Priča iz Požege
Bila je noć sa subote na nedjelju. U 3 h me budi nelagoda, mislila sam da moram u toalet. Odem, vratim se i pokušavam zaspati ali ne ide. Shvaćam da je došao trenutak. U 4 h krećem u bolnicu, bolovi su sve jači.
Stižem na hitni prijem u 5 sati i primalja me u kolicima odvezi u rodilište. Tamo me dočeka primalja i zove doktora koji me je pregledao. Bila sam otvorena 5 prstiju, s čitavim vodenjakom i relativno jakim trudovima. Nakon toga me primalja klistira i depilira. Za to vrijeme mi je CTG bio priključen, a trudovi sve jači. Dok sam čekala da klistir odradi svoje primalja me ispitivala pitanja, a ja sam hodala po predrađaoni. Kad smo završile rekla mi je da obavim nuždu kad stvarno više ne budem mogla držati i da se otuširam, a da će ona za to vrijeme biti u rađaoni kod druge rodilje.
Obavila sam to sve, krenula u rađaonu, bez pratnje, i tamo me dočekala i smjestila na stol. Bilo je 6 sati. Legla sam tamo, priključila mi je CTG, infuziju, dala mi nekakav lijek protiv bolova i rekla mi da ležim na lijevom boku. Trudovi su bili sve jači ali ja sam se osjećala relativno dobro. Nedugo zatim je došla druga primalja koja mi je pokazala kako trebam disati i opustiti se kako bi mi bilo lakše i kako se bebi ne bi spuštali otkucaji srca, što je bio slučaj do tada.
Tokom vremena je sve bilo dobro, nije boljelo jako, a vodenjak još uvijek čitav. U 7 sati dolaze liječnici, pregledali su me, beba se još nije bila spustila u porođajni kanal. Probušili su mi vodenjak i dali malo dripa da bude brže. Ne znam koliko sam tada bila otvorena ali je doktor rekao da ću brzo roditi. Njih dvojica su otišli, nedugo za njima i babica, a ja sam ostala sama.
Trudila sam se disati po uputama, ali trudovi su bili sve jači i jači. Bila sam žedna, ali pošto nisam smjela piti dobila sam samo mokru gazu koju sam u sekundi osušila. Već me je toliko jako boljelo da nisam više mogla biti tiho i jedva sam čekala da rodim. Došla je babica, a meni je pritisak i nagon za tiskanje bio sve veći. Rekla sam joj da imam osjećaj da će mi ispasti crijevo na što mi je ona sa smiješkom odgovorila da neće. Na to sam se i ja nasmijala jer sam shvatila što sam rekla.
Pregledala me je i rekla da legnem na leđa i da će to sad brzo biti gotovo. Zvala je doktora i rekla mu da kreće izgon. Tiskala sam i disala po uputama boljelo je najjače ,ali izdržala sam. U jednom trenutku mi je rekla da ne tiskam, osjetila sam samo peckanje i nakon toga plač svoje djevojčice. Više ništa nije boljelo. Babica mi je rekla da nisam rezana niti sam pukla, a toga sam se bojala više nego samog poroda.
Doktor je došao kad je već sve bilo gotovo, pregledao me i to je to. Nas dvije smo još 2 sata ležale u rađaoni. Poslije su nju primalje odnijele obući, a mene odvezle u sobu gdje su mi dale doručak nakon kojeg su mi pomogle da se otuširam.
Nedugo zatim smo bile zajedno i babica me je poučila dojenju koje nije išlo glatko jer sam odmah zaradila ragade. Beba je sve vrijeme bila sa mnom u sobu osim kad je išla na preglede ili presvlačenje. Iz bolnice smo izašle u srijedu, treći dan od poroda što nije praksa za prvorotkinje u požeškom rodilištu jer inače ostanu dan duže, ali s obzirom da je s nama bilo sve super izašle smo ranije. Na kraju je sve super prošlo unatoč strahu. Svakoj mami želim porod kao moj ili bolji.
