Priča iz Čakovečkog rodilišta
Kad me kolegica zamolila da napišem svoju priču s poroda, baš sam se razveselila. Bit će to nešto što će ostati kao trajna uspomena napisana crno na bijelo, uspomena na nešto predivno. Ovo je priča s mog drugog poroda, za koju nikad, ni u ludilu, ne bi rekla da će biti upravo takva kakva je, za mene savršena.
Moja Princeza br. 1 ( kako se i sama voli zvati) rodila se carskim rezom, hitnim, zbog prijeteće asfikcije i mekonijske plodne vode. Poslije je došlo do atonije maternice, tako da je moj prvi porod bio porod iz noćne more. Ni u snu nisam mislila da ću roditi carskim rezom, niti sam se pripremala za tu mogućnost, ali eto, tako je bilo. Bilo mi je to strašno iskustvo. Mislila sam da se nikad neću odvažiti na drugo dijete.
Svi su mi govorili "Ma, zaboravit ćeš to!“, no nisam, nikad, ni dan danas, deset godina kasnije. No nekako sam s vremenom sve više počela žudjeti za drugim djetetom i nekako si u glavi posložila da ću valjda nekako preživjeti drugi porod, 100% uvjerena da ću roditi carskim rezom.
Druga trudnoća protekla je više-manje ok, ginekologinja je isto bila uvjerena da ću na carski. No kako se približavao dan poroda, sve sam manje i manje željela carski. Dok sam se sjetila svih onih igala, lijekova, anstezije, svega što prati carski … S zavišću sam gledala poznanice koje su se ponosne šetale svojom bebom nedugo nakon vaginalnog poroda. Ja sam poslije svog carskog bila toliko nemoćna i slaba …
Onda sam saznala da su u bolnici održavaju trudnički tečajevi i krenula na njih. Tu sam saznala sve o bolničkom porodu, a najvažnije da ne mora značiti da ću na carski. Sve će se vidjeti kad porod krene. S obzirom da volim sve imati isplanirano, ovo me malo zateklo, ali eto, možda i ne idem na carski.
Na tečaju sam upijala sve informacije poput spužve, jer sam ja jedina tamo znala što me otprilike čeka na porodu a i poslije, ostale cure bile su prvorotke. Posebno mi je bilo zanimljivo predavanje primalje. Onda je na zabavan način objasnila sve postupke u porodu, što kako i zašto. Zašto je potrebno disati, zašto je potrebno i kako tiskati, kad i zašto, zašto su lijekovi, sve,sve,sve …
S 38 tjedana krenula sam na preglede u bolnicu i to mi je bila noćna mora - CTG, vaganje, pregledi, po meni nepotrebno, no tu sam upoznala sve doktore koji su na odjelu, pričala sa sestrama i primaljama i isto tako, iako zamorno, bilo mi je korisno. I potvrdili su mi činjenicu da je moja beba velika. Opet strah od carskog. Za vrijeme trudnoće upoznala sam jednu curu koja je vaginalno rodila svoja dva sina koji su imali oko 4 kg, a puno je niža od mene, pa sam si opet u glavi posložila da ako je ona to mogla da ću onda nekako i ja.
I došao je i taj veliki dan, nedjelja. Dan prije smo nas troje (zadnji put u troje) baš uživali, otišli smo na pizzu i veselili se činjenici da je samo pitanje vremena kad će naša Princeza br. 2 i little sister ugledati svjetlo dana. Princeza 1 je odlučila da ide prespavati kod bake i dede, a nama je to odgovaralo jer sam trebala ići na kontrolni pregled u bolnicu.
Cijelu noć sam imala kontrakcije i nisam baš spavala. Krenuo je i sluzni čep. Tako je počeo i moj prvi porod pa sam znala sam da je sad to to, danas, sutra preksutra, samo je pitanje vremena. Na kontrolnom pregledu se nije ništa događalo, CTG bez trudova, ništa otvorena. Pomalo razočarana pitala sam se pa kad će ti trudovi? I kako nema n i jednog jedinog, što je onda to, te kontrakcije?
I tako pomalo tužna krenula sa suprugom doma. On je imao nogometnu utakmicu i otišao, mada pomalo skeptičan, ali sam ga ohrabrila da smo se sad vratili iz bolnice i da nema razloga da ne ide, da ako se nije do sad ništa događalo da se ni ne bude tih dva sata dok ga neće biti. Uvjerila sam ga da porod ne krene naglo i u minutama.
No, moj je krenuo, upravo tako, u minutama. Suprug otišao, ja legla na kauč, dopisivala se sa curama koje su sve iščekivale vijesti. Najednom bufff bol u križima, pa još, pa još. Pa sam hodala, pa još, onda je već počelo boljeti za poludjeti. Zovem brzo supruga nek' se vrati ako boga zna i to brzo jer ne mogu sama biti.
I u svoj toj strci nisam ni pomislila da su to trudovi, pa kakvi trudovi kad su mi prije tri sata u bolnici rekli da nema ni t od trudova. Još je suprug pokupio i Princezu br. 1 kod bake, ne misleći da će uskoro po drugi put postati tata. U roku od 40-ak minuta ja sam već ludila od bolova. Izašla sam na terasu i na sve četiri prodisavala, i to mi je bilo super.
Brzo smo krenuli u bolnicu. Trudove u autu sam jedva izdržala. I dođemo mi ispred rađaone i meni se ne zvoni jer sam mislila da će mi reći da kaj sad hodam a bila sam tu pred kratko vrijeme. Onda su me čule primalje i došle van vidjeti što se događa.
Odmah im je bilo jasno da je porod krenuo. Pregled – otvorena 6 cm!!!! 6cm???? To je bilo u 17,30, u 13,00 ni truda ni otvorena. Sve je išlo munjevito. Tuširanje, priprema za porod, rađaona … I već je suprug bio kraj mene, hvala bogu …
Disali smo prema uputama. Pridružila nam se i doktorica, te nas obavijestila da će probušiti vodenjak. To mi je bilo pravo olakšanje. Ubrzo čujem, idemo probati tiskati. No doktorica je predložila još nekoliko trudova da se beba spusti. Ne znam točno kad su mi radile masažu međice i epiziotomiju. Sve mi je to bilo u nekom vremenskom vakumu.
Epiziotomija me zapekla, no u svim tom trudovima nije bili prestrašno. Primalje i doktorica su se složile da možemo probati tiskati. I nakon drugog stiska moja beba bila je vani. Savršena. U svom bunilu samo sam čula 4100. 4100 ???? Vaginalnim porodom nakon carskog. Ja sam rodila takvu bebu???? Svi su bili ponosni na mene. Dali su mi bebu da je držim za vrijeme šivanja.
Nije baš da mi se to šivanje svidjelo, no nema veze. 4 šava, ja prezadovoljna. Za takvo veliko dijete super. Supruga su poslali po veliku seku i obitelj. Dva sata smo ja i Princeza provele u rađaoni i onda smo premještene na odjel. Obitelj nas je čekala na hodniku, izljubila, poslikala i krenule smo na zasluženi odmor u našu sobu.
Još su mi primalje spakirale nešto za pojesti jer je večera prošla. Bile smo same u sobi i uživale u miru. Ujutro smo dobile cimericu i bilo nam je super. Sve pohvale svom osoblju bolnice, svi su bili prekrasni, ni slika onog što je bilo kad sam rađala Princezu br. 1. Zato Čakovečkom rodilištu dajem ocjenu 10+.
Moje drugi porod je trajao od 15.30-19.45, za mene je bio savršen i da mogu birati još jednom bi takav izabrala. Nije bio bez lijekova i intervencija, no za mene k'o da je bio. Primalje i doktorica su bile uz mene stalno. Nisam dobila drip, sve je odradila majka priroda. Rađanje je čudo.
