamo jer imamo i malo više mlijeka. Do 4 ujutro mi se mlijeko povećalo na desetak kapi! Zadnji obrok jede oko 4, važu ga oko pola 8, izgubio je dodatnih 60 g. Oni žele dati dohranu, a ja presretna zbog svojih 10 kapi! Odbijam dohranu, a jedna sestra mi govori ružnim tonom da će mi dijete dobit žuticu ako mu ne daju dohranu. Ostajem pri svom! Preko dana se mlijeko još mrvicu povećava na nekih 15 kapi.

Noć treća: Budimo se svaka 2 sata, do jutra mi se proizvodnja mlijeka povećala da čak krene i u mlazu, a ne samo da kapa. Sada u svakoj imam nekih dvadesetak kapi. I dalje ga stalno šaltam s jedne na drugu, dok jednu pocica, u drugoj se opet stvori tih dvadesetak kapi, i tako stalno u krug. Tu noć sam sretna i uvjerena da ćemo do jutra dobiti barem 100 grama :D. Ali vaganje je pokazalo samo 10 grama u plusu, no ja sam sretna i zbog toga, konačno smo počeli dobivati.

Noć četvrta: mlijeko je došlo, više ne mogu brojati u kapima, sad ide u mlazovima, do jutra dobivamo 60 g. Nalaz pokazuje blagu žuticu, ne treba fototerapija, idući dan idemo doma.

Drugi dan u bolnici dok ga je jedna sestra prematala, primjetila sam užasan osip samo na području pelene, kao crveni potkožni prištevi koji na dodir pobijele. Kažem sestri da zar ne bi trebalo tretirati taj osip nečime, na što mi ona odgovori: "Gospođo, ovo je vama prvo dijete!?!?“.  Ja kažem da mi je drugo, ali da nisam još vidjela takav osip. Ona mi kaže da to nije osip, nego se dijete čisti. Mislim si ja, ok, čisti se, ali kakvo je to čišćenje samo na području pelene??? 

Drugo jutro na pregledu pedijatrica kaže da je to pelenski osip i grozna upala kože na području pelene. Mazati kremom. Samo sam čekala da dođe ponovno ona u smjenu da joj kažem da je pedijatrica rekla da je osip! I da se ne smiju koristiti vlažne maramice!! Kad je došla u smjenu i kad sam joj rekla, onda je bez riječi namazala osip.

Jedna sestra je pak bila super i predložila da stavimo u pelenu tetru, pa smo ga tako povijali. Ja sam u međuvremenu nabavila druge pelene. Osip na guzi se počeo povlačiti jer je guza sada bila na pamuku. I osip je bio drugačiji. Pokazala sam to sestrama i rekla sam da ću donijeti svoje platnene pelene. Svi su se složili.

Drugi dan u viziti pedijatrica i doktori su bili oduševljeni kad su vidjeli šarene platnene pelene u kinderbetu. A onda su i sestre postale bolje prema meni. No možda i zbog toga jer više nisu imale ni malo posla oko mene pošto sam već drugi dan bila na nogama i sve sama oko malog radila.