Vinkovačka čarolija
Cijela trudnoća protekla je bez ikakvih problema. Pazila sam na prehranu (strahovala od toksoplazmoze, a uhvatila me i listerija histerija), puno sam se kretala, šetala po sat i pol svaki dan do dana kad sam ostala u bolnici. Puno sam čitala o porodu na Rodinim stranicama, suprug mi je kupio knjigu Ine May Gaskin koja mi je stvarno puno pomogla i uvjerila me da je žensko tijelo jednostavno stvoreno da rodi. Tražila sam rodilišta u kojem ne daju drip šakom i kapom i u kojem ne rade epiziotomiju baš svakoj rodilji. Na kraju se ispostavilo da su sva ta rodilišta predaleko i odluka je pala na ono najbliže - Vinkovačko.
Nakon horora u kojem je beba umrla pri porodu, suprug je čvrsto (zapravo još čvršće, jer nikada nije bilo upitno hoće li) odlučio biti sa mnom na porodu. Otišli smo i na tečaj na kojem je doktor prilično umirujuće i pozitivno govorio i bilo je to dosta blisko našoj viziji poroda. S druge strane, glavna primalja je govorila s visoka, obraćala nam se kao da smo dječica koju će dovesti u red. Nadala sam se da ju neću susresti na porodu jer zadnje što sam željela bilo je svađati se s nekim tko bi mi trebao pomagati.
Mjesec dana prije termina uhvatila me nervoza, samo sam htjela da beba što prije izađe. Moja me doktorica uvjeravala da će biti i malo ranije (o, kako se prevarila) pa je vjerojatno malo i potaknula tu nervozu, a kad sam na kraju termin i prešla, bila sam pomalo očajna. Činilo mi se da će zauvijek ostati u mom trbuhu.
Na CTG sam išla u vinkovačku bolnicu, a krenula sam kad sam ušla u 38.tjedan. Pribojavala sam svega vezanog za tu bolnicu. Čitala sam svakakva iskustva o neljubaznim i drskim doktorima i primaljama. Na CTG-u ipak iznenađenje - medicinska primalja - jedna od najpozitivnijih osoba koje sam susrela - blaga,smirena, šaljiva, s lijepom riječi za svaku trudnicu koja je došla.
Na pregledima (ultrazvuk, amnioskopija) također ljubazni liječnici (a gotovo na svakom pregledu je bio drugi/druga). Osmog dana od termina poroda počela sam se osjećati nekako ... mokro. Na gaćicama bih kod svakog odlaska na wc primijetila mokri trag. Naravno, internet je uvijek najbolji prijatelj, pa sam zaključila da bi to moglo biti visoko prsnuće vodenjaka.
Sutradan sam na pregledu to spomenula i doktor se odmah uputio sa mnom na ginekologiju kako bi obavio test. Ispostavilo se da sam bila u pravu - curi pomalo plodna voda. Rekao je da u tom slučaju trudnicu zadržavaju u bolnici te da će porod krenuti kroz dan ili dva. Torba je naravno bila tu te sam odmah smještena na odjel ginekologije. Uz pokoju suzu pozdravila sam se sa suprugom, uslijedilo je mjerenje tlaka, vađenje krvi, popunjavanje upitnika ... Sve su primalje na Odjelu bile jako ljubazne.
Oko 17 h dolazi mi suprug u posjetu a ja osjećam kao da moram na wc obaviti veliku nuždu. Odlazim nekoliko puta ali bezuspješno. Kasnije sam sama sebi bila smiješna - od mog silnog čitanja o trudovima i porodu, uopće mi u tom trenutku nije palo na pamet da su počeli trudovi. Suprug je otišao, a ja i dalje muku mučim s nuždom.
Dolazim do prosvjetljenja kasnije, kad se taj "nagon za nuždom" počeo javljati u pravilnim razmacima. Napomenula sam to primalji, pomalo stidljivo, jer stvarno nisam tako zamišljala trudove, čak ni one prve. Odmah je zvala dežurnog doktora koji me pregledao i ustanovio da sam 3 cm otvorena. Rekao je da to nije za rađaonicu jer me ne želi mučiti i da je najbolje da ostanem u sobi pa ćemo vidjeti kako će se stvari odvijati.
Bolovi su postajali sve češći i jači. Kada ih nije bilo, pila sam vodu i grickala štapiće. Oko 22 sata više nisam ležala, prijalo mi je hodanje. Svaki puta kada bi naišao trud, stala bih i vrtjela kukovima te disala onako kako su nas učili na tečaju. Trudovi su bili bolni ali ne i neizdrživi. Oko ponoći, kada je razmak između trudova bio oko 4 min, otišla sam ponovo do primalje koja je probudila doktora. Zaključak: 5 cm otvorena, vrijeme je za rađaonicu.
Nazvala sam supruga i rekla da polako krene. Pokupila sam stvari iz sobe a doktor i primalja su me odveli u rađaonicu. Putem sam razgovarala s doktorom, bio je zaista divan, osjetila sam da me uvažava a to mi je bilo jako važno. Predložio mi je da mi oko 2 ujutro probuši vodenjak do kraja, na što sam pristala ali sam rekla da ne želim spasmexe i apaurine i da drip želim samo ako bude negdje zapelo. Složio se s tim i savjetovao da ipak uzmem dolantin jer olakšava bol i potiče otvaranje. Ajde dobro, rekoh ...
U predrađaonici, tj. hodniku ispred rađaonice u kojem se vrši prijam, dočekuje nas predivna mlađa primalja, nasmiješena i opuštena. Ispituje me o tijeku trudnoće, mjeri tlak ... Govori mi da mi je tlak kao u djevojčice. Tu su još dvije starije primalje, jedna se zeza a druga je smrtno ozbiljna. Smrtno ozbiljna me vodi u prostoriju pored da se presvučem u spavaćicu. Pita me kad sam se zadnji puta depilirala. "Davno", rekoh. "A onda ćemo vas morati malo obrijati".
Ajd' dobro, pomislim, sama sam se sa sobom dogovorila da ću na to pristati, kao i na klistir jer sam zaključila da ću se tako ja osjećati ugodnije. Nakon toga me pitala kad sam zadnji puta imala veliku nuždu. Rekoh, prije 2 do 3 dana, ne sjećam se baš (imala sam pred kraj trudnoće problem sa zatvorom). "E, onda ćemo malo klistirati, samo se opustite, nije to ništa tako strašno".
I stvarno, meni je taj klistir bio kao da sam ugledala sunce nakon tri dana kiše - olakšanje. Nakon toga na tuširanje i u rađaonicu. Ponijela sam sa sobom mobitel i bocu vode. U međuvremenu je došao i suprug, odjeven u zeleno bolničko odijelo. Spojili su me na CTG, trudovi su i dalje bili podnošljivi. Suprug mi je kasnije rekao da je pomislio da ću ja to odraditi bez pol' muke jer nije tako zamišljao ženu u trudovima. Ja sam se "malo grčila, rekla "joj" i to je to".
Suprug i ja smo pričali, zezali se, mlada primalja nas je često obilazila. S leđa sam se okrenula na bok jer mi je tako bilo ugodnije. U 2 h dolazi doktor i probija vodenjak tako nježno da sam ga pitala je li to to. Rekao je da će trudovi sada postati češći i bolniji. I jesu, ali još uvijek izdrživi. Nakon nekog vremena dolazi primalja dati mi dolantin uz riječi da je to "Super droga, kao da padaš ali u biti ne padaš".
Nikada neću zaboraviti pogled svog izbezumljenog supruga kada je to rekla. Trudovi su tada zaista postali malo manje bolni, ali sam se ja počela osjećati ošamućeno i zažalila što sam pristala da mi daju tu "super drogu". Oko 4 h osjetim da moram tiskati, suprug zove primalju, ona dolazi i kaže da je nemoguće da već moram tiskati.
Pregledava me,10 cm otvorena! Šok i nevjerica. Ali beba se još nije spustila. Zove doktora. "Ajmo malo dripa“, kaže on. Ajde ako će to ubrzati. U tom trenutku sam htjela da moja mala što prije izađe. Primalja govori da svaki trud prodišem ali da ne tiskam kako bih pomogla bebi da se spusti.
"Malo dripa"... Jao ... Bolovi koje sam do tada imala bili su šetnja po oblacima naspram ovog čuda. Netko je kasnije napisao da je osjećaj trudova na dripu kao da te netko siječe cirkularnom pilom. E, to je to. Između trudova ipak sam imala pauze u kojima sam pila vodu. Suprug kaže da sam i spavala kao u najdubljem snu a onda se trzala kad trud počne. Jednom sam i povratila vodu.
A onda, oko 5, nakon primaljinog pregleda, krećemo u pravu akciju. Okrećem se na leđa, primalja mi podiže naslon, napuhuje nekakav jastučić ispod stražnjice tako da sam imala osjećaj da lebdim i govori da slobodno tiskam. Kao da mi je netko rekao da sam dobila na lotu. Kakav oslobađajući osjećaj. Odnekud se stvorio pokraj mene i doktor (ne "moj") i primalja koja me klistirala i brijala. Trudovi dolaze, tiskam, super mi ide, kažu, samo tako.
Odjednom, nema truda ...Čekamo par minuta. Evo ga opet, tiskam, glavica je blizu, ali ne izlazi. Starija primalja govori mlađoj da se makne i počinje me lagano širiti tako da nisam osjetila nikakve velike bolove. Mlađa ima zabrinuti izraz lica i govori joj: "Pazi, vidi ovo". Oblio me dodatni znoj. Starija joj odvraća da je sve pod kontrolom. Doktor mi govori da će mi u idućem trudu rukom pogurnuti trbuh da pomogne bebi.
Mhm, to ne želimo nikako ...Trud nailazi, ja se ne snalazim, primalja govori: "Ajmoooo", tiskam, glavica je vani. Kasnije mi je suprug rekao da sam doktoru rekla: "Ne d'o vam Bog da mi skočite na trbuh". Doktor je na kraju zaista lagano rukom pogurao prema dolje. Još jedan trud i evo ostatka. Moja savršena djevojčica, 53 cm i 3 880 g.
Presjekli su pupčanu jer smo i suprug i ja zaboravili naglasiti da želimo da ne presijeku odmah. Dali su mi ju na prsa a primalja mi pokazala kako ju pravilno postaviti na dojku. I onda smo se mazile još sat i pol. Imala sam 2 šava jer sam malo popucala, nisu radili epiziotomiju i uvjerena sam da to imam zahvaliti starijoj primalji koja je na kraju stvar preuzela u svoje ruke.
Sve u svemu, moj porod će mi ostati u lijepom sjećanju. Da ponovo rađam, nekoliko bih stvari napravila drugačije jer bih bila još sigurnija u samu sebe. Zadovoljna sam osobljem u rađaonici i na ginekologiji i zasigurno bih opet išla roditi u Vinkovce.
